Dan sjećanja 2016. godine u Garevcu

Svečano misno slavlje predvodio je vlč. Pavao Brajinović a koncelebrirali su: doborski dekan i odžački župnik preč. Jakov Filipović, vlč. Pavo Kopić župnik u Čardaku, fra Velimir Bavrka župnik u Gornjoj Dubici, fra Franjo Stjepanović vikar na Plehanu, Anto Perić župnik u Modriči i domaći župnik vlč. Filip Brajinović.

Po veoma lijepom i toplom proljetnom danu gdje je temperatura dostigla i 30 gradi ove se godine u Garevcu okupilo najviše osoba od 2005. godine od kada se označavaju „Dani sjećanja“ pa  do sada.

Na početku svete mise  župnik Filip Brajinović pozdravio je sve nazočne i ukratko podsjetio da se danas nakon sedamdeset i jedne godina sjećamo svih zatočenih Hrvata - Katolika u Burića štali od 25. do 28. svibnja 1945. godine, kojih je bilo preko pet stotina, te nasilno odvođenje i ubojstvo istih.

Bez suđenja i presude, bez mogućnošću da se brane i dokazane krivice ubijeno je preko četiristo ljudi za čije se tijela ni dan danas ne zna. Zatim je župnik Filip sve nazočne potakao na molitvu i za one koji su taj strašni zločin počinili, jer nisu znači što čine.

Zatim se župnik Filip obratio propovjedniku vlč. Pavi Brajinović i zamolio ga da započne slaviti svetu misu što je vlč. Pavao odmah i učinio te okupljenim vjernicima uputio uvodnu misao, a poslije toga uslijedila je propovijed vlč. Pave koju vam prenosimo cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Kada sam počeo razmišljati o ovome danu i satu, zapitao sam sam sebe: „Što je to što bi ovoga trenutka trebalo reći da i Bog i okupljeni vjerni Božji narod budu zadovoljni, ali da ne povrijedim ni one u čije ime  se uređuje ovaj spomenik i radi kojih smo danas došli ovdje“? Razmišljajući tako padoše mi na pamet riječi pjesme rado slušanog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona koji svojim hrapavim, ali prodornim glasom poručuje: Ne pitaj me ništa! Bilo je pa prošlo!
-     Dabogda se ne ponovilo!
-     Ja sam imo sreće pa sam kući došo, a puno ih se nije vratilo!
-     Reci brate moj jesmo li prokleti pa se tako brzo sve zaboravi?

Draga braćo i sestre! Povijest nas uči prije trinaest stoljeća očevi naši ostaviše svoju pradomovinu i nastaniše ove lijepe i živopisne, od samoga Boga darovane krajeve drage nam domovine;
•    Tisuću i trista godina u vihoru svjetskih zbivanja za tu novu grudu živote svoje ratujući žrtvovaše i polagaše braneći nju i svoje obitelji od svih oni koji ih htjedoše pokoriti i uništiti ili nad njima gospodariti;
•    Tisuću i trista godina na ovim prostorima ta hrvatska mladost umiraše, zemlju ovu junačkom krvlju natapaše i svojim kućama i svojim obiteljima u mrtvačkim sanducima se vraćaše.
•    
•    
Mi smo danas ovdje na mjestu, koje je postalo simbol nemilosrdnog zločina nad mnoštvom nevinih ljudi, naše braće i sestara. „Burića štala“ zajedničko je ime za stotine izdanih, predanih, poniženih, na najgrozniji način mučenih i pobijenih muškaraca, žena i djece svih uzrasta, životnih sudbina i svjetonazora. “Burića štala“ i stotine Burića štala, na tisuće križeva, na tisuće vješala, na tisuće stratišta.

Bog sigurno zna njihova imena i grobove i pravu istinu o njima i svima nama. Zato se Bogu danas za sve njih i za sve nas, molimo, za pokoj njihovih duša Misu slavimo i u Bogu im iskazujemo ovo sjećanje i počast, molitvu i zahvalnost? Ali još više, valja znati prepoznati tu grudu koja je sveta po grobovima predaka koji tu leže i čekaju uskrsnuće.

