Sama pomisao na križ podsjeća nas na nešto zapnjujuće, gotovo neljudski.
Križ nije nešto normalno, dohvatljivo, što bi čovjek dragovoljno odabrao...
Križ je ljubav, božanski odabir...
Svi mi imamo svoje križeve. Klecamo i padamo, dižemo se, a ponekad nam treba pomoć drugih. Ponekad smo sami sebi križ, nosimo teret, nemožemo sami sebi oprostiti a ni drugima. A križ su nam, kako često volimo reći i drugi. No, netrebamo zaboraviti, i mi smo vrlo često i ne znajući, križ drugima...
Ali prisjetimo se Isusovog križa i križnog puta...Isus pada pod teretom križa, a križ je bio težak i pretežak.
U jednom trenutku ponestaje mu snage da se podigne i da nosi križ...Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.
Pomoći ponijeti drugome njegov križ, oblakšati mu teret, iskazati svoju ljubav, ili barem nastojati da mi nebudemo ničiji križ, to jest teret...znak je velike čovječnosti..
Bog nas hoće susresti, u siromašnu, gladnu, bolesnu, prognanu, zatočenom čovjeku. Hoće da ga nađemo i tješimo. Križ, to je sve ono što treba da prevladamo da bi smo ostvarili dobro koje sami sebi želimo ili smo dužni i drugima?...Isus na križu pokazao nam je kako se prašta i ljubi.
A, ja dali sam spreman oprostiti, ljubiti?...
Mi kroz svaki naš križ idemo k svjetlu, kroz Veliki Petak prema našem Uskrsu....
Isusov križ naš je svjetionik u svim našim olujama. To je svjetlo koje rasvjetljuje naš put ka našem cilju, ka našem spasenju...i našem susretu sa Isusom Kristom...
Neka nas svjetlo Isusova križa, obasja, jača i vodi prema našem Uskrsu.
Anto Aničić