Kakva je to buka? Što se to događa dolje? – upitao je moj sin Stjepan virnuvši preko mog ramena dok sam iza lagano odgrnute zavjese promatrala netom pristigli plavi kombi i grupicu mladića koja je upravo iskakala iz njega.
- Nisam sigurna – priznala sam. – No, budući da iz kombija iznose nekakav namještaj rekla bih da je u pitanju novi stanar. Kako god, umjesto što špijuniram nove susjede bilo bi mi bolje da se prihvatim kućanskih poslova. Novi susjedi ih ionako neće obaviti umjesto mene. A i ti bi umjesto što se povlačiš po kući mogao za promjenu malo i učiti. Ne zaboravi da te uskoro čeka državna matura – ukorila sam svog sedamnaestogodišnjeg sina odmičući se od prozora.
- Možda dečki trebaju pomoć. Idem ih pita…
- Stjepane, prestani se izvlačiti i smjesta se prihvati knjige! – zaprijetila sam na što je Stjepan pokunjeno spustio glavu.
- Dobro, idem učiti kad si baš toliko navalila. Valjda ću nekako izdržati tvoju torturu još koji tjedan a onda zauvijek zbogom školo! – gunđao je dok se puževim korakom odvlačio prema sobi.
- Da, ali samo pod uvjetom da uspješno završiš razred. Obzirom na ocjene u tvom imeniku nisam baš sigurna da će ti to tako lako poći za rukom – procijedila sam više za sebe kad su se za njim napokon zalupila vrata.
Istog trenutka iznova me obuzelo poznato malodušje. To da moj sin zahvaljujući svom ne baš bajnom školskom uspjehu neće postati liječnik niti direktor odavno sam shvatila, ali iscrpljujuće borbe koje sam gotovo svakodnevno morala voditi s njim kako bih ga barem djelomično motivirala da nešto nauči tjerale su me u očaj. Da je barem poput svoje sestre Ivone. Srednju školu je završila s odličnim uspjehom i tako mogla birati fakultet, a što će on s onakvim ocjenama? - pomislila sam teško uzdahnuvši i krenula u kuhinju.
Sat kasnije nagnuta nad sudoperom začula sam buku na hodniku a odmah potom netko je pozvonio na vrata.
- Dobar dan, oprostite na smetnji. Ja sam Goran i pomažem vašoj novoj susjedi gospođi Matić pri useljenju. Na žalost, imamo mali problem. Komoda koju je gospođa namjeravala smjestiti u svoj hodnik trenutno ne može stati ondje. Budući da se vaša nova susjeda ne javlja na telefon a nije nam dala nikakve druge upute zanimalo me bi li vam smetalo da je na neko vrijeme ostavimo ovdje uza zid pokraj vaših vrata dok gospođa ne pronađe neko rješenje? – pristojno je upitao mladi plavokosi mladić u tamnoplavom radnom odijelu kad sam mu otvorila.
- Nikakav problem. Slobodno je ostavite tu. Neće nikome smetati – odgovorila sam osmjehnuvši se.
- Hvala vam, nemate pojma koliko ste nam pomogli – učinilo mi se da je mladić iz nekog razloga odahnuo.
- Nema na čemu. Valjda me nova susjeda neće zaboraviti počastiti kavom za ovakvu uslugicu – našalila sam se.
- Iskreno, ne bih se baš okladio u to – izletjelo mu je. – Ups, ovo je bilo pomalo nepristojno od mene. Zaboravite da sam išta rekao. Hvala vam još jednom i… sretno – u neprilici je odmahnuo rukom da bi se odmah potom prislonivši komodu uza zid poput furije sjurio stubama.
- Što ti je mladost! Eh, nekad sam i sam preskakao po nekoliko stuba odjednom a sada još jedva da se mogu i uspeti. Dobar dan draga susjeda. Jel gotov ručak? – baš sam se namjeravala vratiti u stan kad se na hodniku pojavio susjed Jura. Unatoč krupnom, pomalo zastrašujućem izgledu taj umirovljeni inženjer strojarstva zapravo je bio duša od čovjeka. Već godinama smo bili susjedi i unatoč tome što je nedavno nakon punih pedeset godina zajedničkog života ostao bez svoje voljene supruge Štefice Jura nije izgubio smisao za humor što sam posebno cijenila kod njega. Godine međusobnog poštovanja i iskrenog prijateljstva učinile su da mi je taj stari šarmantni gospodin bio poput oca kojeg sam odavno izgubila.
