Pružamo Vam mogućnost ponovnog čitanja jedne od pjesama iz zbirki našeg suradnika Mije Vidaković. Pjesam se zove "Božićni običaji"
Pričali mi djed i tata,
Sveta Kata snijeg za vrata.
A od njenog se imena,
i za Božić puk priprema.
Po selu se s puno volje,
tada rade svinjokolje.
Na njima se točno znalo,
što se kome radit dalo.
Jedni rade oko mesa,
melje se na sto istresa.
Pa se miješa, začin daje,
kobasica tad nastaje!
Pa se dalje kulen radi,
da ne bude zimi gladi.
Druga grupa čvarke radi,
od toga se maslo vadi.
Djevojke su crijeva prale,
i što treba pomagale.
Prati suđa što je bilo,
i što se je nakupilo.
I bake su vrijedne bile,
za jelo se pobrinile.
Dosta spremat to se znalo,
jer ljudi se puno zvalo.
A i ovo moram reći,
radi se o dječjoj sreći.
Kada dođe dijete neko,
domaćin bih odmah rek’o.
Onim što sa mesom rade
da se malom peka dade.
Običaj se tada znao,
onome tko nije klao,
meso se po šaljen
pa nastavi radit dalje.
A kad meso sve se sredi,
psoli se i uredi,
onda nakon dva tri dana,
meso stigne do tavana!
Na tavanu sve se puši,
polako se meso suši.
I eto ga hvala Bogu,
sad i meso jesti mogu.
Al’ se jedno dobro znalo,
kada meso se skidalo.
Domaćin je glavni bio,
i kad bi on naredio.
Tad’ donese meso ne’ko
a ako on ne bih rek’o
bez njega se nije smjelo,
niti skidat nit’ se jelo.
I dolazi Božić bliže,
Lucija nam sveta stiže,
zaboravit se ne smije,
pšenica se da posije.
Leti vrijeme svakog dana,
dolazi do tucindana.
na tucindan to se znalo,
prase se je tada klalo.
A u jutro na Badnjicu,
narod peče pečenicu,
pred kućom se vatra loži,
netko s nekim tad’ se složi.
Pa na jednoj vatri tada,
dva praseta peku mlada.
Uz vatru se narod grije,
i rakija tad’ se pije.
Pa znalo se tak’ ostati,
navečer do pet, šest sati!
A navečer obavezno,
tad’ se skupe svi zajedno.
U kuću se nosi slama,
i škropi je baka, mama!
A onda se skupa sjede,
Bogu moli, jelo jede.
Al’ posti se za Badnjicu,
nisu jeli pečenicu.
Pečenicu jesti pođu,
Sa polnoćke kada dođu!
Tad se Božić sveti slavi,
pa se jede i nazdravi.
A za Božić, cijelog dana,
nazdravlja se, jede hrana.
Ako gladi je i bilo,
tad se nije osjetilo,
jer obično i tko nema,
za taj dan se napriprema!
Moram reći da se znade,
položaji što nam rade.
To je dijete iz rodbine,
Ood susjeda iz blizine.
On pred vrata Badnjak meće,
da se ima više sreće!
Tu ostane preko noći,
u toj kući i prenoći.
A ujutro kad ustane,
kokoši se tad nahrane.
Za taj pos’o što on radi,
Domaćin ga i nagradi!
S kobasicom i malo para
to njemu vrijedna dara.
Onda se je dočekivo,
Sveti Stjepan, sveti Ivo.
Još se i to da spomene,
Blagoslov nam kuća krene.
Od svetog Ive do tri Kralja
Blagoslov se poobavlja.
Kada i ti dani prođu,
Tri nam kralja tada dođu.
A kad sveti Božić prođe,
godina nam Nova dođe,
tad’ je slavlje isto bilo,
al’ manje se tad slavilo.
Pravila se selom sijela,
nije bilo tad’ hotela.
Da se tamo slavi, pije,
Toga nije bilo prije!
Sastanu se dvije, tri kuće,
napeče se prove vruće,
i kobasice sa tavana
to je bila glavna hrana!
Rakija se šljiva pije,
bez tog’ gozba prava nije.
Sviralo se i pjevalo,
i tako se dočekalo.
Od Božića do tri kralja,
najviše je tada slavlja.
U tih nekih petnest dana,
Pilo se i jela hrana.
Pravilo se tada sijelo,
radilo se što se htjelo.
Odmora je dosta bilo,
uglavnom se ljenčarilo.
Božićno se vrijeme broji,
do tri Kralja ljudi moji.
Poslije slavi kuća svaka
Svetog Antu Pustinjaka.
A isto će biti fino,
kada dođe i Marino,
jer poslije svi to znaju,
za Uskrs se pripremaju
Pa ću i to reći sada
Običaj tad kakav vlada
Stihovi Mijo Vidaković