Pitamo se svi, postoje li normalne, ugodne, kulturne komunikacije? Poglavito online koja je sve češći oblik. Zaboravljamo na osnovu kulture i dobroga ponašanja, na uglađenost i formalnost kao što su pozdravi, recimo.
Što je to normalna neformalna komunikacija, kako biti pristojan i zaintrigirati sugovornika, kako uljepšati svoje i tuđe vrijeme, kako se bar malo opustiti i našaliti? Kako u ugodi obaviti razgovor? Na koji način gestikulirati ako ima i slike? Da li se nasmiješiti,mahati rukama?
Društvene mreže su nam donijele novi vid kontakta, gdje u svom naslonjaču sjediš i komuniciraš, koliko hoćeš i kad hoćeš.
Gdje smo se svi to izgubili?
Zašto smo svi puni sebe, zašto namećemo svoje mišljenje koje se zapravo ne uklapa igdje?
Zašto smo se sakrili iza ekrana?
Da li smo s tim postali što nismo ili zapravo baš to što jesmo…
Postavljam si niz pitanja od kako sam na društvenim mrežama, posebno unazad godinu dana, kao da je cijeli svijet postao Hollywood. Dobro znano značenje, samo glamur i lažni sjaj. Prilagodila sam se i ja, skrila svoju privatnost maksimalno, na način da sam uklonila ono malo svojih slika koje su se našle jer su me drugi označili, sve tragove do mene također. Imam svoj mir i nemam namjeru ga poremetiti.
Od kako se pametnim telefonima može komunicirati bez zapreka online po raznim društvenim mrežama, od tada se stvorila neka nova skupina koja nameće surovost, sirovost. Otpadnici vlastite sredine, nesigurni u sebe, samci koji nisu navikli biti sami, potom osobe koje su u partnerstvu koje ne žele… svako ima svoju priču i razlog bijega od sebe i stvarnosti. Klikneš i nalaziš se gdje želiš, inače je nedostupno i nemoguće.
Sve vrijednosti dobroga,lijepoga, poželjnoga ponašanja su nestale, pitamo se mnogi, gdje?
Toliko bahatih osoba, umišljenih, prepunih sebe, a s druge strane niz otvorenih mogućnost i prilika za svašta naučiti i vidjeti. Postali smo svi nestrpljivi i sve bi odmah a zapravo pola toga „slatkoga“ je čekanje, zar ne?
Neprimjerenih poruka, polupismenih i arogantnih dobijem svakodnevno previše, od potpuno nepoznatih muških osoba. Pristojno sam odgovarala da se ne dopisujem s nepoznatima, tad slijedi selfie, zamolim da me se ne zatrpava slikama, a ono odmah dolazi i slika muškog „ponosa“. Sad mi ništa drugo ne preostaje nego blokirati takve osobe. Svaka dalja konverzacija je vrlo opasna igra, kao hod na žici, jer je u pitanju zdrav razum, a što drugo?
Vrijeme je da se dobro zamislimo, stanemo na loptu i krenemo drugačije, naučimo se biti zanimljivi, poželjni, duhoviti, baš onakvi kakve osobe želimo sresti i komunicirati. Sjedeći u svojim foteljama, kućnim papučama, klikamo i surfamo, čitamo, pišemo, nasmijemo se i postajemo bar na kratko razigrano dijete. Ostanimo veseli i gledajmo što do sada nismo, podijelimo saznanja sa krugom ljudi koji nas prati, a s tim ćemo privući osobe sličnih afiniteta i jedna sasvim druga konekcija će se pokrenuti.
Neće biti potrebe za uzrečicom : Kako su svi muški isti! Jer se nameće i pitanje da li su sve žene jednake?
Ne budimo dio te loše slike, tri riječi ili rečenice i odmah pitanja o intimnom životu, ne šaljimo slike i aplikacije ,mnoge to smeta i ne zanima, razmislimo i shvatimo koliko je to zapravo nevjerojatno dosadno i isprazno.
Budimo svoji i prepoznatljivi na drugi i drugačiji način.
Pišem o tome jer sam prestara da šutim, nikad se nisam osvrtala na mišljenja pogrešnih ljudi, shvatila sam prave vrijednosti života, ne dozvoljavam sputavanje. Analiziram sebe i usmjeravam se kako dalje.
Ujedno ne brinem se posebno kako izgledam drugim osobama, nisam baš najsretnija svojom figurom, prolazna je ocjena. Da je manje bora, sijedih, kilograma i celulita, naravno, skakala bih od sreće. Tko je danas zadovoljan s onim što vidi u ogledalu?
