...vrijeme ide... nema te... još uvijek te nema ... a da li ćete ikada biti......kako da shvatim i kako da počnem razlikovati želje, snove od realnosti..? a tako je lijepo odlutati s mislima daleko i zato uvijek, mašta da, ali za razbibrigu i neformalnosti, opuštanja... gdje je granica?...tup, tup, tup.. ...kiša... ona daje ritam moga razmišljanja, ona me sad vodi k tebi.......tko ju voli?
Uvijek onaj film mi je pred očima kako Fred Aster pleše na kiši, tako je romantično, sve dok ne izađem van. Ne volim biti mokra, ne volim mokre noge, gackanje i preskakanje lokvi a ima ih po svuda.
Dani se nižu, nikako proljeće da u svom sjaju zablista ...Sivilo, tmurna lica, svako trči svojim obvezama...
Upravo gledam sebe u odrazu izloga, stojim kao ukopana i sabirem što još trebam napraviti ili sam obavila što sam morala i evo vakuum do postelje i sna.
Ne smijem imati zrakoprazan prostor, jer ne mogu kontrolirati sebe, ne smijem imati praznog hoda, ne smije biti prostora za misli koje me redovno opet vode k tebi, redovno završavaju pitanjima za koja nema odgovora, niti će ih ikada biti....
Redovno si "misiju" postavim, moram biti odmorna, bistra, čila, vedra, posvećena sebi, s mislima kako sitnicama si ugoditi. I jesam, imam sad lak na noktima i šare iste boje na marami i čarape i džemper u tonu, kišobran, nijanse su tu.
Svakodnevno i sve češće pokušavam ugrabiti vrijeme, samo za sebe, za svoje male sićušne sitnice, za ugađanje sebi. Od svega, od običnog napravim mali festival ugođaja sebi:
utrljavanje kreme na stopala, ruke, šetnju uz rivu, čitam sve što mi dođe pod ruke, listam magazine, proučavam izlete koji su u ponudi,
Smijeh mi treba, smijeh je lijek.
.. Nevjerojatno je da čim legnem, san mi ubrzo dolazi lagano na oči, tonem, drijemam s osjećajem da sam prisutna a nisam. Kako je moja baba znala reći "san pravednika".
Uvijek jedva dočekam vikend, izležavanje, spavanje, čitanje, onako ušuškana u polu sjedeći položaj, tek da mi nos viri i prsti koji drže knjigu ili mobitel.
Red drijemanja, red čitanja, red pisanja.... dobre stare navike. Protegnem se, popijem kavu, ispišem mailove, odgovorim na poruke i opet lagani mekani krevet, još topao, prepun jastuka, mirisnih od lavande koju kap po kap spuštam a opojan umirujući miris širi se po sobi....
Uvlačim se u krevet,premještam jastuke, zauzimam neku drugu pozu i nastavim gdje sam stala, ne gledam na sat, čak se ne pokušavam orijentirati vremenski, jer počinje moje bezvremensko stanje.
I opet ustajanje, protezanje, sabiranje misli, pravim sendviče ili kuham za poslije, za to vrijeme nešto grickam ili telefoniram, jer vikendi su za duge razgovore s prijateljima, za smijeh i prepričavanje događanja, za podršku, savjete, mišljenja.
Slušalice, koje sam na koncu morala zamijeniti bluetooth jer sam se splela u žice dok sam razgovarala i kuhala, mobiteli s ekranima na dodir su toliko osjetljivi da ih ni u džep ne smiješ staviti, odmah reagiraju.
Napunjenih baterija, puna adrenalina, pospremam da me dočeka gozba kad se vratim, jer tako ispadne da mi je netko pripremio sve, cijeli ručak i slastice...
...moj maleni festival posvećenja sebi se nastavlja...
..Oblačenje, ruksak pun sitnica i pravac plaža, park, uglavnom lagana šetnja... onako usput zastajem, razgledam uz grickanje voća i ispijanje vruće kave i čaja. Da, pravim vruće napitke, u svaka doba i uvijek su ugodni pa čak i ljeti bolje odgovaraju od ledenih gaziranih pića.
Prisjećam se i pripremam krenuti na ovu kišu, hladnu i nelagodnu, baš sam se uzvrtila u iznajmljenoj sobi s pogledom koji mi daje inspiraciju a isto tako mi ukazuje na beskonačnost i prolaznost.
Velika pučina, otok, zidine.... svaka ima svoj simbol i moga življenja i bivanja.
Kad se zamislim, pa ja sam otok okružena zidinama, ne dozvoljavam si pristup, samo beskrajno čekanje ... a ne znam čega, koga i zašto...
Tup, tup, tup.... kišne kapi odzvanjaju, podsjećaju me da nije vrijeme za van, a kad ne moram... baš i nije neko vrijeme za šetnju, za hodanje po ulicama koje se pretvore u rijeku, sve su strme i voda teče i moraš se naučiti hodati ili si mokar do kože.
Zašto nisam primjećivala okolne promjene?
Zašto mi je sve bila neka prolazna rutina?
Shvaćam da su mi misli vječito bile usredotočene na druge, a sada uviđam njihovu prolaznost. Sve je prolazno osim misli na tebe.
što je vječno danas?
Ima li vječnosti u događanjima, u ljudima, odnosima s njima?
Ono što sam naučila na teži način je da nema vječnih prijatelja, veza, ljubavi, vjernosti, duhovnosti, zdravlja, pažnje, humanosti....
Ima jedna konstanta a to je biti sa sobom, ono ja i ja.
Ne ja pa ja, jer je to narcisoidnost
i ne ja, ja i ja jer je to oholost,
i ne samo ja jer je to bahatost....
