Molim vas, jedan hljeb“, obratih se gospođici u pekari, žurno vadeći novčanik iz torbe, gledajući pritom u pravcu parkinga, kako bih se uvjerila da moja djeca još uvijek mirno sjede u autu.
Prodavačica, srednjeg rasta, bez jednog prednjeg zuba, stara oko tridesetak godina, presiječe me pogledom kao da je vidjela zloduha i umjesto da me ljubazno posluži, unese mi se u lice vičući: “ Evo je, još jedna koja ne zna da se kod nas kaže kruh, a ne hljeb. U Rvatckoj je toliko Bosanaca, da se zapravo pitam kako tako mala zemlja ima toliko stanovnika. Bit će da ih se rađalo ko na Kosovu. Zagrebački jezik se više ne čuje i zato Zagrepčani bježe u bijeli svijet. Neka vas u Australiji, Kanadi, Njemačkoj, Austriji, Argentini, Čileu, i ostaloj piz.. materinoj, samo što dalje od Rvacke! “ Zastade na tren, valjda da udahne zrak, kako se ne bi ugušila, pa nastavi: „Moj grad Zagreb, čija kultura više nije njegova kultura, čiji jezik više nije njegov jezik, čija povijest je pripadala uvijek Zapadnjačkoj kulturi i civilizaciji, više to nije! Svaka čast Bosancima i Hercegovce koji su ostali na vlastitoj grudi. Borili smo se protiv Srba, a što smo dobili? Bosance i Hercegovce!“
Zaprepašteno stojim na blagajni i dopuštam da me vrijeđa i ispravlja polupismena gospođica, sa vjerojatno, samo osam razreda škole. Pitam je, što joj je to Rvacka, a ona osorno odgovara: “Kako što je, to je naša domovina, eto vidiš ni to ne zna, pa naravno ,a kako će znati kad nije ovdje rođena. Eeee, zašto smo mi ginuli i ratovali, nastavi dalje i baci mi kruho-hljeb na tezgu. Svojom reakcijom, na moje izražavanje istočnom varijantom, kako su nas osamdesetih godina učili u školama, mi je polupismena gospođica pripisala jezičku nekompetentnost, i ako sam bila sigurna da me razumjela i da je ona ta koja ima problema sa jezikom, a ne ja. Dobar i kompetentan prodavač govori više jezika i iz interesa se trudi da razumije kupca. Na kraju krajeva, ne radi se o radionici pravopisnog pisanja, nego pekari.
Nezaustavljivo je nabrajala svoje izlaganje o njenom gradu, u njenoj državi Rvackoj, koju je ona stvorila, a mi Bosanci je iskoristili, pokupili domovnice, i pobjegli za Njemačku. Pa se sad šepurimo sa dobrim autima i Rvackim kućama koje smo pokupovali po Slavoniji i Dalmaciji. Pomislih, ova ima dobar problem.
Na zapadu je kupac kralj. Što bi se desilo da je Engleskinja zatražila bread, umjesto kruha? Vjerojatno bi ga dobila sa smiješkom na licu. Ako bi uopće razumjela što je bread. Ljutito napuštam pekaru, ostavljajući kruh i vjerojatno time još jednom potvrđujem tezu o ne civiliziranim gastarbajterima, porijeklom iz Bosne.
Stišćem kvačilo,dajem gas, i sa 150 km na sat vozim u pravcu zapada. Djeca me gledaju sa nevjericom u očima, i pitaju se što je sa njihovim kruhom. Objašnjavam im da ga nisam dobila jer trgovkinja ne razumije „naš“ jezik i da ćemo možda imati više sreće u Sloveniji. Nastaje čuđenje, pitanja, protest.
Besmislenu diskusiju prekidam uključujući radio. Još uz to narodni radio. Djeca se udobno zavaljuju na zadnjem sjedištu, i ako gladna, ubrzo prepuštaju zvucima dobre muzike, a ja razmišljam o tome, kako je građanski rat donio promjenu, ali ne i napredak.
Ubijena je ideja komunizma idejom liberalne demokracije. Iz jezičnog srodstva i etničkog bratstva postali smo trgovački partneri. Vegeta, kojom je moja baka u Bosni već četrdeset godina kuhala, hvaleći se domaćim začinom, sada je prelazila granicu kao roba stranog porijekla. Svijet se u glavama podijelio na civilizirani zapad na kome se nalazi Hrvatska, i zemlje bivše Jugoslavije, kojima se pripisivala primitivnost, pretjerana pobožnost, nedostatak vlastitog kulturnog identiteta i agresivnost.
