Garevac
Typography

Ulazimo u mjesec svibanj, Gospin mjesec, koji je zasigurno jedan od najljepših mjeseci u godini. Mjesec kada priroda pokazuje svoju moć i kada sve zeleni, buja i cvjeta.

Međutim za Garevljane je ovaj mjesec od davne 1945. godine, mjesec plača, tuge i smrti. Mjesec komunističkog zločina i nasilja koji se kroz dugu povijest činio nad našim narodom kako na Beliburgu i hrvatskim križnim putovima, tako i u ovome dijelu Bosanske Posavine na kojima su stradali brojni posavski sinovi.

Stoga nas mjesec Svibanj 2015., poziva da ne živimo u prošlosti, nego da uz dužno poštovanje prema ubijenim žrtvama djece, žena, muškaraca, za Dane Sjećanja odamo dostojanstvenu počast za sve stradale žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i nedavnog Domovinskog rata.

Ove godine je i 70-obljetnicu stradanja žrtava Burića štale, i pučanstva u ovome dijelu Bosanske Posavine.

Samo su u Burića štali partizani pogubili 545 osoba, a iz samog sela Garevac ubijeno je 246 muškaraca. Posljednji čin te krvave tragedije završio je u noći između 27. i 28. svibnja 1945. godine kada je Burića štala ostala prazna.

Iz postojećih szapisa znamo da je od 19. travnja do 25. svibnja 1945. godine poginulo je 3 375 osoba samo iz odžačkog odnosno podvučijačkog kraja, no ako se malo bolje prouči ova brojka bi lako mogla doseći i preko 5000 osoba.

Dan sjećanja je dan zahvalnosti prema onima koji su svoj život dali za nas njihove nasljednike. A koliko se često mi sjećamo toga zločina koji se dogodio ovdje. Da li ga se sjetimo samo na „Dan sjećanja“ ili češće puta kroz godinu, pitanje je i odgovor koji se odnosi na svakog od nas pojedinačno.

Taj zločin, nasilje i nasilja nad nedužnim pučanstvom i hrvatskim vojnicima koji su bez suđenja i mogućnosti da iznesu svoju obranu mučki ubijeni ne smijemo nikada zaboraviti. Sačuvajmo to kao  trajno sjećanje na te žrtve i kao narod nešto  naučimo iz te naše nedavne krvave povijesti i toga dana razmišljamo o našim pokojnim pradjedovima i djedovima, ne tugujemo, već budimo ponosni na njih koji sebe nisu štedjeli već su svoj život stavili na oltar domovine da bi mi danas dostojno živjeli.

Stoga se priupitajmo da li postoji razlika između svibnja 1945. i ovoga svibnja danas?

Neka bitna razlika ne postoji. Danas se čovjek želi uništiti na drugi način: poniziti i ismijati ga, ostaviti ga bez posla, ne dati mu plaću, a oni koji su branili ovu zemlju su omalovaženi.

Došla su teška vremena kada se čovjek želi uništiti na drugi način: poniziti i ismijati ga, ostaviti ga bez posla, ne dati mu plaću i kada na sve strane slušamo poniženje i omalovažavanje današnjih hrvatskih branitelja, a veličanje neprijateljskih snaga, onih koji su nam toliko zla nanijeli i još uvijek nanose.

Danas smo svjedoci da se marksističko-komunističko-partizansko idejno ozračje na različite načine vraća na prostore bivše zajedničke države, pa i u naše hrvatsko društveno i kulturno ozračje, ako je uopće i bilo iz njega nestalo.

Stoga, ne smijemo prihvatiti korov ovozemaljskog zla i ubica našeg naroda, a zaboraviti istinu za koju su oni poginuli. Istinu koja vapi za pravdom, a koje na ovome svijetu nema ili je ne dostižna. Zato ćemo se ovaj puta moliti za one koji su daleko od istine, te da što brže dođu do nje.

Kao što sam već napisao ove godine Garevljani će obilježiti 70-godišnjicu stradanja žrtava Burića štale, i pučanstva Bosanske Posavine.

Međutim žalosti me činjenica da ti garevački vitezovi kojima se ni grob ne zna još uvijek nemaju i u dogledno vrijeme neće imati dostojno spomen obilježje o kojem nitko i ništa ne priča.

Osim nas s GIP-a, župnika Filipa i dva, tri pojedinca koji o tome rado pričaju nitko više za tim ne mari kao da te žrtve ne zaslužuju naše sjećanje i zahvalu.

Župnik Filip je napominjao u župi, a mi smo pisali na portalu da bi trebalo pokrenuti akciju i napraviti dostojan spomenik kod Burića štale, a i nešto skromno na mjestu stradanja u poljičkim šumama.

No, mi s portala i s naših 30-tak donatora iz Švicarske ne možemo prikupiti novčana sredstva ni za temelj, a kamoli za spomenik. Dok ostali Garvljani iz Hrvatske, Austrije, Njemačke i drugih mjesta za tim ne mare, oni o ome ništa ne znaju niti ih to zanima. Ista je situacija i u župi gdje povratnici osim želje da se to napravi ništa drugo ne mogu priuštiti.

Također je umrla i posljednja nada koju su obećavali naši političari.
 
Samo, prija nekoliko mjeseci bili su u Garevcu, predstavili su svoj pred izborni program, obećavali kule i gradove, dobili povjerenje, pokupili glasove, okrenuli se i otišli.

Od tada se o njima ništa više ne čuje.

Hvala im, uz poruku neka opet dođu. Mi smo tu i čekamo ih, čeka ih Garevac i žrtve Burića štale čija je povijest krvlju a ne perom napisana i za koje do danas nitko nije odgovaro.

Mišo Perak
03.svibanj 2015.