Anto Pranjkić
Typography

Gospođa Nada Vučić je uspjela “privoljeti” našeg suradnika Antu Pranjkića na kraći intervju: NE POSTOJI NEOSVOJIVA TVRĐAVA. DOBRI LJUDI MOGU SVE AKO SE PREPUSTE DRAGOM BOGU I AKO ŽIVE PO NJEGOVIM PRAVILIMA.

 Anto Pranjkić pripada krugu mlađih književnika koji su u relativno kratkom periodu ostavili niz djela u kojima se osjeća raspoloženje i okruženje krajeva iz kojih su ponikli i u kojima su se nalazili. Najduži period proveo je u svom Brčkom, a sukladno životnim i profesionalnim potrebama, živio je u Beču, Zagrebu, Mostaru, Drnišu, Sarajevu, Đakovu,Trstu…, gdje je ostavljao i dio stvarateljskog traga.

Razgovarala: Nada VUČIČIĆ

Profesionalno se usavršavao u Češkoj, Sjedinjenim američkim državama, Francuskoj i Norveškoj, a diplomirani je polaznik BiH Škole za političke studije,(Strasbourg, 2003.). Svršeni je polaznik i BBC škole radio novinarstva. Radeći u novinarstvu prošao je sve kategorije: od dopisnika, reportera, kolumnista do urednika i to u sva tri medija (radio, TV i novine). Radio je za Večernji list, Sportske novosti, Dnevni list, San, Arenu, Hrvatska vojna glasila, a članke su mu objavljivali: Svjetlo riječi, Katolički tjednik, Hrvatski glasnik,Hrvatsko slovo, Hrvatski list, Posavski glasnik i Glas Zovika.

anto pranjkic

Jedno vrijeme je obnašao dužnost glavnog urednika tjednika Danas, a obnašao je i dužnost urednika TV Brčko. U posljednje vrijeme posvetio se duhovnoj književnosti i katoličkom novinarstvu. Pisao je i piše za mnogobrojne katoličke medije, kao što: Katolički tjednik, Svjetlo riječi, Ljudima prijatelj, KTA te brojne informativne portale. Član je Hrvatskog društva katoličkih novinara. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu stekao je akademsko zvanje magistra teologije.

Do sada je objavio 22 književna i publicistička djela, preko 300 književnih recenzija, a nedavno je otvorio nakladničku kuću koja ima prvenstveni cilj omogućiti ljudima koji nisu nikada objavili svoje književne uratke kako bi to napravili. Više njegovih djela izdavana su u više izdanja i prevođena na više jezika. Prevodi književna djela s talijanskog, njemačkog, norveškog, španjolskog i češkog jezika na hrvatski jezik. Dobitnik je niza nagrada i priznanja. Oženjen je i sa suprugom Ivanom živi i stvara u Zagrebu. U ovogodišnjoj manifestaciji “Mjesec hrvatske knjige” bio je najzastupljeniji autor i u samo mjesec dana djela promovirao u devet naših knjižnica širom Republike Hrvatske. U istom periodu napisao je dvije svoje i uredio četiri nove knjige.

Deset promocija, vas kao autora, u Mjesecu knjige. Po cijeloj Hrvatskoj. Znam da ste uživali, posebno u susretu s djecom. Jeste li se, pored ostalih obveza, umorili?

– Kad čovjek nešto voli, onda se radeći to što voli nikad ne umori. Naporno jeste putovati, pripremati se, raditi… ali kad osjetite ljubav onih kojima dolazite, onda jednostavno zaboravljate na sve napore i krećete tamo gdje vas željno iščekuju. Posebno mi je zadovoljstvo pričinjavalo prisustvo malih-velikih ljudi za čije osmjehe se uistinu vrijedi potruditi. Iskoristio bih priliku i zahvalio se zaposlenicima knjižnica u Okučanima, Lipovljanima, Krapini, Drenovcima, Šibeniku, Trogiru, Vukovaru, Dvoru i Hrvatskoj Kostajnici na potpori u ovih mjesec dana našega intenzivnoga druženja. Naravno, veliko hvala i supruzi koja je brinula da sve bude ispeglano, dotjerano, sređeno kako treba.

s djecom

Pisac, novinar, komentator. Tv emisije, susreti s drugim piscima, s ljudima oko Vas, sastanci i sve drugo. Kada pišete?

