Od svih priča iz davnina
kojih ovdje dosta ima,
mor’o sam za ove ljude
zaštitnike naše grude,
u pričama naći mjesta
jer je reklo ljudi dvjesta!
„Neće naša Posavina
po pričama iz davnina,
cjelokupna da ti bude
ne staviš li i te ljude“
A poznati jesu svima
riječ je o franjevcima!
U trinaestom vijeku stižu,
samostane odmah dižu!
Uspjeli su ti vjernici
najprije u Srebrenici,
teškim radom, znojem, krvi,
izgraditi tamo prvi
i osta od tog vremena
Provincija nam srebrena!
Tad su bili teški dani,
vrijeme sile i nemani,
pa je svaki čovjek tada,
lako mog’o i da strada!
Al’ su fratri bili smjeli
uvijek su se zauzeli,
za svoj narod, za Hrvate,
pa su znali i da plate!
Po visokoj sve to cijeni,
pa bili i ubijeni!
Križni puti što su bili,
s narodom su propatili!
Što još reći za te ljude
zaštitnike naše grude,
da su i u pismenosti
poučili narod prosti,
Prve knjige, zbirka cijela
njihovih su ruku djela!
Prve škole i knjižnice
učenici, učenice,
poteklo je od tih ljudi
što na našoj rodnoj grudi!
I dan danas s nama žive
i bore se da prežive,
i ratove i paktove
i sve druge izazove!
Djela su im prevelika,
neka im je vječna dika!
Pretrpiše mnoge boli
zato ih i narod voli!
U povijesti što je bilo,
i što god se dogodilo,
stali su uz svoje ljude,
pa što bude neka bude!
Kažu ljudi još otprije
da fratara bilo nije,
i uz nas da nisu stali,
možda ne bi ni opstali!
Uz njihova hrabra djela
iznikli smo iz pepela!
Iz zgarišta crkve digli,
i ponovo sve podigli!
Sad još bolje, sad još veće,
slobodno se narod kreće,
zahvaljujuć to sve njima,
našim dragim Franjevcima
Stihovi Mijo Vidaković