Narodni heroji

 NARODNI HEROJI

Anto Pranjkić
-    Drugarice bundeve! Drugovi krumpirovi! Drugarice… Došlo je vrijeme… - Gubio se Mijo u svojim riječima. Jednostavno nije mogao. Nije to ono što on zna. Lopata, motika, vile… to je njegov život. Nikada nije govorio, jedino kada se „pogađao“, kada je nešto kupovao ili prodavao. A ima i osjećaj da ga baš u selu i ne vole.
-    Drugovi krumpirovi! Drugarice bundeve! Ja vam moram reći.
I  opet bi nešto u grlu stalo i Mijo nije mogao dalje. Gorko je zaplakao, a u stankama jecaja je zborio:
- Bože, ti si mi svjedok. Vidiš, što sve činim za svoju djecu. Znam da griješim ostavljajući i Tebe, ali iz ove kože ja ne mogu. Shvatit ćeš ti mene, Bože moj!

Potom bi se uozbiljio i nastavio istim putem:
-    Drugovi bundeve! Drugovi krumpirovi! Moramo dati našim drugovima doprinose i graditi ceste. Bez njih ne možemo u svijet…
-    Nije dobro! – kazao bi sebi u bradu i pojašnjavao: - Prvo, bundeve ne mogu biti drugovi nego drugarice. A drugo, ako kažem da se grade ceste da idemo u svijet, svi će mi se smijati. Pola sela radi u Austriji i njemačkoj.

Uvidio bi dobri Mijo da „politika“ nije dobra. Potom bi se zamislio, nešto opsovao i nastavio:
-    I eto, kako sam rekao, drugovi i drugarice, iako ženama nije mjesto u politici, došlo je vrijeme da i žita Partiji dadnemo. A onda potpuno svjestan što je rekao, zastane na trenutak, pa razmišljajući za sebe kaže:
-    -Gdje ću, bolan, to od njih tražiti, pa i sam znam da komuniste ne vole. E moj, Mijo, u što se ti uvali – i zaplaka. Razmišljao je: da mu nije cilj onu svoju djecu na svijet izvesti nikada ne bi  familiju sramotio. Kakav on i komunisti. Neće moći“. Osjećao je.

Iz razmišljanja ga probudi zvuk automobila. Stizali drugovi na zadnje dogovore pred Kongres.

-    Znaš, Mijo, mi odlučili da ti budeš odbornik. Ništa ne radiš. Samo pričaš. Vidjet ćeš. Zavoljet ćeš ti to – govorio je Boško.
-    Ti si veliki čovjek! Kako samo „barataš“ sa tolikim bundevama i krumpirovima. Znat ćeš ti i s jezikom – ulizivao se Milan.
-    Hajde, reci ti nama: kako ćeš sutra započeti govor – upita Vasilije. – Jesi li uvježbao?
-    Drugovi i drugarice! Krumpirovi i bundeve! Mi moramo … - započe Mijo a svi prisutni  baciše se u gromoglasni smijeh.
-    Pa, kako ćeš ljudima reći da su bundeve – razočarano će Milan.
-    Rekli ste da vježbam, a pošto me nitko drugi neće slušati, otišao sam u podrum i govorio bundevama i krumpirovima – pravdao se Mijo.
-    Hajde, hajde, nastavi. Nije važno! – požurivao ga je Vasilije. Kada je Mijo završio Vasilije ga je potapšao po ramenu i kazao: - Dobar si, Mijo, samo znaš, kad može drug Tito možeš i ti. Da bi te ljudi bolje razumjeli, ti samo dodaj ono: Boga mi! Boga ti! Znaš?

Smračilo se sve pred Mijom. Zavitlao je rukom i stisnuvši šaku kroz zube je prosiktao:
-    Boga mi moga ne dirajte. Nek vrag nosi i vaš komunizam, i Tita i vas. Marš iz dvorišta!¨
-    Nemoj, Mijo, tako! Mi smo ti drugovi – molio je Milan.
-    Napolje i da vas nikad više ovdje nisam vidio.

Ušao je u kuću. Za sinijom svih sedmero Mijine djece je radoznalo podiglo oči.
-    Ma, othranit ću vas i izvesti na svijet, makar… Zastao je. Izašao iz kuće te ušao u podrum. Okrenuo se bundevama i krumpirovima i glasno prozborio:
-    - Drugovi krumpirovi i drugarice bundeve, zbog vašeg neprijateljskog dejstva sve ću vas potamaniti.
Sutradan je u Komitetu objasnio da on nije za odbornika. Ispričao se drugovima i zamolio oprost.


*********************

Godinama je na nogometnim utakmicama i kojekakvim seoskim igrankama prodavao sjemenke. Na večer bi brojeći novce mudro zborio:
-    Drugovi krumpirovi i drugarice bundeve, i danas ste pali za narodnu stvar. Drago će biti doktor, Pejo inženjer, Marko… Svu je djecu tako izredao a onda zaključio:
-    Zbog toga što ste dali svoj doprinos, drugovi krumpirovi i drugarice bundeve, proglašavam vas narodnim herojima.

Nedjeljom je obilazio polja i zadovoljno trljao rukama. Smiješeći se vraćao se kući s uvjerenjem  da će dragi Bog pomoći te će poslati rodnu godinu za još drugova koji će pasti na narodnu stvar.