Mislila sam da imamo najboljeg zeta na svijetu a on nas je mjesecima potkradao

- Nisu li oboje prelijepi? – ganuto sam prošaptala svom suprugu Zlatku i krišom obrisala suze koje su mi neprekidno navirale iz očiju. Nije me začudilo kada mi ništa nije odgovorio. Bio je dovoljan samo jedan pogled na lice mog supruga da shvatim kako je i on, baš poput mene danas najsretniji čovjek na svijetu.

- Šššš… budite tiho. Ne vidite li da ceremonija još uvijek traje – blago me ukorila moja snaha Vjera primivši me za ruku.

- Znam dušo, ali ne mogu si pomoći. Svi ste tako prelijepi danas. Posebno maleni Dino – prošaptala sam osmjehnuvši se našem dvogodišnjem unučiću u njezinom naručju koji je budno motrio sve oko sebe. Bude li sve kako treba, uz malo sreće, možda već dogodine ponovo postanem baka. To bi mi uistinu bio najljepši dar za tridesetu godišnjicu braka, pomislila sam dok se crkvom prolamao gromoglasan aplauz. Na žalost, tada još nisam mogla ni naslutiti kako će se već ubrzo sve promijeniti a ovo vjenčanje postati tek gorka uspomena.

Samo nekoliko mjeseci ranije, jednog prohladnog ožujskog jutra sjedila sam u kuhinji i ispijala kavu kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima.

- Dobro jutro Marice. Nadam se da ne smetam. Trebala bih skrojiti nešto pa me zanimalo da li je Ljilja kod kuće – vedro je započela naša prva susjeda Zlata čim sam joj otvorila vrata.

- Naravno. Izvoli, uđi. Mislim da je moja kći još uvijek u krevetu ali odmah ću je pozvati – ljubazno sam odgovorila.

- Ma, ne moraš ju buditi. Kad bolje promislim, šivanje može i pričekati. Zapravo…. Željela bih porazgovarati s tobom no, upozoravam te, tema je pomalo delikatna, to jest, ne znam kako ćeš me shvatiti. Ne bih voljela da pomisliš da zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto… – nelagodno se nakašljala dok sam ju smeteno promatrala.

-  U redu, mogu li napokon doznati o čemu je riječ? – upitala sam nešto kasnije u kuhinji spustivši pred nju šalicu s kavom.

- Gle, nikada nismo razgovarale o tome i nije da me se tiče ali… Riječ je o Ljilji. Imam osjećaj da je jako sramežljiva za svoje godine. Mislim, nemoj me krivo shvatiti – brzo je dodala. – Tvoja kći je marljiva i draga djevojka. Znam da jako voli svoj posao ali njoj je već gotovo trideset. Trebala bi imati prijatelje, i češće izlaziti a ne samo sjediti za tim vražjim šivaćim strojem. Svi znamo da mladost brzo prolazi – rekla je opazivši moju nelagodu. – Govorim ti to kao prijateljica. Znaš koliko mi je Ljiljana simpatična. Bila bi prava šteta da jedna takva sposobna, mlada žena ostane sama i bez potomstva – dovršila je otpivši gutljaj kave. Premda sam morala priznati da je Zlata u pravu jer sam i sama često razmišljala o tome odjednom sam osjetila potrebu obraniti svoju Ljiljanu.

- Možda Ljilja i jest pomalo zatvorena osoba no uvjerena sam da i sama savršeno dobro zna što je najbolje za nju. Vezu i brak ne možeš forsirati. Kad naiđe onaj pravi, prepoznat će ga, nimalo ne sumnjam u to – tvrdoglavo sam odbrusila.

- Ali, Vesna, kako će ga prepoznati ako ga uopće ne bude imala prilike niti upoznati? Hajde, objasni mi to, molim te – Zlata se očito nije dala lako smesti.

- Hm, da… Tu si u pravu – zamišljeno sam odgovorila. – Jasno mi je što mi pokušavaš reći. Vjeruj mi, već sam je pokušavala nagovoriti na sve mile načine da malo izađe među ljude ali ona jednostavno ne pokazuje volju za tim. Tvrdi da je prestara za izlaske – napokon je provalilo iz mene.

- Što god! Ljilja je privlačna mlada žena no rekla bih da joj nedostaje samopouzdanja. Ali i tome se da doskočiti. Potrebno je samo malo poticaja – naglasila je znakovito se zagledavši u mene.

- Nisam baš sigurna da te razumijem – zbunjeno sam odmahnula glavom.

