Ljudi su euforično kupovali hranu i pili alkohol. Grlili se i pjevali. Slavili nešto sa uvjerenjem da će ONO zatvoriti staro i otvoriti novo. Prenatrpanih želudaca i kiseline u grlu, od miješanja pića sa krastavicama, sarmama, mezama, odojcima i ruskim salatama, očekivali su neku veliku promjenu.
Svoju osobnu revoluciju, izazvanu djetelinom od četiri lista ili njuškicom svinje, zaštitnikom punog novčanika. Kao faraoni koji u zagrobni život nose rezerve, u slučaju da se probude u svojoj grobnici, ljudi su punili kolica u dućanima, supermarketima, i sa grižnjom savjesti provlačili kartice kroz skenere razbibriga-bankovne automate. Na tren su se žabe pretvarale u prinčeve, pepeljuge u princeze.
Siromašni u bogate, a bijeda i neimaština u luksuz. Parfemi su se kupovali na svakom kutu, pogotovo ako su bili snižene cijene. Djeca su bacala rakete i čudila se vatrometu, vještačkoj svjetlosti, koja će u svom kratkom životu da zablista na nebu i prije nego pahulja dotakne tlo, iščeznuti, ostavljajući prazninu u duši i bol u želucu. Sa oblakom dima,razlivenim u mutnu sliku, raspirit će se bezuspješni djetinjasti pokušaj, da se djelić nebesa i raja utjelovi u ovoj noći.
Jato krijesnica, letećih želja, zapali nebo, rasiječe oblake, kao sivu pogužvanu zavjesu. I bi svjetlo. Zemlja okonča svoju šetnju oko sunca i magičnim brojem 365 zatvori svoj krug s izrečicom: „Sretna Nova“. Rečenicom, koja iz milione grla odjeknu planetom, a mnoštvo gradova, sela i ulica poprimi oblik nestvarnih puzećih ostrva sreće, oblivenih kolektivnom euforijom, zajedničkog uskrsnuća iz pepela svog bivšeg života.
Danom prvim, otpoče naša osobna knjiga postanka. I sama počinjem da razlažem brojku, na dijelove, baš kao što i ona rastače moj život. Sumiram njene jedinice 3+6+5 su 14, podijelih zbir sa dva i dobih sedam. Sedam dana u tjednu. Sedam komadića torte našega života,sastavljenih od brojeva, koji kao oštrica noža režu sadašnjicu i dijele je u porcije.
Ulazimo u svakodnevnicu, skup minuta podijeljenih na obaveze, termine. Očekivanje i nadu. Razočarenje. Strah od budućnosti. I starosti. Što će donijeti svaki pojedinačni dan?
Pitam se, što je to, što nas tjera da učestvujemo u masovnom potkopavanju istine i realnosti? Da se topimo u alkoholu i zaboravu.
Jer kad osvane, po ulicama će ležati razderani kartoni, pokidane vrećice za nošenje, prazne smrdljive boce i povraćene slastice.
Prve vijesti najavit će mnogobrojne ozlijeđene, čak i mrtve. Djeca bez prstiju sa izgorjelim kaputima i bundama, neće se sjećati vatrometa, nego bola. A njihovi roditelji će se sramiti što su ih osakatili.
A potom, kao na Sudnjem danu, past će zastori. Suočit ćemo se sa vrhuncem socijalne pravde na Balkanu-novootvorenim pučkim kuhinjama, umjesto radnim mjestima, čiji korisnici nisu ovisnici, beskućnici ili narkomani, nego ugledne kršćanske obitelji i penzioneri s četrdeset godina radnog staža. I umjesto da se ONO staro zamijeni za novo, opet će narod da bira budale.
Prva minuta, dana prvog u našoj osobnoj godini, trebao bi biti dan odluke. Dan izlaska iz ropstva i laži, onih koji su cijele godine siti i bogati. Što ćeš učiniti ove godine, da se dogodi čudo, koje se u zemljama zapadne Evrope dešava svakodnevno-buđenje i odlazak na posao.
A ti bacaš petarde, jednom godišnje piješ šampanjac i skrivaš pogled od sramote, jer svojoj djeci ne možeš gledati u oči,kad od tebe zatraže sto kuna ili deset maraka. Ovo je tvoja godina. Godina dostojanstva.
E,sad Ti sam odluči, kako ćeš zatvoriti svoj osobni krug 365 u putanji zemlje oko svjetla. Biraj i imat ćeš pravo na izbor!
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević- Miličević