- Iskreno, nisam ga još ni počela pripremati. Ali to nije nikakav razlog da nam ne skuham kavu – nasmijala sam se.
- Zašto ne, draga susjeda. Znaš da mi je iz tvoje ručice i med sladak – našalio se u svom stilu na što sam se htjela ne htjela ponovo morala nasmijati.
Dok smo te večeri moja obitelj i ja sjedili za večerom učinilo mi se da sam iz hodnika začula neki neobičan zvuk struganja po bravi.
- Idem provjeriti što se događa. Odmah se vraćam – ispričala sam se ustajući od stola.
Našavši se u predsoblju shvatila sam da se nisam prevarila. Tko god da je bio pred vratima činilo se kako ih neuspješno pokušava otključati. Pomislivši kako je u pitanju provalnik već sam namjeravala vrisnuti iz petnih žila kad je iza zatvorenih vrata do mene doprlo nečije gunđanje. Koliko sam uspjela razabrati u pitanju je bila žena. Odmah potom izvana se ponovo začulo petljanje po bravi. U trenu sam shvatila što se događa. Baš sam glupa! To je zacijelo naša nova susjeda koja je igrom slučaja pogriješila vrata, pomislila sam posramljena vlastitim strahom.
- Prokletstvo! Ne razumijem. Koji vrag nije u redu s ovim ključem? – mumljala je starica ispred mene dok sam otvarala vrata pritom zbunjeno petljajući po svežnju ključeva u svojim rukama. Kad je napokon podigla pogled otvorenih usta se zagledala u mene. Preneraženost na njezinu licu u tom trenutku učinila mi se toliko simpatičnom da me i protiv volje natjerala u smijeh.
- Oprostite, čini se da ste pogriješili vrata. Naime, ovo je naš stan. Ako se ne varam ovaj susjedni bi trebao biti vaš. Mira, drago mi je – predstavila sam se pruživši joj ruku na što se sjedokosa, plavooka starica ispitivački zagledala u mene. Kad ni nakon nekoliko trenutaka nije prihvatila moju ruku moram priznati da mi je postalo neugodno. Ipak, pretpostavila sam kako je starica još uvijek zbunjena ovom pomalo neobičnom situacijom stoga sam joj još malo pokušala olakšati.
- Ne mora vam biti neugodno. Sve je u redu. Nego, uvjerena sam da bi vas i moja obitelj voljela upoznati. Što kažete na to da nam se pridružite za večerom? – predložila sam.
- Ne dolazi u obzir. Ne želim jesti splačine jedne napirlitane gradske ženturače poput tebe. Jedem samo domaću hranu – prosiktala je a sitne plave oči su joj zlobno zasvjetlucale.
- Molim? Ne morate se odmah ljutiti. Uvjeravam vas da vas nipošto nisam željela uvrijediti – promucala sam zarumenjevši se od nelagode.
- Strpaj ti sebi tu svoju ljubaznost znaš već kamo a mene ostavi na miru. Znam ja takve poput tebe, namigušo jedna – dobacila mi je preko ramena zaputivši se prema vratima susjednog stana. Nije mi preostalo ništa drugo već slegnuti ramenima i vratiti se u blagovaonicu.
- Tko je to bio? – upitao je moj suprug Marijan dok sam šokirana i zbunjena ponovo sjedala za stol.
- Naša nova susjeda – škrto sam procijedila spuštajući na tanjur nekoliko komadića brokule. Odjednom više uopće nisam bila gladna.
- Da? A nećeš nam reći kako se zove? – nastavio je brbljati iznova puneći tanjur.
- Iskreno, nemam pojma. Nije baš bila pretjerano pričljiva. Možemo li sada jesti u miru? – nelagodno sam upitala očajnički želeći skrenuti s teme. Premda me Marijan čudno pogledao ništa nije komentirao.
Narednog dana dok sam na balkonu rasprostirala rublje učinilo mi se da na hodniku čujem nekakvu viku. Često se znalo dogoditi da se djeca iz susjedne zgrade dođu igrati na našim stubama stoga tome nisam poklonila veću pozornost. Pretpostavila sam da su ovoga puta samo malo bučniji no inače. Baš sam završavala s rubljem kad se na ulaznim vratima oglasilo zvono.
- Spašavajte susjeda ako Boga znate! – sav raščupan povikao je Jura i doslovce utrčao u stan čim sam otvorila vrata. – No, zatvarajte što čekate? I ovo mi je sasvim dovoljno za danas!