- U redu. Bit ću izravna pa kud puklo. Riječ je o tome da sam jučer imala prilike upoznati čovjeka njenih godina koji me se prilično dojmio. Nikola je majstor električar i popravlja kućanske aparate. Jučer je bio kod nas i bez po muke popravio hladnjak koji sam već dulje vremena planirala zamijeniti novim. Baš smo se lijepo napričali. Kažem ti, dečko je stvarno na mjestu i što je najvažnije, još uvijek je slobodan. Znaš, čini se da ni on nije imao previše sreće u ljubavi. Odmah sam pomislila na to kakav par bi bili on i Ljilja kad bi se upoznali – dovršila je ispivši ostatak kave.

- Naravno da neću. Ti si mi najbolja prijateljica. Ako je sve što kažeš istina možda to zapravo i nije loše ideja. Mislim, to sa Nikolom i Ljiljom. Vrijedilo bi ih nekako spojiti pa što bude. Samo kako to izvesti? Doista ne bih željela da Ljilja pomisli kako zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto ili se, još gore, naljuti na mene – zamišljeno sam dodala.

- Ništa lakše od toga. Ne smisliš li ništa drugo, uvijek možeš pozvati Nikolu da ti pregleda instalacije u kući – zavjerenički je prošaptala. – Oprosti, ali sada doista moram krenuti. Čim dođem kući poslat ću ti Nikolin broj. Ti samo učini onako kako sam ti rekla i, naravno, ne zaboravi mi javiti kako je prošlo – ozareno je rekla pljesnuvši rukama.

Nekoliko trenutaka kasnije dok sam sjeckala povrće za juhu u kuhinji mi se pridružila i Ljilja.

- Sinoć sam radila do kasna pa sam jutros malo dulje ostala u krevetu – rekla je zijevnuvši. – Nego, tko je to bio kod nas? Učinilo mi se da sam maločas čula nekakav razgovor.

- Dolazila je Zlata kako bi te zamolila da joj nešto skrojiš no rekla sam da spavaš pa je obećala navratiti kasnije. A sad dođi za stol popiti kavu – brzo sam promijenila temu.

- Mislim da ću ipak šalicu ponijeti gore u sobu. Danas me čeka puno posla. Moram dovršiti onu haljinu, osim toga, obećala sam Daliboru i Vjeri kako ću ih popodne posjetiti. Na žalost, ne vjerujem da ću stići. Bit će najbolje da ih nazovem i kažem kako ću to ipak učiniti sutra – rekla je.

- Ne dušo, učinit ćeš to danas. Ionako previše radiš u posljednje vrijeme i potreban ti je odmor. Posao neće nikamo pobjeći – nastojala sam je uvjeriti. Budući da sam čvrsto odlučila već sutra nazvati Nikolu, Ljilja je pošto poto morala biti kod kuće.

- Misliš? – nesigurno je upitala na što sam odlučno kimnula glavom.

Narednog dana, već od ranog jutra bila sam silno zaposlena. Nazvala sam Nikolu i uspješno mu prodala priču o tome kako nam električna pećnica u posljednje vrijeme ne radi dobro. Obećao je navratiti oko podneva. Detaljno sam pospremila kuću, pripremila raskošan objed i ispekla kolač. Kada me u jednom trenutku Ljiljana uhvatila kako se užurbano vrzmam oko štednjaka zbunjeno se zagledala u mene.

- Dobro mama, što je s tobom jutros? Ponašaš se kao da nam u kuću dolazi horda izgladnjelih izbjeglica a ne tek običan majstor – ukorila me. – Uostalom, što će taj Nikola ili kako se već zove uopće raditi kod nas? Svi aparati u kući rade kako treba.

- Neka kćeri. Najbolje da on to sve detaljno pregleda. Tako ću biti puno mirnija – slagala sam spustivši pogled kako ne bi opazila moju nervozu. – Nego, pođi se ti lijepo urediti majstor samo što nije došao pa kad završi s poslom možemo svi zajedno ručati – dodala sam.

- Zaboga, zašto bih se uređivala? Ne idem na modnu reviju. Mama, što je s tobom? Nekako si čudna danas – sumnjičavo me odmjerila.

- Koješta. Sasvim sam u redu. Nego, bit će bolje da požuriš – promumljala sam bacivši pogled na zidni sat. Baš u tom trenutku oglasilo se zvono na ulaznim vratima.

- Dobar dan, majstore. Izvolite, uđite – obratila sam se markantnom, tamnokosom muškarcu pred vratima. Zlata je bila u pravu. Čak i u radničkom kombinezonu Nikola je bio uistinu privlačan muškarac. Bilo je gotovo nevjerojatno da je još uvijek slobodan.

