18
Sat, Jan
6 New Articles

Anto Aničić
Typography

Pećnik selo mojeJa, rođen sam tamo, prijatelju... gdje naj ljepše zore sviću, gdje sunce zlatne zrake ima,
i lagani  povjetarac obraze miluje i kosu leprša.

Gdje slavuj naj ljepšu pjesmu pjeva, gdje golub svoje gnijezdo svija.
Gdje Jorgovani naj ljepše mirišu, i Lipa opojni miris ima.

Gdje voćnjaci s proljeća razigrani u cvatu i mirisu, a u jesen obilne plodove donose, gdje polja zlatnim žitom rode. Tamo gdje je rumenilo djevojačko i srce momačko. Tamo gdje se pjesma pjeva, kolo igra uz šargiju i violinu... To Pećnik rodni moj je...      

Ja, rođen sam u Pećniku, prijatelju... gdje crkveno zvono "Zdravo Mariju" zvoni, gdje se
s vjerom i uz vjeru živi. Gdje crkva Sv. Alojzije, kapelice Sv. Jurja i Sv. Marka o našoj vjeri i postojanosti svjedoče... Gdje Kameni Križ, naš ponos i naša zahvalnost...našim dragim i voljenim Pećničanima, koji svoje živote dadoše, za nas, za svoj dom...

Tamo gdje nas "devedesetih godina napadoše četnici i jugo vojska". Gdje se branio dom, gdje je zemlja  krvlju natopljena i život se dao. Tamo gdje se suza lila i siročad ucviljena bila, gdje majka; sina, muža, oplakuje, gdje brat brata izgubi.Tamo gdje sestra za bratom suze lije.Tamo gdje otac za svojim sinovima sijedu kosu čupa...gdje žene, oplakuju svoje muževe. Tamo gdje djeca za svojim očevim tuguju i pate, i nikada ih više očeve nježne ruke neće milovati po kosi i imenom ih dozivati...

Tamo gdje naše  kuće opljačkaše, popališe, porušiše, crkvu, kapelu i groblje devastiraše... narod iz sela protjeraše, boli i tuga u našim srcima nastaše... To prijatelju, u našem je Pećniku bilo...to nesmijemo zaboraviti...ti životi nisu dati uzalud...Dđimo prijatelju, kod našeg Kamenog Križa, upalimo svijeću, i zahvalnost dajmo...

Još uvijek sanjam prijatelju...Pećnik moj, Rijeku moju...dom, oca, majku i susjede moje. A onda patim, i tuga, na licu suza...Ništa više nije kao prije...Selo pusto, ožiljci od rata na svakom koraku vidljivi, ima još dosta kuća ne obnovljenih, spaljenih, oronulih...tuga i bol. Pećnik moj, bio pun života i radosti, dvije tisuće duša udisalo zrak života... a sada stotinjak  starijih se vratilo, dječijeg plača i igre više nema...Nema više prela ni
igranki, utihnula pjesma. Sokaci, okućnice, voćnjaci, polja i livade zarasli...

O Bože kakav je ovo neobičan osjećaj.... što me to tako veže; kameni prag, sretno djetinjstvo, prva ljubav. Možda crkva, točak, bara, igranke i prela, buban i moja vodica..zrezdelija, dud, kruška, orah, trešnja na kamenicama, bagrem u cvatu. Prijatelju, to sve i nešto više...
Tu mi je rođen; pradjed, djed i baka, otac, majka, sestra, brat i cijela familija...Tu majka svojim mlijekom me zadoji i prve korake učinih. Tu Kršten sam, Prvu Pričest, Krizmu i Vjenčanje imao....to je dio mene, to je moje, tu sam rođen...
To Pećnik rodni moj je, u srcu ga nosim...

Čuvaj Gospodine Pećnik i naše domove......Crkvu, groblje, kapelice, rodna polja, šume, brda, livade i voćnjake, sve sokake...Našeg Svećenika sve Pećničane i Botajičane ma gdje bili, a posebno ljude, koji se povratiše svome domu....