 Ona je natopljena tolikom krvlju nevinih žrtava, tolikim suzama isplakanim u teškim trenucima boli, žuljavim rukama i patničkim znojem obilježena gradeći nadu u opstanak i budućnost bez pomoći svojih najmilijih.
 
Evo zašto mi danas ne žalimo „Burića štalu“ kao zastavu mržnje i razdora  prema bilo kome. Mi ovdje iskreno žalimo sve žrtve, sve ljude koji su đavolskom mržnjom i lažima pretvoreni u bezimeno smeće, koje je trebalo ukloniti.

 Mi smo ovdje dolazili i dolazimo ne kao sumnjivi tipovi, niti kao provokatori nego kao iskreni tragači za istinom. Tko ne želi istinu taj se stavlja iza zla kojeg brani i tako podržava negativni naboj među ljudima.

Taj nije graditelj mira nego širitelj zla jer nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina. Zato istraživanje istine nije prevrtanje suhih kostiju, nego izraz humanosti i pijeteta prema članovima naše obitelji, prijateljima i poznanicima. Ne dolazimo kao zarobljenici povijesti i prošlosti, nego kao zaljubljenici neiskrivljene povijesti našega naroda.” To je naša kršćanska i vjernička obveza i dužnost.

Mi danas dođosmo  da obnovimo svoje korijene, svoj ponos, svoj identitet. Ne ćemo i ne smijemo mi kao kršćani proklinjati niti osvetu tražiti, niti ćemo mrziti one što nam to učiniše. Stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spomenemo njihovih imena i sudbina.

Sjećamo se ovdje i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima i svih onih izbjeglih i prognanih generacija drage nam Posavine, čije su misli duboko ispod zemlje još uvijek tražeći svoje najmilije.

Danas se svega ovoga sjećamo, ne iz mržnje prema ikome, nego da se ne zaboravi istina. A istina je da smo kroz čitavu našu povijest morali prolaziti kroz dim i vatru, kroz stravični zvuk sirena, projektila, granata.

Morali smo gledati na smrt prestrašena lica staraca, majki i djece, susretati izbjeglice, logoraše, ranjene, silovane i ubijene, slušajući neutješne jecaje i krikove majki i djevojaka, djece i prijatelja.

-    Dođosmo danas ovdje ne da otvaramo te stoljetne već zarasle rane, niti od ovoga još nezacijeljene.
-    Mi dolazimo ovdje ne da bi ikome sudili, prezreli i obezvrijedili bilo koje žrtve, logore ili jame, prekrivali, pravdali bilo koje zločine.

-    Mi smo ovdje zbog povijesne istine jer se prava istina o tom zločinu nije smjela ni znati ni otkrivati, ni prenositi ni govoriti.
-    
-    Još manje o naredbodavcima i izvršiteljima zločina. Kroz sve to vrijeme htjeli smo vjerovati da će Istina pobijediti, jer smo vjerovali u Isusovu riječ da će nas “Istina osloboditi” i donijeti mir.
-    
“Justitia et pax”  upozorava na “Rezoluciju Vijeća Europe” iz 1996. koja “inzistira i traži da sve žrtve imaju pravo na sućut, razumijevanje, počast i priznanje njihove patnje.

“ Ne može se govoriti o pravednom društvu bez istine i ljubavi, poručuje papa Benedikt XVI.

Bez Boga su sve ljudske istine i ljubavi lomne i zloupotrebljive do mržnje i zločina, a to donosi nove boli, stradanja i razočaranja.

-    Mi dođosmo danas da svima njima kažemo riječi hrvatskog heroja Nikole Zrinjskoga koji u opkoljenom gradu Sigetu reče svojim hrabrim borcima: “Braćo! Mi krećemo na put s kojeg se nećemo vratiti. Budite heroji, ne kukavice i samo jedno zapamtite: “NAVIK ŽIVI KI ZGINE POŠTENO“! Mi bismo to danas rekli našim lijepim hrvatskim jezikom: “Vječno će živjeti onaj koji život svoj položi za svoju rodnu grudu i svoje obiteljsko gnijezdo.