- Nadam se da sam na pravom mjestu – ljubazno je rekao. – Imate prelijepu kuću. Još samo da vidimo, što sve treba popraviti – dok sam ga uvodila u kuhinju lijepo lice razvuklo mu se u osmijeh. Nije mi promaklo kako se trgnuo kada je za štednjakom spazio Ljiljanu.

- Mama, bojim se da se ovo meso malo prepeklo no…. – započela je okrenuvši se a tada se ukočila na mjestu.

- Nikola… Što ti ovdje radiš? – upitala je porumenjevši.

- Gospođa mama me pozvala da pogledam nešto… Drago mi je što te ponovo vidim – propetljao je.  - Koliko je ono prošlo vremena od kada smo se zadnji put vidjeli? Zvao sam te, no nisi odgovarala na moje pozive? Dakle, ovdje si se skrivala cijelo vrijeme – rekao je i zadivljeno se ogledao oko sebe.

Dok sam zbunjeno zurila u njih dvoje napokon mi je doprlo do mozga da se Nikola i Ljiljana već poznaju.  

- Nego, djeco, zašto još stojite tu? Sjednite za stol pa možete razgovarati uz jelo – dodala sam znakovito namignuvši Ljiljani no učinilo mi se kako ona to uopće nije opazila.

- Što je mama? Nešto ti je upalo u oko? – podbola me moja kći kada me od silnog žmirkanja već zaboljelo oko.

- Ne, samo… Mislila sam da bi vam moglo biti udobnije za stolom – posramljeno sam promucala kad me ošinula pogledom.

- A ne misliš li da bismo se Nikola i ja osjećali još puno bolje kad bi nas nakratko ostavila samima. Bojim se da nas dvoje moramo razjasniti neke stvari – odlučno je dodala. Nikolin usiljeni osmijeh govorio je više od tisuću riječi.

- U redu.. Ionako mi je upravo palo na pamet da moram nešto obaviti u kupaonici – ispričala sam se.

Unatoč mojim strahovima da je sav moj trud bio uzaludan, Ljiljana me tog popodneva silno obradovala viješću kako s Nikolom izlazi na večeru.

- Oprosti što sam danas bila onako gruba prema tebi. Nisam ti imala prilike ranije reći no… već poznajem Nikolu. Prije par godina izašli smo nekoliko puta a tada.. – naglo se prekinula. – Mama, on je tako zgodan muškarac. Nisam mu ni do koljena. Razumiješ me, zar ne? Iskreno, povjerovala sam da naša veza ionako nema budućnost i prestala odgovarati na njegove pozive. No, danas, kada sam ga ponovo ugledala shvatila sam koliko sam tada pogriješila i da mi je još uvijek jako stalo do njega – tiho je dodala spustivši pogled.

- Ne brini, dušo. Još uvijek stigneš sve popraviti. Samo moraš vjerovati u sebe. Ti si dobra i draga djevojka. Sigurna sam da tako misli i Nikola – blago sam dodala.

- Doista tako misliš? – s nadom je upitala. Sjaj koji se pojavio u Ljiljinim očima govorio je da nipošto nije ravnodušna prema Nikoli. Ne znam zašto, ali odjednom sam počela vjerovati kako je njihov današnji susret bio prst sudbine i da su njih dvoje zapravo stvoreni jedno za drugo.

Narednih dana Ljiljana je zračila nekim posebnim sjajem. Bila je dobro raspoložena i sretna i neprekidno je spominjala Nikolu. Znala sam da je moja kći možda po prvi put u životu istinski zaljubljena i napokon sam se osjećala puno mirnije.

Nisam se pretjerano iznenadila kad mi je Ljiljana tri mjeseca kasnije priznala kako ona i Nikola razmišljaju o vjenčanju. No zato je moj suprug Zlatko ostao prilično zatečen i nije skrivao svoje negodovanje.

- Jako se volimo i oboje jedva čekamo započeti zajednički život. Nikola nam je već pronašao stan – ozareno je započela Ljiljana tog jutra dok smo ispijali kavu.

- Ljiljo, jesi li sigurna da je to pametno? Kamo ti se toliko žuri? Nikolu poznaješ tek nekoliko mjeseci. Ako se kasnije ispostavi da ipak niste jedno za drugo bit će kasno kajati se. Moje mišljenje je da biste ipak mogli još malo pričekati s vjenčanjem – rekao je.

- Tata, ne želim više čekati. Sigurna sam u svoju odluku i udat ću se za Nikolu sviđalo se to tebi ili ne – uvrijeđeno mu je odbrusila i odjurila u sobu.

- Zlatko, Ljiljana je u pravu. Mislim da pretjeruješ. Nikola je dobar čovjek i naša Ljilja ga voli…

- Da, ona ga voli! A što je s njim? Možeš li staviti ruku u vatru da je neće povrijediti? Brak nakon samo tri mjeseca veze?! Oprosti, ali, meni je sve to jako čudno – proderao se.

