Osjećam se loše, jako loše, kad sve krene naopako i nema ni malo izgleda ka boljem nečemu ne mogu se načuditi tolikom zlu, toliko zločestim ljudima koji su se i umrežili da bi svi zajedno bili održivo zločesti. Jedni druge pokrivaju, jedni drugima puteve i vrata otvaraju i zatvaraju, jedni drugima imperije pomažu stvarati, otimajući u sivim zonama nama jadnim građanima koji nikada ne možemo doći na zelenu granu, koji nemamo prostora za normalan minimalistički život, nemamo prostora za normalno disanje, življenje, ni za što.
I što je u svemu tome toliko ružno, tužno ili kako već nazvati?
Pa to da kada naletiš na neistomišljenika "nevidljive mreže" u smislu da si je zacrtao nešto uzeti na "legalan" način, tada te se gazi na svim poljima do neizdrživih s razmjera, cijeli lobi se oko tebe svije, baci mreže, baci nevidljive mamce i ako kojim slučajem se i za jedan uloviš i kažeš nešto, gotov si!
Sve se protiv tebe uskomeša, plima stiže koja sigurno ruši i prekriva svojom moći i snagom, melje do neuništivosti što nam preostaje?
Nažalost ništa drugo, pobjeći, maknuti se i ostaviti sve, iako je tvoje, pokloniti, sve samo ne imati posla s ijednim državnim aparatom jer je to toliko umreženo i spetljano, toliko se drže svi zajedno iako se mrze i ne podnose, ali samo na takav način opstaju, samo na takav način imaju i još uzimaju i njima nema kraja.
I nikada dovoljno, a ja što ja imam? što mi mali građani imamo?
Svoj goli život, deset prstiju i radne navike. Volju za lijepim i plemenitim, čovječnost, volim ljude, volim život ne trčim za zadnjim modernim krpicama niti za brendiranom kreacijom niti bazenima i jahtama, vikendicama, bijesnim autima, više me raduje skroman obrok nego razvikane večer.
Čovjek sam bila i ostala, a oko mene zvjerinjak, srećom je bezbroj dobrih ljudi, ponosnih i kvalitetnih.
Treba izdržati, treba biti svoj i opstati, nema druge...
Nisam sama na ovom svijetu sa sličnim problemima, gledam, slušam, odmahujem s nevjericom zar je zvjerinjak s toliko krvoločnih životinja svakim danom sve puniji?
Tko će taj kavez rasklimati i zvijeri pustiti?
Kada izađu i kad svaka od njih sama mora putem proći, tada je ljudima lakše dokazati i pokazati istinu jer zvijeri su samo zato što se drže zajedno i zajedno ujedaju, gaze, lome kao jedinke ne opstaju moć im daje masa i umreženost.
Imam snage i izdržat ću, moram, jer nemam izbora ne želim ikome pustiti išta što pripada mom malenom svemiru, a to je moja obitelj djedovina i očevina pripada mojoj djeci, nikome drugome.
Godinama borba s institucijama koje su sama sebi svrha, ali tu sam i još dišem, ne predajem se i ne popuštam...
Za Posavinu.org piše Lily Laum