Važno je naučiti biti sam sa sobom, u baš svim fazama, kada si ranjiv, bolestan, sjetan, tužan, mrzovoljan, gladan, pospan, umoran, veseo, radostan, poletan.
... to su raspoloženja kroz koja prolazim i pri svakom od njih se prisjetim osobe s kojom bi htjeli baš taj trenutak podijeliti, razgovarati, biti zagrljena, zagrliti, pružiti ili primiti ruku, osjetiti stisak topline, čuti riječi utjehe, pohvale, osjećati se zaštićenom, voljenom, željenom.
Pronašla sam način prebroditi sve sama, i nikad ne biti prepuštena stihiji, kanalizirano svaki puta usmjeravam tok misli a to je pisanje, zapisivanje, čitanje, poruke s razmjenama mišljenja, dugi skyp i viber razgovori, pisanje i promatranje svega oko sebe.
Mudra stara uzrečica da papir trpi sve je vrlo primjenjiva. Uvjerim se svaki puta kada nakon dužeg razdoblja, obično isto doba prošle i godine prije, pogledam i pročitam svoje zapise, dvojbe, razmišljanja, želje, što sam radila, što je bila prepreka a što radost, događanja, sve što me okupiralo, tada, s još više poleta za dalje i drugačije krećem.
Spoznaja da se uvijek za sve pronašlo vrlo jednostavno rješenje mi je vjetar u leđa.
Život nikada nisam uzimala zdravo za gotovo, poslušala bih svoj instinkt i u skladu s njim kročila dalje, mislim da riječ šesto čulo možda bolje opisuje smjernice.
Prioriteti diktiraju put kojim sam kročila, uvijek donošenje odluke, nikad ništa jednostavno, život je takav. Do izražaja dolazi samodisciplina, organiziranost, sagledavanje koraka unaprijed, ne samo jednoga, više.... nijanse uvijek presude.
Prisjetim se prijatelja koji mi je pomogao savjetom u turbulentnom razdoblju puberteta, neka dobro razmislim što će biti sutra, za mjesec ili tjedan ili godinu ako odlučim nešto, tako da ga primjenjujem u gotovo svim životnim situacijama, uvijek pravim projekcije što se može dogoditi .
zašto mi to sad sve izvire i zašto se prisjećam?
...u svom odrastanju i sazrijevanju sretna okolnost je što sam bila u okruženju pozitivnih osoba, okrenula sam se sportu i edukacijama, sve što sam zaradila, uložila sam u svoja putovanja.
Nisam odustajala u istraživanju u učenju i druženju s pozitivnim osobama. Tek kad vrijeme prođe i kad sa dalekim odmakom promatram svjesna sam koliko je tanka linija bila do ponora, na svakom koraku.
I nije loše preslagati svoja sjećanja i razmišljanja s vremena na vrijeme, dati boju, okus i sva čula sadašnjih dimenzija, sa sadašnjim pogledima.
Vrijeme donosi i mudrost ako smo dovoljno pametni i učimo u svakoj prigodi, uvijek se može od nekoga nešto naučiti.
Bitno je promatrati tražiti logiku i upijati sve dobro.
Rad na sebi ne znači samo fizičku aktivnost, ma koje vrste ona bila, šetnje, trčanje, teretana ili wellnes. Sve prilagodim trenutku, mogućnostima, prostoru i vremenu.
Sivilo, kiša, miris mora dopire kroz prozor i polako se pripremam kročiti u šetnju, nećkam se, protežem u toplom krevetu. Tvojih tragova niz, po svuda.
Zašto te se uporno sjetim i zašto pomislim na tebe u različitim situacijama?
Neprekidno istražujem kako ne misliti na tebe, ne uspijeva mi, zašto?
Ne znam. Niti jedna metoda nije dugoročno pomogla. Tu si, dio mene, ma koliko se ljutila na sebe, a na koga drugoga!?
Malo šesto čulo mi kaže: strpljivo, nagrada slijedi.
Pitam se što je nagrada?
Tvoj dolazak ili moje uspješno brisanje tebe iz sebe?
O tebi pitanja ne prestaju odzvanjati, priznajem, znatiželjna sam.
Priznajem da svako malo uletiš onako iz čista mira u misli, s tim da za promjenu sada se nasmiješim svaki puta, nema više tupoga bola kao ranije. Nema više stezanja u grudima, nema više suza.
A kako se kaže status quo, ni naprijed ni nazad.
...nisam te uspjela obrisati, nisam te uspjela zadržati...
da li sam išta uspjela?
Naravno da jesam. Sada sam na putu svoga mira, mira u sebi, a to je neprocjenjivo. To je nirvana, to je baza za zdrav temelj izgradnje budućih odnosa i komunikacije.
Mogu i izreći da te se sada samo na svoje zadovoljstvo sjetim. Vjerovao ili ne, osjetim blagost i neku neobjašnjivu energiju, snagu i vibre pristižu.
Drugo su kriteriji koje imam. Po tebi ravnam tko i koliko mi može prići i biti uz mene, tebi Mr. Savršeni nema ravnoga.
Sama, još dugo solo, jer je ljestvica previsoko postavljena. U svakom pogledu i na svakom polju si me oborio s nogu, dotukao, potukao, dokazao i pokazao da savršenstvo postoji.
Nemam izbora, čekanje se nameće kao jedini ispravni put za sada.
Nije važno što ne znam što čekam, što ne znam da li ću ikada išta i ikoga dočekati.
Bitno je da postoji, bar jedan Mr. Savršeni.
Za Posavinu.org piše Lily Laum
Ostale članke ove autorice pročitajte na slijedećim linkovima: www.zrelazena.com
http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994