- Nemoj tako, molim te. Ljiljana je napokon sretna. Osim toga, naša kći je već u godinama kad… – naglo sam se prekinula. Nisam mogla priznati Zlatku kako se zapravo najviše bojim da naša Ljilja, obzirom da joj se već opasno bližila trideseta, ne ostane usidjelicom. – No, kako god – odmahnula sam rukom. – Uglavnom, sigurna sam da naša kći i sama zna što je najbolje za nju. Pronašla je čovjeka s kojim želi provesti ostatak života i mislim da bi joj trebao dati svoj blagoslov – nešto odlučnije sam dodala.

- Ah da? Sama ga je pronašla ili si i ti imala svoje prste u tome? Dobro, Marice, misliš li da sam slijep i da ne vidim što radiš cijelo vrijeme? – prosiktao je. – Ti si pozvala majstora u kuću kojeg usput uopće nismo trebali i udesila da sve ispadne kao slučajan susret a zapravo ti je na umu bilo samo jedno… Kako što prije udati Ljilju, zar ne? – sarkastično mi se unio u lice.

- Kako te samo nije sram? – u nevjerici sam odmahnula glavom. – Znaš koliko mi je stalo da naša kći bude sretna. Ona voli Nikolu, kako to ne shvaćaš? – upitala sam kroz suze.

- U redu. Radi što hoćeš. Ali onog dana kad se naša kći vrati u suzama od Nikole znaj da ćeš ti biti kriva za to! – povikao je ustajući od stola.  

Nekoliko dana u našem je domu vladala prilično napeta atmosfera. Bila sam silno uvrijeđena Zlatkovim ponašanjem i nisam mu mogla lako oprostiti baš kao ni Ljiljana. Premda je oduvijek silno voljela oca, tih dana nije željela ni razgovarati s njim. Zlatko je iz dana u dan postajao sve mrzovoljniji. Shvatila sam da ga ovakva situacija silno pogađa i potajno likovala u sebi. Poznajući ga, znala sam da će njegov otpor uskoro popustiti. Jedne večeri naglo je ustao od stola i znakovito se nakašljao.

- U redu, oprostite, znam da sam pretjerao no želim da obje znate kako je sve što sam rekao bilo u najboljoj namjeri. Razmišljao sam o svemu i došao do zaključka da Nikola uopće nije toliko loš dečko. Ljudi su oduvijek voljeli pričati o drugima no shvatio sam da se ne treba obazirati na to. Ti si moja jedina kćer i ako se ti i Nikola doista toliko volite kao što kažeš, imate moj blagoslov – svečano je naglasio.

Premda sam još iste večeri na sve mile načine pokušavala izvući iz Zlatka pojedinosti oko toga što je točno čuo o Nikoli, ostao je nepopustljiv. Ipak, danas ne mogu a da ne pomislim kako bi možda ipak sve bilo drugačije da mi je te večeri otvoreno priznao što mu je na duši.

Premda smo im ponudili smještaj u našoj kući jer je bila dovoljno prostrana za sve, Ljiljana i Nikola su se nakon vjenčanja ipak odlučili za podstanarski život. Prvih nekoliko mjeseci bilo je sve u redu. Nikola je radio kao električar u manjoj tvrtci a Ljiljana se više no ikad posvetila kući i šivenju. Imala je zlatne ruke i čega god da se prihvatila išlo joj je od ruke. Sanjala je o kupnji vlastitog stana i štedjela kad god je to bilo moguće. Kako bi čim prije ostvarila svoj san odvažno se hvatala u koštac s raznim izazovima. Njezina kreativnost doista nije imala kraja. Tako je primjerice prijateljima i poznanicima često pripremala torte i kolače za razne prigode i tako dodatno zaradila koju kunu. Uz to, često je izrađivala aranžmane od umjetnog cvijeća i prodavala ih vlasnici obližnje cvjećarne koja je bila zadivljena njezinom maštovitošću.

Za razliku od nje, Nikola se ponašao puno ležernije.

Činilo se kako ga štednja uopće ne zanima. Nastavio je kupovati kvalitetnu odjeću, voziti prilično skupocjen automobil za svoje prilike i pušiti inozemne cigarete. Kada sam za jednom prilikom Ljiljani pokušala ukazati na to umalo da se nismo posvađale.

- Dušo, u posljednje vrijeme si prilično smršavjela. Ubijaš se od posla, vidim ja to. Zašto malo ne staneš na loptu? Bit će svega, samo neće nas – blago sam započela.