– U zadnje vrijeme osjećam stisku s vremenom, ali mi je moj prijatelj pokojni fra Ivan Markanović znao reći da je najbolje raditi kad nemaš mnogo vremena, onda svaka minuta bude dragocjena da bi bila bez veze potrošena. Ono što mi da je snagu jeste niz prijatelja, koji prije nego što nešto objavim, obvezno pogledaju i daju svoje kritike. Vodim se onom provjerenom a narodnom: ” Više ljudi više zna”.

Nedavno smo u Splitu, pred promociju u Šibeniku, a poslije Trogira, sjedili u atriju hotela i razgovarali. Vidan je bio zanos i ljubav prema književnosti. Radio Ritam – je upravo zatražio intervju s vama pa sam slušala i lakoću i smiren izraz lica, kojom dajete odgovore. Što Vas pokreće u Vašim nastupima?

– Svi mi imamo nešto u sebi što smo od dragoga Boga dobili na dar. Mene pokreće ljubav drugih ljudi prema meni i kad vidim koliko mene vole ljudi, onda pokušavam to uzvratiti drugima, koji se najmanje nadaju, jer na taj način mislim da najviše pomažem. Treba pomagati onima kojima je potrebno.

Što pisac, osim znanja, mora imati (u sebi) da bi bio tako produktivan i odrađivao promocije bez zamora?

– Dobru kondiciju. Hahahahahaha! Svaki čovjek u sebi nosi neku posebnu energiju i svatko osobno mora znati gdje ju najbolje može potrošiti. Ta energija bi trebala, po mom skromnom mišljenju, biti usmjerena tamo gdje će biti najkorisnija i najugodnija. Kad se spoje te dvije stavke onda “nema zime”. Jer, kad vam je u životu nešto ugodno to ne želite promijeniti, a još k tomu, kad je to što radite istovremeno i korisno, onda znate da ste na pravom putu. Dakle, najvažnije je voljeti ono što radite. Kad nešto volite prirodno je da se tomu više i dajete, a kad se dajete rezultati su neminovni.

Što vama znači pisanje?

– Imajući u vidu kako nisam samo književnik nego i novinar više od 25 godina meni pisanje znači život i to trostruko. Radim kao novinar i pri tom zarađujem za život, za egzistenciju, dakle, pisanje mi daje život u onom materijalnom smislu. U duhovnom smislu, kao teolog kroz pisanje mogu pronositi Radosnu vijest ( grč. kerigma), što mi i jeste zadatak. A u psihološkom smislu, pisanje mi daje osjećaj pozitivnosti, jer pisanje je hrabrost. Dakle, meni pisanje znači život.

anto i

Osnovali ste izdavačku kuću, vodite portal Kerigma-pia.hr, pratite važna događanja u Hrvatskoj i BiH, suprug ste i …?

– …ništa posebno kao i svi drugi ljudi. Običan mali čovjek, koji voli sa suprugom zaigrati jamb, nedjeljom otići na misu, s prijateljima porazgovarati, pogledati utakmicu i neizmjerno volim dalmatinsku ( supruginu) kuhinju. To se i vidi, zar ne?

Iza vas je dvadesetak izdanih knjiga. Poezija, proza za odrasle, basne, priče i pjesme za djecu… znam da ste mladi (rođ. 1972.) ali ta snaga mora imati dublje korijene?

– Ja sam iz krajeva u kojima si uvijek morao raditi kako bi preživio. Plodna posavska ravnica davala nam je kruha, ali se moralo raditi kako bi se zemlja i biljka pripremili za rod. Taj kamenac, “posavski” ostao je do dana današnjeg i on se nikada ne može izvaditi. Glavni “krivac” za sve što mi se događa je “Nepokrenuti Pokretač”, koji mi preko ljudi koji me usrećuju daje snagu i otvara prostore kako bi im ja svu tu sreću koju donose meni, uzvratio, jer oni to zaslužuju, a ima ih mnogo. Na svakom su koraku i znam da ih dragi Bog šalje na moj put. To su korijeni moje snage i svih mojih rezultata.

Pjesme su Vam i uglazbljene. Je li to posebna radost kada čujete svoje stihove uz glazbu?