Kada se zađe u neke godine, tada imamo uglavnom, manje-više baš svi, poneke grijehe iza sebe, bez gradacije mali veliki. Zapaliti cigaretu uz kavu i kolače sam proglasila grijehom i uživam u tome. Ne brinem što će drugi reći, tu sam razvila selekciju i istančani sluh. Promijenila sam kriterije odijevanja i obuće, jer sam odlučila da me ništa ne sputava. Higijenske navike imam, ali i tu sam odredila druge kriterije i nemam namjeru više gubiti sate na čišćenju, radije čitam i pišem, prošećem.
Da li sam postala čangrizalo?
Možda, ali ne želim više trpjeti neke osobe koji mi oduzimaju energiju, trudim se biti s ugodnim ljudima i nemam namjeru više trošiti vrijeme da pronađem dobro u svakom čovjeku. Nisu svi ljudi dobri i nemaju svi dobre namjere.
Moje vrijeme je dragocjeno da bih ga rasipala. Moje vrijeme smijem potrošiti kako želim, kad želim, na koga želim. Sad kad znam na čemu sam, shvaćam da imam mjesta i za popravke.
Svi smo mi različiti, a opet toliko slični kad su u pitanju muško ženski odnosi, vječna tema.
Ono što mogu reći, žene, pamet u glavu, jer neke osnovne stvari treba uvijek imati na umu. Muškarci su ti koji biraju žene na način da su im lako dostupne i bez prevelike muke dolaze do cilja. Redovno nas uspoređuju sa bivšima, jer im je to mjerilo za dobro i loše. Hajde, priznajte koliko vas to izjeda, dovoljno je da spomenu nešto kako je bivše radila i odmah smo u transu i ljubomorne. Vole biti radosni i zato što više smijeha i zabave u druženju, ako nam je stalo da veza potraje.
S druge strane, muškarci se pitaju -Hoću li biti dovoljno dobar, mogu li ju zavesti i zaljubiti u sebe??? Toliko su nesigurni da redovno glume macho mena i onda ispadnu blesasti i šaljivi.
Nekoliko primjedbi i pogleda na situacije, bolje rečeno i savjeta ću ispisati za koje svi znamo da su zapravo bitni, jer treba provesti što smo zamislili.
Važno je biti opuštena, bez nervoze
Nikakva očekivanja jer to stvara strah i nervozu. Posebno ako ne bude kako smo zamislili, mašta ovdje nema mjesta dok se čeka.
Uvijek treba biti svoj. Glumiti se može jedno vrijeme, ali kad krinka padne, sve se može rasuti kao kula od karata. Priznajem da volim samosvjesne muškarce.
Nikad ne znamo koga imamo sa druge strane, a ne treba se truditi ikoga impresionirati i to posebno s onim što nemamo. Važna je unutrašnja ljepota i karizma, nismo osobe koje trčimo za materijalnim dobrima.
Koja žena ne voli da bude centar pažnje? Samo mi žene nismo oduševljene ako muškarci isključivo traže ženske atribute i vanjštinu. Još ako naglašeno promatraju i nema neke druge konverzacije, odmah vidimo da imamo s plitkom osobom posla.
Važan je šarm, duhovitost. Treba se našaliti na svoj račun, mi žene volimo samozatajne muškarce, nikako naporne i pune sebe.
Važno je pokazati emocije, strast. Priznajem da obožavam i sitnice romantike koja ne umanjuje muževnost, mali znakovi pažnje su i te kako poželjni. Koliko god bilo zastarjelo, poljubiti obraz i ruku je tako romantično.
Najveća greška je pričati o bivšima, to ne podnosi ni jedna žena baš ni u jednom, bilo kojem obliku a posebno kad se nižu samo kritike, ili još gore ako hvale i javno pate za bivšima, pa što nisu s njima, kuda su otišli? Kakvi su to borci i osobe? Svaka žena obožava kad se o njoj brine, maniri pravog gospodina su skidanje kaputa, pridržavanje stolice, otvaranje vrata. Kako je lijepo osjećati se kao kraljica.
Mali koraci su dovoljni za početak lijepoga druženja koje može prerasti u neku drugu fazu. Zato budimo onakvi kakvi jesmo, ne glumatajmo jer to nikamo ne vodi. Nismo neosvojive. Sve žene vole biti „lovina“. Očekujemo primjerenu mušku inicijativu. Nije uvijek važan princ na bijelom konju.
Za GIP piše Lily Laum