- Moram mama, kako to ne shvaćaš? Želim da Nikola i ja čim prije kupimo vlastiti stan. Znaš, u posljednje vrijeme razmišljamo o proširenju obitelji – sramežljivo se osmjehnula.

- To su divne vijesti i baš zato bi trebala više paziti na sebe. Nikola je taj koji bi mogao potegnuti malo više kad bi to želio. Oprosti, no nisam baš stekla dojam da se pretrgnuo od posla u zadnje vrijeme – izletjelo mi je. Na žalost, tek kada sam ugledala izraz Ljiljinog lica prisjetila sam se koliko je slaba na Nikolu. Napetost koja se odjednom pojavila u zraku doslovce se mogla rezati nožem.

- Jesi li ti to Nikolu upravo nazvala lijenčinom? Ne razumijem, što imaš protiv njega? – prijekorno se zagledala u mene. – Za tvoju informaciju, Nikola je najbolji muž na svijetu i ne prisiljava me ni na što. Ako ponekad i pretjeram s poslom tada je to isključivo zato jer tako želim – tvrdoglavo je ustrajala.

- Znam dušo, nisam te namjeravala povrijediti samo… Ja sam ti majka i moraš me shvatiti. Želim ti samo najbolje – pomirljivo sam dodala kako bih spriječila svađu.

Te noći, dugo sam se prevrtala u krevetu. Zlatko je u neko doba noći napokon opazio da nešto nije u redu.

- Dobro, u čemu je problem? Toliko se meškoljiš da ne mogu zaspati od tebe – prigovorio mi je.

- Oprosti, ali zabrinuta sam za Ljiljanu. U posljednje vrijeme mi baš ne izgleda najbolje. Znaš kakva je.  Mislim da previše radi, a sve zbog tog vražjeg stana – uzdahnula sam uspravivši se u krevetu.

- Iskreno, i sam sam razmišljao o tome i zaključio kako bismo im možda trebali pomoći. Mislim, imamo neku ušteđevinu a naša kći se više ne bi morala toliko mučiti – rekao je na što sam osjetila kako me preplavljuje olakšanje.

- Doista to misliš? – upitala sam još uvijek ne vjerujući svojim ušima.

- Naravno. Ljiljana je naša kćer. Kupit ćemo stan koji toliko želi i prepisati ga na nju…

- Samo malo – prekinula sam ga. – Nikola je Ljiljanin muž. Ne misliš li da bi u tom slučaju kupoprodajni ugovor trebao glasiti na njih oboje? – uzrujano sam dodala.

- No, dobro, priznajem, u pravu si, ne moraš se odmah pjeniti. Samo sam mislio da je ovako najsigurnije. Već sutra ćemo porazgovarati s Ljiljanom. Možeš li sada napokon utihnuti? Znaš da ujutro rano ustajem – rekao je i već nakon nekoliko trenutaka blaženo zahrkao.

Tri tjedna kasnije Ljiljana i Nikola uselili su u lijep, prostran stan u samom centru grada. Premda je Zlatko uz ušteđevinu morao dignuti i kredit kako bi ga kupio nismo nimalo žalili zbog toga. Sreća na licima naše djece onoga dana kad smo im prvi put došli u posjet bila nam je najveća nagrada za uloženi trud.

- Hvala vam. Da nije bilo vaše pomoći bojim se da nikada ne bismo uspjeli kupiti stan. Nije li tako ljubavi? – ozareno je rekao Nikola zagrlivši Ljiljanu.

- Ionako sam oduvijek znala da imam najbolje roditelje na svijetu. Ali što još čekamo? Ovo uistinu vrijedi proslaviti – odgovorila je Ljiljana zaputivši se u kuhinju po vino.

Od tog dana naši odnosi postali su još puno bolji. Ljiljana je često priređivala večere i pozivala nas u goste. Trenutci provedeni s njom i Nikolom te našim sinom Daliborom i njegovom obitelji bili su prava dragocjenost za mene. Djeca su mi bila udomljena i sretna i vjerovala sam kako su svi moji snovi napokon ostvareni. Nisam mogla ni naslutiti kako će se već ubrzo sve promijeniti.

Jedne nedjelje odlučila sam upriličiti obiteljski ručak i pozvati djecu u goste. Baš sam vadila kolač iz pećnice kad je u kuhinju upao moj sin Dalibor s Dinom u naručju.

- Bok mama, nadam se da nismo previše uranili. Vjera te pozdravlja i ispričava se što nije mogla doći sa nama. Na žalost, i danas mora raditi. Usput, vidim da Ljiljana i Nikola još uvijek nisu stigli. Ali kad bolje promislim, zašto se čudim? Nikola zacijelo još uvijek spava kao top – promrmljao je više za sebe poljubivši me u obraz.