Dok između velikih država padaju granice, a one umjesto da ratuju oružjem, vode rat novcem i trgovinom, mali narodi se nadmeću u isticanju nacionalnih obilježja i jezičnih raznolikosti.
Ubijaju jedni druge oružjem, koje se proizvodi u velikim državama. Novonastalim, mini - državicama, kao neefikasnim trgovinicama mješovite robe, sa lošom strategijom poslovanja, prijetila je opasnost od propadanja. Jedini način da se spase, je da se urazume ili da pravovremeno najave stečajni postupak.
Nažalost, nisu bile svjesne opasnosti jer bi uskoro mogle biti „otkupljene“ od velikih koncern-država, koje su motivirane dobitkom, a ne klasifikacijom potrošača po jezičnoj pripadnosti.
Hladni rat, okončan padom berlinskog zida, ustupio je mjesto etnijama koje, oslobođene političkog sistema, su se oslobodile jedne od drugih. Mjesto nepravednom iskorištavanju manjinske nacije od većinske, ustupile su manjine u malim državama, koje navodno teroriziraju većinu svojim jezičnim atavizmima iz bivše zajedničke države.
Umjesto da se otvaraju škole i instituti stranih jezika sa svim njihovim varijantama, dijalektima i narječjima, dogodila su se etnička čišćenja, što puškom, što psihološkim metodama zastrašivanja, građenjem džamija tamo gdje nema niti jednog muslimana i crkava po selima u kojima još živi desetak staraca, koji ionako misu rađe slušaju direktnim prijenosom preko malih ekrana i radija ,nego odlaskom u prazne i hladne vjerske objekte.
Posljedica neobrazovanosti i stomaka željnog kruha, jeste iseljavanje neželjenog viška, koji u velikim državama, opet postaje manjinom.
Tamo se suočava sa ksenofobijom i drugim mehanizmima klasifikacije, po boji kože, naglasku, religijskoj pripadnosti, ili političkoj biografiji zemlje porijekla. Radi čega im se pripisuje barbarsko necivilizirano ponašanje.
Autohtonost je ključna riječ u vokabularu nacionalista i rasista. U toj bolesnoj namjeri da razdvoje žito od „kukolja“ spremni su ići tako daleko, da se stiče dojam kao da se ne radi o ljudskoj vrsti, nego o edemičnim biljkama i korovu, koji se ušuljao u domaću populaciju. Pri tome zaboravljaju, da je „kukolj“ na nekim mjestima bio prije žita.
Ustvari, jedina oveća promjena koja se dogodila na teritoriji nepostojeće zemlje u kojoj sam rođena, jesu novonastali nacionalni Big Brother sabori, sa svojim zastupnicima, koji se naočigled publike gađaju nasilnim glagolima i vrijeđaju nelijepim pridjevima, dok većina moje generacije iz bivše zajedničke države, živi sa osjećajem krivice, jer smo rođeni u zemlji koje nema, živimo u zemlji u kojoj nismo rođeni, a omalovažavaju nas u zemlji „matici“, radi govora, koji je mješavina jezika od sva tri naroda.
Umjesto, da se jadni gladijatorski puk, koji se željan kruha ali i hljeba, hrva sa svakodnevnicom, nahrani i senzibilizira za napaćene životopise Bosansko -Hercegovačkog naroda, on i dalje vjeruje tajkunima, koji raspravljaju o zahtjevu Srba za dvojezičnost, onoj istoj koju Hrvati imaju u Austriji. Nije ni čudo kad na čelu „naših“država imamo političare koji premalo putuju a previše posjećuju mjesne narodne fešte sa svojim promotivnim programom-volom na ražnju i kupus salatom na tanjuru. Na kojima se je vjerojatno educirala i moja prodavačica iz poznate pekare, od strane političara, koji su ubjedili narod da je borba protiv ćirilice, borba protiv četnika. Protiv zla i tame.
Kome smeta jedno novo pismo? Naravno, samo nepismenima. Onima koji se boje knjige. I čiji se način pismenog izražavanja sveo još samo na stavljanje potpisa na bitne ugovore i dokumente.
Stiče se dojam, da se mali narodi, grčevito bore protiv svoje manjine,do te mjere, da je samo pitanje vremena, kada će zatražiti certifikat kojim će se zaštititi, od svojatanja i promjene, kao što se štite domaći proizvodi - slavonski kulen i paška čipka. Autorsko pravo na stvaranje države, se po pravilu pripisuje većini, koja koristi tu brojčanu nadmoćnost i nadglasava manjinu. Preventive radi, reći će isprepadani puk. Po toj patološkoj logici je za očekivati, da će Turci, kojih u Njemačkoj ima oko tri miliona, u dogledno vrijeme proglasiti svoju neovisnu državu.
