Kada bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili praporac što zveči.
Kada bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje, kada bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
Kada bih na hranu siromasima utrošio sve svoje imanje, kada bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvalisa se, ne šeperi se.
Ne prekoračuje pristojnosti, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i oprašta zlo; ne veseli se nepravednosti, a veseli se pravednosti.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve junački podnosti.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će iščeznuti.
Jezici? Oni će umuknuti.
Znanje? Ono će iščeznuti.
Nesavršeno je, naime, naše znanje, i nesavršeno naše proricanje.
Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.
Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao dijete.
Kad sam postao muž, odbacio sam što je djetinje.
Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što je i mene Bog spoznao.
Sad, ostaje vjera, ufanje i ljubav...to troje, ali naj veća je među njima ljubav...
Za posavinu.org priredio Anto Aničić