- Ne razumijem, zašto tako misliš? – upitala sam ništa ne sluteći.

- Ljiljana je dobro ovih dana, zar ne? – nelagodno se nakašljao izbjegavajući moj pogled.

- Naravno da je dobro. Što se događa? Dalibore rekao bi mi kada bi znao nešto što ja ne znam, zar ne? – sumnjičavo sam se zagledala u njega.

- Mama, doista ne bih želio biti indiskretan i zabadati nos u tuđi život ali… Rekao bih da Ljiljani baš i nije lako s Nikolom koliko god se ona trudila sve oko sebe uvjeriti u suprotno – nakašljao se spustivši Dinu koji se vrpoljio u njegovom naručju na pod.

- Smijem li pitati po čemu si to zaključio? – podozrivo sam upitala odloživši nož kojim sam upravo namjeravala izrezati kolač.

- U redu, ne želim ti ništa sakrivati – započeo je. – Riječ je o tome da Nikola već duže vremena kocka. Jutros sam izišao u pekarnicu po kruh i slučajno vidio Nikolu kako izlazi iz obližnjeg automat kluba. Nije me opazio. Čim sam ga ugledao sklonio sam se iza ugla jer nisam htio da mu bude neugodno. Što je najgore od svega, ovo nije prvi put da sam ga vidio. Mislim da Nikola ima ozbiljnih problema. Mama, ovo je mali grad – uzdahnuo je kad sam se šokirano zagledala u njega. – Priča se kako Nikola duguje popriličnu svotu određenim ljudima i iskreno, ne bih mu volio biti u koži. Moram priznati da sam jako zabrinut za Ljiljanu – dovršio je.

Bila sam toliko iznenađena njegovim riječima da nekoliko trenutaka nisam uspjela progovoriti ni riječi. Panično sam razmišljala o tome što učiniti. Na žalost, ništa mi nije padalo na pamet. Ušteđevinu koju smo imali potrošili smo na kupnju njihovog stana i nisam imala pojma kako im pomoći. Koliko god da sam željela vjerovati kako je cijela ova priča o Nikoli samo puka izmišljotina znala sam da Dalibor nikada ne bi izmislio ovako nešto.

- Može li zasad ovaj razgovor ostati među nama? – napokon sam uspjela upitati. – Prvom prilikom ću porazgovarati s Ljiljanom – obećala sam.

- Naravno, možeš računati na mene – blago je dodao moj sin trenutak prije nego što su se otvorila vrata i na njima se pojavilo nasmijano Ljiljanino lice.

- Dakle, tu ste se sakrili. Već smo vas namjeravali opljačkati – našalila se. – Što je? Zar se nešto dogodilo? – upitala je opazivši moju nelagodu. Željela sam vjerovati da moja kći ipak nije čula naš razgovor.

- Sve je u redu dušo. Ali, što još čekamo? Idemo za stol – odjednom mi se strahovito žurilo.

Unatoč onome što sam doznala o svom zetu, za vrijeme jela uspješno sam potiskivala svoju zabrinutost. Kriomice sam promatrala Nikolu, ali baš ništa na njegovom licu i ponašanju nije dalo naslutiti da ima nekih problema. Neprekidno se smijao i zbijao šale na svoj račun tako da sam ubrzo uspjela uvjeriti samu sebe kako su priče o Nikoli zacijelo samo plod nečije bujne mašte i nemaju nikakve veze sa istinom.

Nakon ručka muški članovi obitelji zasjeli su pred televizijski ekran. Za to vrijeme Ljiljana mi je pomagala raščistiti stol.

- Mama, moram ti nešto reći – započela je s tajanstvenim osmijehom na licu. – Trudna sam – ispalila je kao iz topa.

- Dušo, to su predivne vijesti. Samo… Zanimalo me, imate li ti i Nikola kakvih problema? Rekla bi mi kad nešto ne bi bilo u redu, zar ne? – upitala sam porumenjevši.

- Mama, što ti je? Tako si čudna. Naravno da je sve u redu. Nikola je oduševljen što ćemo uskoro dobiti prinovu. Ja također. Mislila sam da ćeš i ti biti izvan sebe od sreće kad čuješ – uvrijeđeno mi je odbrusila a licem joj je preletjela sjena.

- Naravno da sam sretna samo, voljela bih da možemo iskreno razgovarati, kao nekad, sjećaš se? – brzo sam dodala.

- Bolje da odem oprati ovo posuđe – odmahnula je glavom i s tanjurima u rukama odmarširala u kuhinju.