Da je to tako svjedoci ste svi vi koji ste danas ovdje došli. Svjedoči to i ova obnovljena štala kao spomenik njima u čast. Sve to dokazuje da oni nisu, neće i ne smiju biti nikada zaboravljeni u našem životu, našim mislima i našim molitvama.

Braćo i sestre! Okupljeni danas na ovom svetom mjestu nećemo i ne smijemo mi kao kršćani proklinjati, niti osvetu tražiti.  Mi želimo  danas da se naša bol za našim palim sinovima, očevima, braćom i prijateljima pretvori u čin molitve i kršćanske nade u uskrsnuće.

Osveta je moja ja ću je osvetiti, poručuje Bog Jahve s nebeskih visina. Zato u ovoj godini milosrđa moramo skupiti snage, pobijediti u sebi mržnju i osvetu i predati se Njegovoj providnosti, dobroti i milosrđu. Praštajmo da bi se i nama oprostilo.

Mi stoga i danas ovdje, molimo i zaklinjemo. Pružimo šansu i pomozimo jedni drugima da postanemo novi ljudi, da gradimo bolji svijet, a to ne može bez praštanja i Božjeg milosrđa.

Da bi se to ostvarilo potrebne su nam trajne duhovne, moralne i etičke vrednote, koje će bolje uskladiti naše međuljudske odnose. Jedan novi početak i novi zadatak: Bogu se približiti, obitelj njegovati, čestito raditi, ovu rodnu nam grudu voliti i cijeniti. Razmišljati o tome što ovoj zemlji možemo dati, a ne što joj uzeti, kako je prodati, poginule očeve u grobovima ražalostiti.

Ovi poginuli su dali sve, a mi? Što smo dali i što možemo još dati? Mnogo zujimo, a malo meda dajemo – kaže narodna poslovica. Puno više pričamo nego što radimo. Kroz povijest očevi naši išli su u neizvjesnu budućnost s vjerom u Boga čak i onda kad se jedno zlo na vrata izgonilo, drugo se kroz prozor vraćalo.
-    I ti razni oblici zala vraćaju se i danas.

-    U cijelom svijetu zastrašujuća buka nevjere čuje se posvuda.
-    Slijepe vođe uporni su u svom antikristovskom i anticrkvenom bezbožničkom planu.
-    Ali, nikakve svjetske sile nisu  mogle skinuti Boga s trona niti uništiti vjeru u srcima otaca naših, a mi smo pozvani da taj sveti poklad vjere nosimo i mlađim generacijama predajemo.

-    Ne dajmo se zapetljati u tu mrežu zavodnika i slijepaca i ne dozvolimo da miris smrti razapne svoju mrežu u našim srcima - budimo na strani istine, pravde i života.

Za bolje sutra treba nam napraviti jedan novi veliki iskorak. Treba nam obnova naših obitelji i temeljit obiteljski odgoj, vjernost u braku, iskrenost u razgovorima i postojanost u dogovorima.

Upravo ovdje želimo napraviti test svoje vjere, svoga praštanja.  Mi želimo ovdje, na temeljima svoje povijesti, vratiti one vrjednote koje smo iz kršćanstva i iz krsnog zavjeta primili da budemo vjernici koji usvajaju Božje zapovijedi, zato nemojmo samo pričati o miru, nego budimo graditelji mira i ugradimo taj mir u zemlju koju svojom zovemo.

Budućnost je u umreženju dobra, a tu mrežu najbolje plete Bog. Zato budimo Božji pomoćnici i pletimo višestoljetnu pradjedovsku mrežu dobra, mrežu vjere i ljubavi i tako ćemo se najbolje odužiti onima koji dadoše svoje živote za slobodu našu i ovu krvlju natopljenom posavsku grudu.

