Nedjelja je, devetog studenog 2014. poslije podne, u Osijeku. Prolazim pored bolnice. Sve je pusto i tiho… Nigdje u blizini ni djeteta, ni prolaznika, ni automobila… Kao da je sav život ovdje stao. A već smo navikli da tu sretnemo nekoliko žena, mladića, muškaraca, djevojaka, redovnica, kako stoje uz pločnik i mole. Akcija „40 dana za život je završila.“
Još uvijek se sabiru misli, izmjenjuju iskustva, zahvaljuje Bogu na ustrajnosti, na uspješno odrađenoj misiji koju nitko nije morao prihvatiti, a prihvatilo ju je preko četiri stotine Osječana i njihovih prijatelja, najviše mladića i djevojaka, studenata, potom vjernika i vjernica različitih župa, majki s djecom, časnih sestara, članova različitih katoličkih udruga.
Molitelji su dolazili pješice, biciklom, a oni izvan Osijeka automobilima, kako bi na vrijeme stigli obaviti sve svoje poslovne, obiteljske ili druge obveze. Tu su se okupljali vjernici iz Petrijevaca, Vukovara, Josipovca a neki su i dolazak u grad i obilazak groblja za blagdan Svih Svetih iskoristili da se pridruže moliteljima. Ovaj „molitveni maraton“ pred bolnicom tijekom četrdeset dana nikoga nije osiromašio, a sve je obogatio.
Sjećanja i zahvala Bogu iz srca naviru. I zadnjeg dana, od rane zore, još za mraka, cijeli dan na istom mjestu, na već utabanoj travi, izmjenjivali su se molitelji. U manjim grupama su molili različite molitve i duhovne nagovore o kojima su razmatrali, izmjenjivali su se u moljenju krunice, različitih litanija, zaziva Milosrđu Božjem i Majci svih nerođenih… Posljednje zajedničko moljene zakazano je za 17h, kad se pred bolnicom okupilo preko 50 sad već dobrih znanaca, sumolitelja i prijatelja. Već se smračilo. Lica su se prepoznavala i smiješkom se pozdravljala u svjetlu raznobojnih lampiona koje su držali u jednoj ruci, dok su u drugoj ruci imali – krunicu. Tu je bio i mladi bračni par Sanja i Marko Dugandžić. Njihovo svjedočenje je od dana kad su javno, nakon klanjanja pred Presvetim jednog utorka, s blagoslovom studentskog kapelana patra Areka, među prvima obećali živjeti predbračnu čistoću, a krajem prošle godine su svoju ljubav okrunili brakom, za mnoge mlade ljude veliko ohrabrenje. Ako Bog da – već će prvu obljetnicu braka dočekati sa svojim novorođenčetom. I dok su oni s drugima molili za svu nerođenu djecu, neki su molili i za njih i njihovo još nerođeno dijete. Takve mlade ljude – savjesne, odgovorne, marljive, vjerne, treba i društvo i država i Crkva. Naša iskustva govore da mladi ljudi koji dolaze iz skladnih, u većini kršćanskih obitelji, lakše donose sudbonosne odluke i prihvaćaju odgovornost za njih. Za takve odluke, među kojima je i brak, potrebana je Božji blagoslov – svaki dan!
Zahvaljujemo Bogu za dar ustrajnosti i blagoslov cijele akcije u kojoj je, kako je priopćeno, spašeno 528 života nerođene djece, kojima je prijetila neposredna – smrt pobačajem. Tijekom 40 dana tu se od 6.30 ujutro do 18.30 zahvaljivalo Bogu, pjevalo, molilo. Sa strane pločnika koji vodi jedino u bolnicu, izmjenjivali su se molitelji, ali duh je ostajao isti: duh poniznosti, spremnosti na prihvaćanje i podrugivanje i čvrste, odgovorne vjere u uspjeh.
Tijekom četrdeset dana u Osijeku je bio „duhovni sajam“ dobrote, strpljivosti, ozbiljnosti, poniznosti, ustrajnosti, vedrine, biblijske radosti i zahvalnosti za dar vlastitog života, i odgovornosti za one koji su nam, nadahnućem Duha Svetoga, povjereni – sva nerođena djeca, pogotovo ona kojoj prijeti nasilna smrt i prije nego osjete što je život koji im je darovan. Ni vrućina, ni hladnoća, ni komarci, ni jesenske hladne kiše – ništa, ništa nije spriječilo one koji su odlučili poslušati Duha u savjesti i svednevice, ili – kako im je već bilo moguće, dolaziti, moliti, razmatrati i biti izloženi mogućim ismijavanjima i ogovaranjima, kojih je bilo, ali – zanemarivo u odnosu na one koji su prolazili ili prilazili sa smiješkom i podrškom. Jedna časna sestra, koja se našla u Osijeku na odmoru, svakodnevno je sudjelovala u molitvi, uvijek je bila dostupna i dolazila bi kad bi bilo kritično. Posebno lijepo je bilo vidjeti među moliteljima časne sestre zajednica koje rade u bolnici.