Te večeri ponovo niti uz najbolju volju nisam uspijevala usnuti. Smišljala sam način kojim bih priopćila Zlatko ono što sam danas doznala od Dalibora no, s druge strane ni sama nisam bila sigurna što bih mislila o svemu tome. Zacijelo sam u neko doba ipak zaspala jer me u rano jutro probudilo Zlatkovo mrmljanje. Otvorila sam oči i vidjela kako potiho psujući sebi u bradu prekopava po ladicama komode.

- Što tražiš? – upitala sam sneno protrljavši oči.

- Sat. Samo mi još nedostaje da zakasnim na posao. Zakleo bih se da sam ga još jučer ostavio na komodi a sada ga više nigdje ne mogu pronaći. Prokletstvo, pretprošli mjesec sam spiskao gotovo polovicu plaće na njega. Znaš li možda gdje je? – mrzovoljno je upitao.

- Nemam pojma. Zacijelo si ga kao i uvijek zametnuo negdje. Jedan dan možeš na posao i bez sata. Neće zbog toga propasti svijet – promrmljala sam i ponovo sklopila oči.

- Valjda si u pravu. Oprosti što sam te probudio – rekao je zatvarajući ladice.

Nekoliko tjedana kasnije slavili smo tridesetu godišnjicu braka i upriličili golemo obiteljsko okupljanje. Pripremila sam raskošan ručak i s nestrpljenjem dočekivala naše goste. Kao i uvijek prvi su došli Dalibor i Vjera a odmah poslije njih svojim dolaskom obradovali su nas Nikola i Ljiljana. Nikola je bio posebno galantan tog dana i poklonio mi je golemi buket ruža. Ipak, ništa nije moglo nadmašiti osjećaj kad sam na vratima ugledala nasmijano lice svoje mlađe sestre Ljerke koja je zbog naše proslave zajedno sa svoja dva sina do Hrvatske potegnula čak iz Italije. Kad mi je u ruke gurnula predivno upakiranu kutijicu sa zlatnom narukvicom u njoj gotovo sam zaplakala od ganuća. Budući da sam bila zabavljena ulogom domaćice zamolila sam njenog starijeg sina da je odloži u ladicu komode u spavaćoj sobi.

Premda je kasno na večer, nakon što su se naši gosti razišli kuća izgledala kao da ju je u najmanju ruku pokosio tajfun, nisam se brinula zbog toga.

- Ako želiš, pomoći ću ti da sve ovo dovedeš u red – rekao je Zlatko kad sam se s čašom vina u rukama umorno ali zadovoljno strovalila na trosjed pokraj njega.

- Ne brini za to. Bolje popij sa mnom čašu vina – dodala sam privivši se uz njega. – Ustvari, najprije ti moram pokazati što sam danas dobila od Ljerke – naglo sam se prisjetila lupnuvši se po čelu.

- Eh, žene – mrmljao je moj suprug dok sam odlazila u spavaću sobu.

Pola sata kasnije još uvijek sam klečala na podu i prekopavala ladice komode ali narukvici koja me danas toliko obradovala nije bilo ni traga ni glasa.

- Hej, hoćeš li već jednom? Čovjek bi pomislio da tražiš naftu – šaljivo je povikao Zlatko iz dnevne sobe. K vragu i narukvica! Tko zna gdje ju je Toni spremio. Već ću je potražiti sutra, promrmljala sam odmahnuvši rukom.

- Zapravo, nisam mogla pronaći ono što sam tražila. Učinit ću to sutra. Sada me radije poljubi – zavodljivo sam prošaptala Zlatku kad sam se ponovo vratila se u dnevnu sobu.

- Mmmm… Nadam se da si za onih tisuću kuna kupila nešto doista posebno – promrmljao je spustivši usne na moj vrat.

- Kojih tisuću kuna? – zbunjeno sam se trgnula.

- Gle, ne moraš mi se opravdavati. Što je moje i tvoje je, valjda ti je to jasno. Nadam se da si bila  zločesta i kupila nešto jako, jako seksi – promuklo je nastavio.

- Ali, Zlatko, kako ne shvaćaš? Nisam ti uzela nikakav novac – napokon sam se uspjela iskobeljati iz njegovog zagrljaja.

- Pa gdje je onda? Nije mogao samo tako nestati iz mog novčanika, zar ne? – sada se i Zlatko činio jednako zbunjenim.

- Nemam pojma, ali, iskreno, sve mi je to nekako čudno. Najprije tvoj sat, pa tisuću kuna, tko zna hoću li i narukvicu pronaći… Da ne živimo sami pomislila bih da imamo lopova u kući – zamišljeno sam rekla.