Braćo i sestre! Čovjeka na ovim prostorima označavaju tri svetinje na kojim je temeljio, i nadam se još uvijek temelji svoj život: To su:
-    Bog na nebu!
-    Domovina na zemlji!
-    I obitelj koju drugi Vatikanski sabor naziva „Crkva u malom“!
Zahvaljujući dosljednosti naših očeva taj sveti trokut nikada tijekom povijesti nije doveden u pitanje i te su se svetinje branile svim raspoloživim sredstvima. Za njih se živjelo i umiralo boreći se za krst časni i slobodu zlatnu. Kako će biti sutra, zavisi od vas potomaka i nasljednika  pobijenih naših heroja.

Budući da samo oprostiteljska ljubav Kristova može iščupati i liječiti laž i mržnju, zato nam treba Bog. Ne lažni bogovi-idoli kakvi se danas nude, nego Bog koji je Ljubav i Istina. Da, Ljubav ispunjena istinom.

Mi zato ovdje i ovom svetom misom molimo Svemogućeg Boga za sve žrtve i za sve zločince.

Kajemo se za sve svoje grijehe, za grijehe kršćana i za grijehe drugih koji su ovdje griješili.
-    Molimo Božje praštanje i milosrđe da bismo i mi mogli praštati.
-    Da bi Božjom milošću zacijelile rane koje još bole.
-    Da bi se očistila naša sjećanja i savjesti.

-    Molimo Božje svjetlo da u njemu prava istina dođe na vidjelo, da istinu prepoznamo i priznamo, svatko u svojoj odgovornosti, ma kako ona bila teška i obvezujuća.
-    Zbog žrtava i njihova dostojanstva. Zbog časti našega naroda. Zbog mira bez koga nema prave slobode, napretka ni Božjega blagoslova. Zakona Ljubavi koga je Isus Spasitelj potpisao svojom  božanskom krvlju i traži od nas, svojih sljedbenika, da ga i mi ispisujemo svojim životom.

Mi se na ovoj svetoj misi susrećemo sa našim Uskrslim Isusom Kristom, Učiteljem, Bogom i jedinim Spasiteljem ljudskoga roda i povijesti. On je za sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i Život!”

U Evanđelju ga slušamo kako pred sucem Pilatom govori: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za Istinu. Tko je god od Istine, sluša moj glas. Iz istine raste ljubav i sloboda, iz laži mržnja, osveta i ropstvo.

Mi zato izabiremo istinu iako ona postaje najveća žrtva današnjega svjetskog poretka na svim razinama. Sve više svijetom kruži sablast besmisla i beznađa, laži prijevare, jer su pobrkani svi vrijednosni pojmovi istine, ljubavi i slobode.

Sloboda bez istine i ljubavi postaje neostvariva i besmislena. Besmislena sloboda bez granica, na kraju postaje za čovjeka i društvo pakao i prokletstvo, tiranija odakle povratka nema.

Čovjek postaje neuspjelo stvorenje i bitak bez smisla, promašaj velik kao “kula Babilonska”.
 
Da se to promjeni danas molimo za slogu i pravdu. Na žalost, teško je očistiti srce od sebičnosti i mržnje. Takav duh treba mijenjati i unositi duh međusobnog poštovanja i priznanja u vlastitom identitetu. To je početak izgradnje mira; tada se otvara perspektiva za napredak i ljudsko dostojanstvo, suživot i bratoljublje.  
               
Dragi prijatelju! Neka se po tvojoj današnjoj molitvi i ovoj uzvišenoj Kristovoj misnoj  žrtvi „obraduju kosti satrvene“ kako napisa psalmista, kosti naših, izmučenih, izručenih i poubijanih! A ti s ovoga svetog mjesta u svoju obitelj ponesi velikodušnu ljubav i praštanje, poput Krista golgotskog, prema onima koji „ne znaju što čine“.

Ovi mrtvi koji život položiše kao da nam poručuju volite život i ne bojte se života. Obnovite i čuvajte svoje obitelji koje trebaju i moraju biti rasadište mladih vitezova. Tko njiše kolijevku njiše budućnost svoga naroda.

 Mi smo umrli da vi živite. Vaš život je i naša pobjeda. Čuvajte nam tu rodnu grudu koja je natopljena krvlju otaca vaših. Nikad ne zaboravite: Ona je kupljena našom prolivenom krvlju  zato nema cijene dostojne njezine otkupnine.