- Što se dogodilo? Pa vi imate podljev na licu! – zaprepašteno sam povikala ugledavši golemu crvenu mrlju na njegovom obrazu.
- Bože, ova žena stvarno nije normalna! Ako je istina ono što se priča o njoj nije nikakvo čudo što je sada i potpuno prolupala! Ta Matićka je prava ludača, kad vam kažem! – isprekidano je pojašnjavao dok sam i dalje ništa ne shvaćajući zbunjeno zurila u njega.
- Samo malo. Pokušavate li vi to meni reći da vas je netko upravo napao? Ne brinite, bit će sve u redu. Odmah ću donijeti leda – zabrinuto sam rekla dok je moj susjed uz bolnu grimasu trljao svoj grimizni obraz.
- Hvala ti dušo – promrmljao je očito posramljen vlastitom slabošću.
Nekoliko minuta kasnije dok smo u kuhinji ispijali čaj Jura mi je s hladnim umirujućim oblogom na licu napokon ispričao što ga je snašlo.
- Krenuo sam u grad i spremao se pitati te trebaš li što iz pekarnice kad se niotkud pojavila ta spodoba i iz čista mira me optužila da se šuljam oko njezinih vrata kako bih, navodno, ukrao nekakvu komodu. Nisam se ni snašao a ona me odalamila kišobranom da sam vidio sve zvijezde. Trebao bih joj poslati policiju, eto što bih! Ta žena je opasna za okolinu – zakukao je. Premda sam osjetila poriv da se glasno nasmijem uspjela sam se obuzdati na vrijeme. Unatoč pomalo komičnoj situaciji susjed Jura se činio istinski uznemirenim. Onako raščupan, dok su mu ruke osute staračkim pjegama podrhtavale od uzbuđenja, pobudio je u meni neku čudnu samilost. Nisam odoljela a da se ne prisjetim svog oca koji bi da je poživio danas bio upravo Jurinih godina….
- Uistinu mi je žao zbog vas. Ali mislim da bi uplitanje policije samo pogoršalo čitavu stvar. Sinoć sam posve slučajno imala prilike upoznati novu susjedu i uopće mi se nije učinila lošom – slagala sam. – Možda joj samo treba malo više vremena da se uklopi. Preseljenje, odnosno novi ljudi i sredina svakome od nas pričinjavaju određeni stres a kamoli ženi njenih godina – trudila sam se razmišljati razborito.
- Moš si mislit! Pa se kišobranom našla rješavati stresa? – promumljao je Jura a ja sam ponovo jedva suspregla osmijeh. A tada mi je nešto palo na pamet.
- Nego… Imam ideju. Što kažete da skuhamo još malo čaja i odemo do nje. Tako biste joj mogli sve lijepo objasniti. Uostalom, uvjerena sam da biste u nekoj ležernijoj atmosferi u kratkom roku izgladili ovaj nemili događaj – predložila sam.
- Što?! Ni u ludilu! Pa ludača me skoro ubila onim golemim čudom od kišobrana! Ne želim joj više ni blizu – žustro je odgovorio. – Što je sigurno, sigurno je – dodao je i želeći me valjda podsjetiti na ono što se dogodilo dramatično protrljao obraz.
Te večeri dok smo ležali u krevetu ispričala sam Marijanu današnju dogodovštinu sa stubišta. Kad sam svoju ispovijest napokon privela kraju baš kako sam i pretpostavljala moj je suprug prasnuo u neobuzdan smijeh.
- Jadni naš Jurica! Onakav šarmer pa da od jedne dame dobije kišobranom preko leđa. Da sam barem to mogao vidjeti – gušio se od smijeha.
- Zapravo, pokušala sam ga nagovoriti da odemo do nje kako bi izgladili nesporazum ali on nije htio ni čuti za to – dodala sam na što se Marijan doslovce pokidao od smijeha.
- Moram priznati da odavno nisam čuo ništa smješnije. Rekao bih da je gospođa Matić uistinu posebna žena. U svakom slučaju već vidim da će biti jako zanimljivo upoznati je – naglasio je poljubivši me za laku noć. Tada još nije mogao ni naslutiti da će mu se želja ispuniti i brže nego što je to mislio.