- Hm, zapravo, i ranije se znalo dogoditi da opazim kako mi nedostaje nekoliko novčanica u novčaniku ali nekako sam uvijek vjerovao da si to bila ti. Kuća je velika i uvijek nešto nedostaje…

- Doista čudno – promrmljala sam više za sebe. Premda nisam željela da Zlatko opazi moju zabrinutost, saznanje da naša imovina više nije sigurna i da nas netko očito potkrada pogodila me do srži. – Mislim da je bilo dosta uzbuđenja za danas. Idemo spavati – dodala sam pridižući se s trosjeda dok mi je neka hladna ruka sve jače stezala srce.

Tri dana kasnije Zlatko se namrgođen, blijedog lica pojavio s posla.

- Da čovjek ne povjeruje! Danas sam dobio plaću i na povratku s posla skrenuo u banku. Znaš li što mi je službenica na šalteru rekla? – sarkastično je upitao. – Da na računu nemam ni jedne jedine kune. Čak štoviše, još sam nekoliko tisuća kuna u minusu! – tresao se od muke.

- Zlatko, umiri se, molim te. Sigurna sam da je riječ o nekoj pogrešci. Ujutro ćeš otići kod šefa i vidjeti u čemu je problem. Sve će se riješiti, vidjet ćeš – uvjeravala sam ga.

-  Misliš da to već nisam učinio?! Želiš li znati što se točno dogodilo? Posudio je moju karticu i lijepo se poslužio njome na bankomatu a tada ju je, kako ja ne bih ništa opazio, opet kulturno vratio u moju lisnicu. Samo je jedan čovjek mogao iskoristiti moju naivnost. Zanima li te tko ili već i sama nagađaš?! – unio mi se u lice a oči su mu plamtjele nekim čudnim sjajem. Dok sam u nevjerici zurila u njega u trenu mi je sve postalo jasno. Čovjek kojemu smo beskrajno vjerovali i pomagali kad god je to bilo potrebno mjesecima nas je potkradao i besramno iskorištavao naše povjerenje.

- Žao mi je ako ću te razočarati ali ja osobno i nisam previše iznenađen. Oduvijek mi je bilo jasno da ne mogu vjerovati tom čovjeku samo što sam šutio zbog mira u kući. Znao sam koliko ti to znači. Dakle, pogađaš… U pitanju je naš dragi zet Nikola – promrmljao je a u očima su mu zablistale suze. Prišla sam i zagrlila ga. Dok su se naše suze miješale znala sam da više nikad, ništa neće biti isto.

- I, što ćemo sad? – upitala sam brišući suze.

- Ne znam za tebe, no ja ću odmah o svemu obavijestiti policiju – rekao je krenuvši prema telefonu.

- Zlatko, pričekaj! Mislim da bismo ipak najprije trebali popričati s Ljiljanom – drhtavo sam ga zaustavila. U tom trenutku oglasilo se zvono na ulaznim vratima.

- Nikola…. Nestao je.. – rekla je Ljiljana gušeći se u suzama čim sam otvorila vrata.

- Mama, Nikola mi je cijelo vrijeme lagao. Oduvijek je kockao i varao me ali voljela sam ga i vjerovala da će se promijeniti. Sada vidim koliko sam bila u krivu. On je jedan najobičniji gad koji me ostavio  zbog druge žene. Sinoć smo se posvađali. Spakirao se i otišao bez riječi. Kao da nikada nismo bili u braku, kao da se nikada nismo voljeli. Mrzim ga! – grcala je u suzama.

- Dušo, znam da ti nije lako ali trebala bi se smiriti. Ako zbog ničeg drugog tada zbog djeteta koje nosiš. Znam koliko si voljela Nikolu i napokon mi je jasno da on toga nikada nije bio vrijedan ali što je, tu je. Sve će se riješiti – naglasila sam obrisavši joj suze.

- Imaš pravo. Ne želim više niti razmišljati o Nikoli. Što je bilo, bilo je. Moram nastaviti dalje zbog svog malog anđela. Nećemo se predati, zar ne maleni? – slabašno se osmjehnula pomilovavši se po svom već prilično nabreklom trbuhu.

Koliko god da mi je bilo teško u tom trenutku znala sam da ću učiniti sve da joj što više olakšam ovu mučnu situaciju stoga sam joj odlučila prešutjeti cijelu istinu. Nisam sumnjala u to kako će našeg zeta jednom već sustići zaslužena kazna. Čovjek može bježati od drugih ali nikada od svoje savjesti. Čvrsto vjerujem kako će naša Ljiljana jednog dana ipak pronaći iskrenu ljubav kakvu zaslužuje. Dok se to ne dogodi u jedno sam sigurna. Ma što se dogodilo, Zlatko i ja ćemo uvijek biti tu za našu kćer.