Sveti Ivan Pavao II kad je nastupio kao papa poručio je svijetu: otvorite vrata Kristu, da nam očisti savjesti, očisti srce, oslobodi dušu, da se ponovo vrati sloga i zajedništvo, povjerenje i vjerodostojnost.

Zato ćemo  i mi danas učiniti  uz praštanje ono jedino od čega ćemo i mi i naši pokojni imati koristi, a to je prikazanje svete mise koja je otkupiteljski spomen čin Kristove žrtve na križu. Za poginule ćemo moliti vječni mir i pokoj, a za nas:
    -    Da u životu svome nikada više ne doživimo rata;
-    Da nikada više ne moramo napustiti svoj dom i svoja ognjišta;
-    Da ratovi ustupe mjesto miru, terorizam međusobnoj pomoći i razumijevanju;
-    Da osveta ustupi mjesto praštanju da čovjek čovjeku bude brat a ne vuk;
-    Da na licu svakoga čovjeka sjaji slika Boga Stvoritelja, Isusa Krista otkupitelja i Duha Svetoga po svetitelja.
-    Tako molimo, tako živimo, tako neka bude. Amen!

Ovo su bile riječi vlč. Pavao Brajinović koje je vjerničkom puku uputio 29. svibnja 2016. godine kod Spomen kapelice Burića štale u Garevcu.  

                                      

Na koncu misnog slavlja župnik Filip  se zahvalio propovjedniku vlč. Pavi i svećenicima te narodu i pozvao ih na skromnu zakusku koju su i ove godine organizirali župljani župe Garevac.
Uz ukusni zalogaj i osvježenje razmišljalo se i pričalo o žrtvama koje su bez suda i presude bile zatvorene i pogubljene ovdje u ovom djelu Posavini.

Osim Petra Gagulić predsjednika općine Modriča na svetoj misi nije uočena nazočnost drugih uglednika iz političkog i kulturnog života Garevca i okoline.

Kako je ove godine i 71-obljetnica stradanja žrtava u ovome dijelu Bosanske Posavine napomenut ćemo da je HKD- Napredak Odžak, Udruga „Fra Grga Vilić“ i župe Doborskog dekanata organizirali  četverodnevni  program za obilježavanje ovogodišnjih Dana sjećanja s područja župa  Garevac, Pećnik, Potočani, Svilaj Brusnica, Donje i Gornje Dubice, Balegovca - Novog Sela, Odžaka, Šamca, Brčkog, Modriče i drugih mjesta. Od svih ovih mjesta samo iz Garevca i  Posavske Mahale je bilo poginulih oko 1000 osoba, a iz ostalih mjesta je likvidirano oko 2870 žrtava. Ovo je svakako samo broj registriranih osoba, a koliko ih ima ne evidentiranih i neregistriranih samo dragi Bog zna.

Napomenut ćemo da se do 1990. godine se o ovom stravičnom zločinu nije smjelo ni govoriti, a „Dani sjećanja“  u Garevcu se redovito se obilježavaju od 2006. godine kod Burića štale koja je preživjela i ovaj Domovinski rat te je svjedok svega što se tada događalo. Štala je zadnjih godina preuređena, te ju se može u svako vrijeme posjetiti. Unutra su popisana i postavljena imena svih nastradalih, kao i imena onih koji su preživjeli te dane.

Prvu Svetu misu kod Burića štale predvodio  je msgr. prof. dr. Marko Josipović, kanonik iz Sarajeva, a kada se štala 2005. godine otkupila i pretvorila u Spomen kapelicu prvu misu pred njom je slavio biskup Pero Sudar, a kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski je iskoristio prvu zgodu i slavio Svetu misu u Burića štali za sve žrtve Garevca i okolnih mjesta.

Za Posavinu.org piše Mišo Perak
Fotografirala dr. Ana Perković
Garevac, 29. svibanj 2016.

Fotografije s ovog događaja možete pogledati klikom ovdje