Te subote Marijan je morao ostati na poslu dulje no obično. Budući da je radio kao inženjer na jednom gradilištu nakon redovnog radnog vremena ostajao bi u uredu do ranih večernjih sati kako bi završio papirologiju i tako neopterećeno krenuo u novi radni tjedan. Kao i obično očekivala sam ga tek oko šest popodne. Naša kći Ivona bila je s prijateljicom u kinu a Stjepan u susjedstvu kod prijatelja. Premda je naglasio kako kod Svena odlazi vježbati matematiku dobro sam znala da mi Stjepan ne govori istinu. Sven, dečko iz susjednog kvarta bio je priznati ovisnik o kompjuterskim igricama i mogla sam samo pretpostavljati što i koliko točno njih dvojica vježbaju u ovom trenutku. Ipak koliko god da sam se brinula zbog Stjepanovog uspjeha u školi znala sam da je i njemu baš kao i svima ostalima ponekad potrebno malo oduška stoga sam mu tog popodneva odlučila malo progledati kroz prste.
Baš sam stavljala lazanje u pećnicu kako bih umornog Marijana dočekala s toplom večerom kad se na hodniku začuo tup udarac a odmah zatim neko komešanje i vika. Potrčala sam prema vratima i otvorila ih. Prvo što sam opazila bila je zajapurena Matićka i rasuta vrećica namirnica po stubištu. Drugo je bio moj suprug Marijan, nepomičan i blijed kako bez kapi krvi u obrazima skamenjeno zuri u nju.
- Upomoć! Manijak! Presreo me na stubištu! Neka netko odmah pozove policiju! – urlala je naša nova susjeda iz petnih žila usput sakupljajući namirnice po podu.
- Ali, gospođo, nisam vam ništa učinio. Samo sam vam želio pomoći – ispričavao se moj suprug u neprilici.
- Pomoći kažeš?! Kako da ne! Znam ja takve koji iz svojih prljavih poriva presreću nemoćne žene po stubištima! Prostak jedan! Eto što si! Upomoć! Policija! – zaurlala je ponovo na što se isprovocirano vikom još nekoliko susjeda zbunjeno pojavilo na svojim vratima.
- Što se to događa ovdje? – napokon se javio i susjed Jura.
- Došlo je do malog nesporazuma. Odmah ćemo sve razjasniti. Sve je u redu, ništa ne brinite – pojasnila sam. Na moju veliku sreću većina susjeda je samo slegnula ramenima i povukla se natrag u svoje stanove.
- Gospođo Matić, žao mi je ako vas je moj suprug prestrašio. Uvjeravam vas da mu to nije bila namjera. Dopustite mi da vam pomognem – rekla sam što sam blaže mogla nastojeći je umiriti.
- Ne trebam ničiju pomoć! Samo me svi ostavite na miru – odgovorila je Matićka ali ovoga puta glas joj je bio blaži no inače. Promotrivši je malo bolje, sa zaprepaštenjem sam ustanovila da su joj oči pune suza. Nisam si mogla pomoći. Unatoč njenoj teškoj naravi osjetila sam čudnu samilost prema toj staroj, osamljenoj ženi.
- Ništa nisam učinio. Samo mi se učinilo da je gospođi potrebna pomoć. Sama je ispustila vrećicu – zajapuren od nelagode Marijan mi je pokušavao objasniti što se dogodilo.
- Sve je u redu. Idi u stan. Brzo ću doći – tiho sam rekla svom suprugu na što me on premda preokrenuvši očima ipak poslušao.
Deset minuta kasnije sve su namirnice ponovo bile u vrećici koju sam uredno odložila pred susjedina vrata.
- Tako. Još jednom se ispričavam zbog svega. Ne znam jesam li vam se već predstavila. Ja sam Mira. U slučaju da bilo što zatrebate rado ću vam pomoći – rekla sam dok je spuštenog pogleda u potrazi za ključem petljala po torbi.
- Slavica – promrmljala je kad sam se već okrenula kako bih se vratila u stan.
- Molim? Rekli ste nešto? – upitala sam u nevjerici.
- Slavica. Rekla sam da se zovem Slavica – nešto glasnije je dodala i ne pogledavši me. Unatoč tome, i to je bilo dovoljno da počnem vjerovati kako se led oko Matićkinog srca napokon počeo topiti.
Na žalost, koliko god da sam željela vjerovati u to kako će stvari između nas i naše nove susjede od tog dana krenuti na bolje brzo se pokazalo da sam po pitanju toga imala malo prevelika očekivanja. Već narednog tjedna Slavica je bez ikakve osnove optužila Stjepana da preglasno pušta glazbu samo kako bi joj napakostio što naravno nije bila istina jer mu ja prva to nikada ne bih dopustila. Puno bolje nije prošla ni Ivona koja se jednom u prolazu ljubazno osmjehnula Slavici a ova je iz nekog samo njoj znanog razloga pomislila da joj se time želi narugati. Tom je prilikom jadnu Ivonu obasula takvim pogrdama da se moja kći na koncu u stan vratila sva u suzama.