Ta, pretežno nesretna i gladna većina koja je očigledno zavidna sitoj manjini na zapadu, zaboravlja da postoji jednostavan recept za sretne etnije. A to je, zajedničko kreiranje života u mulitkulturalnoj zajednici, i to punim stomakom.
Govorim iz iskustva, jer sam i sam dio te manjine kako u Bosni, Austriji tako i u „matici“ Hrvatskoj.
Dojadilo mi je da slušam propovijedi o toleranciji i jednakosti gdje većina odlučuje što je dobro za sve. Univerzalna kultura, univerzalni jezik, u našem slučaju, Hrvatski, Srpski ili Bosanski, trebali bi dovesti do univerzalnog mira. Jer je demos na stranačkim promotivnim skupovima stekao dojam, da tamo, gdje počinje jezični identitet jednog naroda, prestaje civilizacija. Kršćani bi trebali pomnije proučiti poglavlje o babilonskoj kuli. Muslimani konačno shvatiti što znači riječ koran. Potom jedni sa drugima razmijeniti među religiozno znanje i iskustvo. A agnostici prestati tražiti od vjernika da ubiju Boga. O njegovom postojanju odlučuje onaj koji ga treba, a ne onaj koji nije dokazao njegovo nepostojanje.
Trgovci bi trebali učiti jezike, kako bi imali veći promet i punije blagajne. Učenici u školama konačno naučiti razliku između naroda i religije, kako bi prestali poistovjećivati jezik sa nacijom, izgled sa porijeklom.
Crnac ostaje crnac iako ima Njemačko državljanstvo, govori Hrvatski, Engleski, Njemački i bar jedan afrički jezik, što automatski ne znači da je iz bilo koje afričke države. Hrvat rođen u Bosni, je za Nijemca stranac, kome je svejedno dali govori Bavarskim ili Berlinskim dijalektom. Bitno je da se razumiju.
Njega višejezičnosti otvara vrata svijetu, i bez obzira što neki nikada neće naputiti svoju zemlju, trebali bi to činiti radi samih sebe, kako bi možda bolje razumjeli djela nobelovca Ive Andrića. Ako ga se još uvijek čita u našim školama.
Približavamo se Austrijskoj granici. Iz poduljeg unutarnjeg monologa me trgnu najava teme: “ Što je bilo prvo, kokoš ili jaje?” Začu se glas Marija iz Iloka: „Ljudi moji dajte da se jednom zauvek lepo dogovorimo, niti je prvo bilo jaje niti kokoš, nego obadvoje! Usporavam vožnju, kako bih, prije nego se izgubi signal čula cijelu priču gospođe Marije.
“Bog istovremeno stvori kokoš i jaje,nastavi svoju verziju, svima nama dobro dobro poznate nedoumice,ali ih smjesti na dvije različite strane svijeta. Potom posla kokoš da traži jaje, što ona i učini. Nakon vjekovnog traganja, nađe ga na granici istoka i zapada, i kao svaka majka, sretno prekri svojim toplim tijelom, strpljivo iščekujući da se iz njega izleže pile. Na njeno veliko čuđenje ali i radost, iz jajeta su iskočila dva pileta, umjesto jednog. Radost nije potrajala dugo, jer su se pilići uskoro razdvojili. Jedno je otišlo na zapad, drugo na istok. Povratka preko granice više nije bio moguć. Umjesto zajedničke igre i odrastanja, čulo se njihovo tužno kukurikanje. Jedan se oglašavao sa kukurikuuu, a drugi rikukukuuu. Kokoš, koja je razumjela obadvojicu, osmjehnu se i ode.....Signal se ubrzo izgubio, tako da nisam do kraja čula ostatak zagonetke o koki i jajetu.
Polako prelazim Spielfeld (Špilfeld), nekadašnju Austrijsku granicu, svjesna, da ću dokle god živim,svojim govorom vrijeđati sve koji imaju pretenziju da govorim čisti Hrvatski, Bosanski, Srpski jezik. Ili perfektan Njemački. Zastajem na prvom odmaralištu i naručujem Brot svojoj djeci, kojoj je svejedno dali će jesti kruh ili hljeb. Činjenica je da ćemo ostaviti novac u Austrijskoj, umjesto Hrvatskoj pekari. A prodavačica, kao Marijina koka, se osmjehnu odštampa račun i nestade iza tezge.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević Miličević
Austrija 4.11.2014