Prvog dana, 24. rujna bilo je toplo ranojesensko poslijepodne, i okupilo se mnoštvo vjernika oko o.Areka, studentskog kapelana i o.Mareka, bolničkog kapelana, koji su s biskupom Baptističke crkve, dr. Jasminom Milićem, molitvom počeli „maraton bdijenja“ pred bolnicom i molitvom za nerođene. Sve su snimale TV kamere, mikorofoni TV i radio postaja, te fotoaparati i diktafoni novinara različitih novina i portala koji su željeli obilježiti nešto što je izgledalo priličo eksluzivno: molitvom zaštititi najugroženiju vrstu života na Zemlji: nerođeno dijete. Posljednjeg dana se s posebnim raspoloženjem i zahvalnošću Bogu prebiralo po uspomenama tih 40 dana. Jedna je gospođa svaki dan bdjela po dva sata, i tijekom tog vremena ništa slatko nije ni okusila! Sve za nerođene! Bilo je ugodnih susreta. Jedne subote, moliteljima je pristupio otmjeni gospodin i pohvalio sve prisutne u tako plemenitoj misiji.
On je američki pastor Crkve posljednjih dana, podržava ovu inicijativu i osobno surađuje s o. Markom Glogovićem, kojem je pomagao u skrbi za majke i njihovu dječicu. Išao je u posjet svom vjerniku u bolnicu i htio nas je ohrabriti. Neki bi se prolaznici koji idu u bolnicu nasmiješili, neki bi se zaustavili i dali novčani prilog u kutiju pored štanda na kojem su postavljeni molitvenici, uzeli prigodne letke u kojima se objašnjava cilj cijele akcije, i ohrabrivali prisutne na ustrajnost. Jednoj je grupi sa smiješkom pristupila medicinska sestra koja radi na ginekologiji i poticala ih da mole da se i u osječkoj bolnici svi liječnici zalažu samo za život nerođenih, koji su im Božjom providnošću povjereni. Tek ponekad bi se čuli zlobni komentari. Tako se jednom neka mlada žena nekoliko puta vraćala i govorila: „Jel’ se mi to vraćamo u kameno doba?“ Nitko joj ništa nije odgovorio… Tijekom svih dana čula se samo ustrajna, srdačna i proživljena molitva za život nerođene djece i njihove majke kao i za sve one koji u pobačaju sudjeluju – tiho, sabrano i svjesno da u svakom trenutku, sa svakim dahom, negdje neka djevojka, ili žena koja već ima djecu, u strahu, u očaju, u neizlazu, ili u posve smućenoj i zbraknoj savjesti stoji često sama i napuštena pred prevažnom osobnom odlukom o svom životu i životu svog nerođenog djeteta.
U nekoliko navrata moliteljima su se pridružili i svećenici, isusovci, o. Drago Majić vojni kapelan i o. Sebastijan Šujević, ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije. Oni su održali i prigodne nagovore. Božja je providnost bila da tijekom ovog četrdeset dana dugog bdijenja i molitve za nerođene HTV prikaže dokumentarni film o Majci Tereziji. Prikazan je i njezin govor na dodjeli Nobelove nagrade za mir u Oslu 1979. Tada je rekla: “Pobačaj je strašnija opasnost za svjetski mir od atomske bombe! Jer ako majka, koja nosi život, neponovljivi život Božji, može ubiti svoje još nerođeno dijete, čemu se možemo nadati?“.
Organizatori cijelog ovog „duhovnog slavlja života“ zaslužuju svaku pohvalu. Kristijan Šimičić, Marija Jovanović – Pleše i Marina Perak darovali su preko 400 sati volonterskog rada bez ikakve naknade; satima su bdjeli i vodili računa da se pred bolnicom uvijek nađe onih koji mole, bilo to zgodno ili nezgodno vrijeme; bilo to kišovito, iznimno toplo i iznimno naporno zbog komaraca, rano jutro, ili već večer. Bilo je prelijepo svakodnevno prolaziti pješice, tramvajem ili automobilom ispred bolnice i uvijek vidjeti nekoliko njih kako mole! To su žene i muževi, redovnice i udovice, vjeroučiteljice i majke velike vjere, neiscrpne ljubavi, kreativnosti, ustrajnosti i radosti! U Osijeku, s ponosom i radošću možemo reći da postoje mladi ljudi, njihovi roditelji, pa i bake koji su spremni na svaku žrtvu da bi se sačuvali nerođeni životi. S ganućem je jedna mlada majka ispričala: “Ginekolog koji je vodio moje trudnoće, čula sam – podnio je zahtjev da zbog priziva savjesti više ne želi vršiti pobačaje. Zahvalna sam Bogu na tom daru“.
Sudjelovati u ovom projektu i biti dio poslanja, sa sada bl. Majkom Terezijom, u obrani i začete i nerođene djece – prelijepo je iskustvo. Radujemo se stoga, ponovnoj akciji, već slijedećeg proljeća, tijekom korizme!
Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija piše: Ana Penić {jathumbnail off}