Koliko sam mogla opaziti Slavica nije imala ništa bolji odnos niti sa ostalim susjedima. Neprekidno je rogoborila i maltretirala sve oko sebe a optužbi joj nikada nije nedostajalo. Jednom prilikom stvari između Matićke i još jedne stanarke otišle su tako daleko da je morala intervenirati policija. Budući da ni oni nisu znali što bi s tom usamljenom staricom teškog karaktera savjetovali su svim stanarima da je se pokušaju kloniti koliko god je to više moguće. Većina susjeda je to dočekala s olakšanjem jer zapravo i nisu željeli imati ništa s tako zločestom i prgavom osobom ali meni neki vrag naprosto nije dao mira. Vjerovala sam da nitko ne može bez osnove biti toliko zao i da u cijeloj toj priči naprosto mora postojati još nešto.
Jednog popodneva bila sam sama kod kuće i nakon što sam posvršavala sve kućanske obveze prilegla sam malo na trosjed kako bih se odmorila. Bilo su dva sata popodne i budući da je većina stanara u to vrijeme još uvijek bila ili na poslu ili u školi u zgradi je vladao gotovo neprepoznatljiv mir. Prozor je bio otvoren i premda se vani mogao osjetiti neki čudan miris sklopila sam oči i u miru počela kovati planove o skoroj budućnosti. Bližio se Marijanov godišnji odmor a time i naš odlazak u vikendicu u Rogoznicu. Ondje bismo redovito ostali nekoliko tjedana i mirne duše mogu reći kako su to za cijelu obitelj pa čak i Stjepana koji se inače teško odvajao od svog zagrebačkog društva bili najljepši i najopušteniji dani u godini.
Uljuljkana u ugodne misli malo je nedostajalo da ne zaspem kad sam odjednom začula neki čudan zvuk nalik zavijanju. Uspravila sam se na trosjedu i osluhnula malo bolje. Zahvaljujući prilično tankom pregradnom zidu odmah sam shvatila da glasovi dolaze iz Matićkinog stana. Prišla sam zidu i naslonila uho na njega. Više nije bilo nikakve sumnje. Sada sam jasno mogla čuti plač i zapomaganje. Žurno sam istrčala na hodnik i nekoliko puta šakama snažno zabubnjala po njenim vratima. Uzalud jer Matićka nije otvarala. A tada sam ugledala nešto što mi je zaledilo krv u žilama. Ugledavši kako se ispod njezinih vrata na hodnik provlači maglica dima u trenu sam shvatila da nešto nije u redu. Požar! Slavica je u opasnosti, sjećam se da sam pomislila prije nego što sam otrčala u stan pozvati pomoć. Vrativši se natrag opazila sam da ispod vrata počinje sukljati sve gušći dim. Znala sam da nemam puno vremena. Ako odmah nešto ne učinim Slavica će stradati, pomislila sam hvatajući protupožarni aparat. Znala sam da ću morati biti jako pažljiva pri otvaranju vrata ali bilo je sve manje vremena za odvagivanje za za i protiv. Stala sam dozivati ostale susjede ali činilo se da u čitavoj zgradi nema ni žive duše. Duboko sam udahnula i skupivši svu svoju snagu nogom snažno udarila u vrata….
Nikada neću zaboraviti užas koji sam osjetila kročivši u stan prepun dima. Bezuspješno sam stala dozivati Slavicu. Kada mi nije odgovorila hrabro sam se stala probijati prema kuhinji. Ono što sam ugledala ondje neću zaboraviti dok sam živa. Iz još uvijek uključene zažarene pećnice sukljao je plamen koji je već zahvaćao zavjese. Sve je bilo prepuno dima a na podu je nepomična ali na sreću još uvijek pri svijesti ležala Slavica.
- Ne brinite, sve će biti u redu. Vatrogasci i hitna pomoć samo što nisu stigli. Dođite, pomoći ću vam – rekla sam uhvativši je ispod ruku kako bih joj pomogla da se osovi na noge. Istog trenutka Slavica je bolno kriknula. Tek tada sam postala svjesna da joj je lijeva noga teško ozlijeđena.