– Lagao bih kada bih rekao da nije lijepo čuti ono što je otkano u vlastitoj duši. Prelijep osjećaj, ali ja znam da od tih riječi ne bi ništa bilo da ih netko nije uzeo i učinio prihvatljivim za tuđe uši, jer ja nisam muzikalan, nemam dar pjevanja, ali imam ljude i Nadahnuće i ništa mi drugo i ne treba. Uistinu je lijepo čuti pjesmu koju sam napisao, ali ja kroz nju vidim one o kojima sam i za koje sam pisao i to me čini neizmjerno sretnim.

Sljedeći tjedan je sjećanje na Vukovar, pijetet herojima i gradu. I vi ste, kao mlada osoba za vrijeme agresije na Hrvatsku, priključili se obrani. Kako danas gledate na to užasno razdoblje?

– Kad čovjek ide u obranu svoje Domovine i ljudi koje voli, koliko to vrijeme bilo teško i užasno, za njega je još više dostojanstveno. Mi smo proživjeli teško vrijeme svatko na svoj način. I mi ratni reporteri i izvjestitelji dali smo svoj doprinos. S ponosom ističem da je moja prva knjiga nastala kao plod ratnog izvještavanja i posebno sam ponosan na te dane slave i ponosa. Čujem kako ljudi prodaju medalje i odlikovanja iz tog perioda. Za mene to nisu samo medalje i odlikovanja, za mene su to relikvije, jer u te medalje ugrađeni su životi svih onih poginulih i ranjenih, omalovaženih i napaćenih o kojima sam pisao kao novinar Hrvatskih vojnih glasila, Večernjeg lista, Hrvatskog lista, i izvjestitelj brojnih radio postaja širom svijeta.

natalija boutana zagreb

U razgovoru, u Splitu, napomenuli ste kako ljudima treba radosti, a ne depresija. Vratiti im entuzijazam i vjeru u bolje sutra. Je li to dio Vašeg poslanja?

– To je dio poslanja svih nas. Nekako nas sa svih strana zapljuskuju negativnosti i osjeća se kao da ne postoji ništa pozitivno. To jednostavno nije istina. Svakim danom susrećem toliko pozitivnih ljudi s toliko pozitivnih stvari da vam to ne mogu opisati ili izreći u jednom intervjuu, ali nažalost, oni ostaju negdje u “zapećku” naše stvarnosti. Ja želim, onoliko koliko mogu, omogućiti mladim ljudima i onima malo zrelijima da svoju pozitivnu energiju donesu na svijet, kako bi mogli pokrenuti i druge. Nisam moćan, ali ću učiniti sve. No, i mene ponekad frapiraju loše vijesti i loše okolnosti, ali, imam na umu, uvijek imam na umu, da je uvijek više dobrih nego loših i tako se i postavljam. Međutim, čovjek mora biti i oprezan. Na to nas poziva i naš Spasitelj Isus Krist riječima: “Budite bezazleni poput golubova a mudri kao zmije!”.

Hrvatska kao zemlja, kultura i izdavaštvo, put kojim ide… Kako vidite budućnost?

– Budućnost Hrvatske će biti onakva kakvu trasiramo sadašnjošću. Što će se dogoditi, osobno ne znam, jer nisam niti prorok a niti “vidoviti Milan”, ali ono što znam jeste činjenica da se ne može očekivati dobro ako non stop pričamo o negativnim pojavama i ako samo pričamo. Moramo se pokrenuti i pozitivno razmišljati. I više uvažavati. Najgore je kad se svađamo. Kad sam na promocijama s djecom njima se najviše sviđa moja basna “Svadljivost”, koja, otprilike glasi ovako: ” Jednom davno živjele dvije mačke. Našle su komad sira. Željele su ga podijeliti, ali nikako nisu bile zadovoljne, pa potraže pomoć majmuna. Majmun im je uzeo komade i u početku procijeni kako je jedan komad veći od drugoga. Uzeo je onaj veći komad i od njega odgrizao malo sira. Sada je onaj drugi komad bio veći. Iz minute u minutu komadi su postajali sve manji. Shvatile mačke što im majmun radi, pa u jednom trenutku rekoše: ” Čuj, majmune, hvala tebi na tvojoj pomoći. Dalje ćemo mi same”. No, majmun im pomrsi račune i reče: “Oprostite, ali ovo što je ostalo je za moje pravedno dijeljenje.”

anto 1024

I recite nam sve što smatrate važnim, a ja nisam pitala?

– