Čim sam pročitala, prije nekoliko godina, da je objavljena knjiga jednostavnog naslova „260 dana“, o dječaku iz Dalja, koji je nakon srpske okupacije sa svojom obitelji ostao u selu, kupila sam ju i u dahu pročitala.
Dok sam čitala, plakala sam, srce je s desetogodišnjim dječakom proživljavalo sav užas nasilja koje je Marijan Gubina doživljavao tijekom punih 260 dana – od početka kolovoza 1991. i okupacije sela do oslobođenja – dolaska u Osijek na Uskrs 1992. „Zar mu nitko nije htio ili nije mogao pomoći?“ „Zar ljudska mržnja, okrutnost i nasilje nad krhkim, slabim, nezaštićenim djetetom i njegovom obitelji, pogotovo mladom djevojkom? Jedva je je moguće vjerovati da Marijan Gubina, mladi čovjek, suprug i otac, o svom prebolnom životu i životu svoje obitelji, govori mirno, bez imalo gorčine, bez mržnje i želje za osvetom, dapače – cijela knjiga je prožeta svješću da je mir ne samo poželjan i potreban, nego i moguć.
Mir se rađa u čistom srcu koje oprašta i želi mir! Odakle mu snaga?“ Marijan Gubina danas i nas vjernike iznenađuje i postiđuje svojom plemenitošću, kreativnošću, zauzetošću za one koji su u društvu uvijek na rubu, i kojima je uvijek na raspolaganju. Osnovao je i neprofitnu udrugu „Auxilium“ i okupio mlade ljude s kojima – čini prekrasna djela. Kad sam ga upoznala, rekla sam mu da su njegova iskustva i sjećanja toliko bolna, mučna i mračna da nisam imala hrabrosti neveliku knjigu koju je napisao ponovno pročitati, a on se nasmiješio i rekao: “Ja ju nisam ni pročitao! Samo sam napisao, a moja žena ju je pročitala i lektorirala. S posljedicama tog iskustva ću morati živjeti cijeli život.“
U petak, 7. studenog 2014. u HNK u Osijeku je premijerno izvedena drama napisana po knjizi „260 dana“. Na plakatima kazališta samo je naslov, koji tek čitanjem, a sada i gledanjem dobiva puni smisao. Drama je toliko potresna da je nemoguće čitati bez suza. Božja je providnost da se životno svjedočanstvo i patnje jednog djeteta prije 23 godine u okupiranom Dalju, prikazuje upravo u vrijeme u kojem vidimo i biblijsko poslanje toga djeteta, danas mladog supruga, oca, koji svojim humanim radom postaje ispitom savjesti mnogih u gradu! Marijan Gubina danas je svjedokom da Zlo i zli ljudi, ma kako nezamislivo puno, i različitih zala učinili, ma kako bili moćni i bahati – nemaju posljednju riječ! Konačna je pobjeda malih, bespomoćnih, ranjivih i izranjavanih, mučenih i izmučenih nevinih ljudi, s kojim se, a da toga u trenucima muke i stradanja nisu svjesni, poistovjećuje sam Bog, sam Isus Krist! Isus i njegova Sveta Obitelj su uvijek uz nevino stradale pojedince i obitelji – ne samo u Dalju 1991., i ne samo u Hrvatskoj, nego u svim dijelovima svijeta – danas!
Premijerom drame „260 dana“ – svjedočanstvom patnje desetogodišnjeg dječaka, Hrvata, u okupiranom Dalju 1991., u osječkom HNK ima još jedno, upravo opipljivo biblijsko značenje. Sredinom studenoga 1991. HNK je pogođen granatom iz okupiranog hrvatskog teritorija, zapaljeno i teško oštećeno. Najvažnija kulturna ustanova u gradu je, pored crkava, postala meta onih koji su željeli uništiti Hrvate i sve što predstavljalo hrvatski identitet! Dvadeset i tri godine poslije – kazalište je obnovljeno, i njegovi članovi stvaraju programe i predstave koji osvajaju i publiku i nagrade. Predstava drame „260 dana“ svjedoči životnu mudrost i poslanje mladog Hrvata: „Mir je moguć ali je njegova cijena – osobni izbor bez obzira koliko osobne boli i patnje trebalo ugraditi u nj!“ Nakon „260 dana“ bolnih iskustava, koja njegov život određuju i danas, mladi Marijan Gubina korak po korak osvaja i širi područje dobrote, plemenitosti, prihvaćanja drugog i drugačijeg, i tako promiče „kulturu mira“ koju u svojim propovijedima naglašava, i moli za nju – papa Franjo.