- Odlazi! Ostavi me da umrem. Ionako više nikome nisam potrebna – hripala je oblivena mrtvačkim znojem.
- Ne pada mi na pamet. Nisam riskirala život da bih vas sada ostavila ovdje. Izvest ću vas odavde bilo to vama pravo ili ne. Molim vas da mi već jednom prestanete raditi probleme i da napokon počnete surađivati – žurno sam rekla. Još jednom sam joj pokušala pomoći da ustane. Nakon što je Slavica iznova bolno kriknula shvatila sam da uzalud gubim dragocjeno vrijeme. U stanu je postajalo sve zagušljivije i postojala je opasnost da se obje ugušimo. Znala sam da hitno moramo van. A tada mi je na pamet pala izvrsna ideja. Polegla sam Slavicu na leđa, obuhvatila je rukama ispod ruku i metar po metar stala vući iz stana. Bile smo na par koraka do izlaza kad su u stan nahrupili vatrogasci i liječnici iz hitne službe.
Sat kasnije, čitava drama je na sreću završila. Požar je uspješno obustavljen a Slavica otpravljena u bolnicu gdje su joj liječnici sanirali ozlijeđeni kuk. Iste večeri otišla sam ju posjetiti i ostala prilično zapanjena onim što ću doznati od nje.
- Mislila sam da na ovome svijetu više nema dobrih i plemenitih ljudi ali od kad sam upoznala tebe svjesna sam koliko sam pogriješila. Ti si pravi anđeo. Nadam se da ćeš mi oprostiti što sam bila onako gruba prema tebi i tvojoj obitelji – započela je sa suzama u očima čim sam sjela pokraj nje.
- Doista nema smisla da se zamarate time. Sada je najvažnije da čim prije ozdravite i…
- Molim te, dopusti mi da ti kažem sve što mi je na srcu. Bojim se ako to ne učinim sada možda više nikad neću imati priliku. Znam da trenutačno baš i nemaš najbolje mišljenje o meni, ali, želim da znaš kako nisam oduvijek bila ovakva. Znam da to nije nikakvo opravdanje ali nekada sam voljela ljude, radovala se životu i svakom novom danu. Ni slutiti nisam mogla da će me upravo oni koje sam najviše voljela okrutno iznevjeriti i odbaciti poput stare krpe. Moj sin Borna.. – glas joj je zadrhtao a niz lice potekle suze.
- Samo mirno. Nisam sigurna da biste se trebali ovoliko zamarati. Sve će biti u redu – pokušavala sam je utješiti premda sam vidjevši je onako jadnu i potištenu i sama jedva susprezala suze.
- Moj sin Borna je od kad se oženio i dobio sina unatoč činjenici da sam mu posvetila čitav svoj život potpuno zaboravio na mene. Kada nas je prije gotovo četrdeset godina napustio njegov otac radila sam najteže i najprljavije poslove kako bih ga prehranila i odškolovala. Fakultetsku diplomu priskrbila sam mu čisteći tuđa stubišta na jednom obroku dnevno a sve kako bi njemu ostalo više. Ništa mi nije bilo teško za njega, mog jedinog sina koji je danas ekonomski stručnjak koji se srami vlastite majke… – tu se potpuno slomila i zaridala poput ranjene životinje.
- Oprosti mi, nadam se da razumiješ kako sam se zbog svega s godinama sve više zatvarala u sebe. Nikome nisam dopuštala da mi se približi. Kada bi znali istinu ljudi bi pričali o mom Borni a ja to jednostavno nisam mogla dopustiti. Radije bih umrla – preklinjuće se zagledala u mene. – Molim te, obećaj da nikome nećeš reći za ovo što sam ti ispričala. Kakav god da jest, Borna je još uvijek moj sin kojeg volim svim srcem. Do kraja života svakodnevno ću se moliti da se jednog dana ipak sjeti majke koja je za njegovu dobrobit oduvijek bila spremna dati i život – sjetno je dovršila pogleda uprtog nekamo u daljinu.
- Vi ste izuzetna osoba. Nimalo ne sumnjam da će, što god da se ikad dogodilo među vama i Borna to ubrzo shvatiti. Jer… koliko god mi željeli vjerovati u suprotno, znate kako se kaže, krv ipak nije voda – odgovorila sam i tek tada postala svjesna da mi je lice potpuno mokro od suza. Nitko mi nije morao reći da ću odsad ovu samozatajnu ženu velikog srca gledati potpuno drugim očima.
Za Posavinu.org piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net