Osjetih u sebi, zov prošlosti svoje.
Misli me vode u djetinjstvo moje.Rodni kraju, tamo daleko.
Zov oca, i majčino mlijeko.
Prašnjavi puti, i škripa kola.
Teški koraci, volova i konja.
Umorni ljudi, žuri kući svak.
Polako se spušta i gusti mrak.
Mrak se spustio u naše sokake.
U tami osluškujem očeve korake.
Pjesma odjekuje niz selo cijelo.
To momci odoše curama na prelo.
A sad, opustjelo selo, na duši je rana.
A posebno kad se sjetim iz mladosti dana.
Pred crkvom križ veliki progovara "dođi i pokloni se.
Jer ja sam ponos i dika našega Pećnika.
Anto Aničić