Kad smo prije godinu dana organizirali duhovnu obnovu za hrvatske branitelje, zamolila sam Marijana da nam bude gost. Dogovorili smo se da se susretnemo ispred zgrade Vikarijata u Osijeku, gdje su već bili branitelji i s vlč. dr. Stjepanom Radićem, koji je prihvatio voditi ovu duhovnu obnovu. Prepoznala sam ga po fotografiji na poleđini knjige, ali me susret s njim svejedno iznenadio. Uživo izgleda još mlađe, krhkije, pitomije, na neki način „gospodskije“ nego na slici. Lice uokvireno njegovanom bradicom, oči dječački žive, pogled blag, cijela njegova pojava zrači dobrotom i smirenošću. Srednje je visine, krhke građe i plemenita duha. U njegovu društvu – ugodno je biti. Kad smo ušli među branitelje, rukovao se sa svakim od njih, poznaje ih i druži se s njima. Svakom je poklonio po primjerak knjige „260 dana“, 20 primjeraka je poklonio studentskoj knjižnici Teologije u Đakovu, i još dvadeset – „Obitelji Malih Marija“. Nakon predavanja i razmatranja vlč. Stjepana, Marijan je govorio o svojim iskustvima – kako svakodenvno raditi na kulturi mira i pomirenja. Ne dolazi iz tipične obitelji „Hrvata – katolika“, praktičnih vjernika tako da ni njegov izričaj nije tipično vjernički, ali njegova djela i njegovo djelovanje svima nama su ispit savjesti.
O svom programu „kulture mira“, pomirenja i suživota do sada je govorio u mnogim školama, i osnovnim i srednjim, na fakultetima, ustanovama, hodočastio je u Međugorje. Njegova knjiga prevedena je do sada na više od deset jezika, a slijedeće godine po njoj će se snimiti i film.
Osnovao je humanitarnu, neprofitnu udrugu „AUXILIUM“ gdje je okupio mlade ljude s kojima radi neočekivane, i nevjerojatne humanitarne pothvate! Kad sam u „Glasu Slavonije“ pročitala da je Marijan Gubina sa svojom „ekipom“ organizirao „Večer poezije“ u Domu za pshičke bolesnike u Osijeku – počela sam preispitivati svoju kršćasnku savjest! Pa toga se nitko, bar koliko znam, nije ranije sjetio! U Dom redovito dolazi pater Paul, redovnik Kongregacije Duha Svetoga, koji slži sv.misu, i druži se sa štićenicima, tu svaki tjedan dolaze i članovi Marijine legije i razgovaraju s ljudima i duhovno ih obogaćuju, tu razne udruge donose odjeću i druge stvari potrebne za normalan život štićenika, ali da bi ti dragi ljudi voljeli slušati poeziju, koliko znam – nikome nije palo na pamet! Osim Marijanu Gubini i njegovim mladim volonterima. Jednom smo se sreli nakon večernje sv.mise u konkatedrali. Rekao mi je da moj (bivši) učenik, štićenik Doma za odgoj i obrazovanje ima rođendan, i pozvao me da ga s njim posjetim. Naravno, rado sam pristala, i rado odlazim u taj Dom. Zaboljela me činjenica da je Marijan znao kad je mladiću rođendan, a ja koja ga poznam od njegova bolnog djetinjstva, koja sam ga prošle godine baš na njegov rođendan prepoznala kao svog učenika, zaboravila sam koji je to datum. Marijan Gubina ga je zapamtio i želio je mladiću prirediti nezaboravno iskustvo. Kad smo se, po dogovoru, sreli u Domu, i mladiću čestitali rođendan – slijedilo je iznenađenje: Marijan je sa svojim mladim volonterima donio rođendansku tortu, pripremio kratki program, i zaista mladiću učinio rođendan – nezaboravnim. Jednom drugom prilikom svim je štićenicima Doma govorio o svojim iskustvima. Nije ga bilo stid priznati da je i sam neko vrijeme proveo baš tu, u tom Domu. Posrnuli, životnim nedaćama izranjeni mladići, koji su se vrlo lako mogli u njegovim doživljajima prepoznati – slušali su ga bez daha, u savršenoj tišini. Na kraju je svaki mladić dobio knjigu „260 dana“. Odgajatelji kažu da nikad do tad njihovi štićenici nisu tako pažljivo slušali nečije predavanje, i da nikada nisu postavljali tolika pitanja predavaču – mladom, urednom, pristojnom, u čijoj je svakoj rečenici bilo bezmjerno patnje i bola, ali nikakve ogorčenosti, nikakve mržnje niti želje za osvetom bilo kome tko mu je od djetinjstva život učinio noćnom morom! Dapače, iz svake njegove rečenice zračio je optimizam i vjera da dobrota, plemenitost i praštanje bezuvjetno pobjeđuju. Njegov život pokazuje kako se sa samog dna može uzdići i živjeti ispunjen i radostan život. Marijan Gubina je uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme! Uvijek s patnicima i uz patnike! On ih primjećuje, prilazi im i pomaže im kad ih drugi niti vide, niti mare za njih.
„Ja Marijan Gubina, autor knjige „260 dana“ stavio sam svoje iskustvo na papir, kako biste se i vi uvjerili da pojedinac ima sposobnost prevladati čak i najdublje i najstrašnije društvene probleme.“
Dragi Marijane, vjerujem Ti! Hvala na svjedočanstvu, na svakodnevnom hodu u Svjetlu, Istini i Ljubavi, koji ni danas nije bez iskušenja! Tvoj život i životna patnja koju si uspio Božjom Duhom nadvladati – nama je ispit savjesti, a svijetu poruka – dostojna Nobelove nagrade za mir…
Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija autor Ana Penić{jathumbnail off}