Kad izađeš, čekam te vani....
Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se moliti...
Nimalo me ne zanima, hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata.
Hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći...pognute glave i zatvorenih očiju ili ćeš buljiti u sliku na oltatu...
Udarati se u prsa, micati usnama...
Šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice...
Sve su to vanjske i jednostavne radnje, pomoću kojih nije teško prevariti čovjeka...
Čekam te vani...
Kada izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret samnom...
Tada ću te nemilosrdno pratiti, promatrati, suditi...a možda i osuditi?
Imam pravo to učiniti....
Naime, želim znati; jesili li u crkvi stvarno razgovarao s Bogom, ili si se s njim poigravao...
Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka, stvarno drukčijim, boljim...
Želim se uvjeriti upravo na tebi kršćaninu, kao primjeru...
Uvjerim li se da si; zavidan, sebičan, pohlepan, ohol, svadljiv, zao...znat ću da ti molitva nevalja.
A, uvjerim li se da u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, u autobusu...neznaš sa ljudima razgovarati. Znat ću da u crkvu nisi išao radi Boga.
Ako te neprestano netko treba, tješiti ili hvaliti. Znat ću da u crkvu nisi išao radi Boga, slaviti njega, već uzdizati sebe...
Ali...
Budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe.
Budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega.
Budu li tvoje ruke podizale nemoćne.
Bude li tvoje srce imalo razumjevanje za druge, bude li praštalo i ljubilo....
Znat ču da da si u crkvi doista razgovarao s Bogom...
Čekam te vani.....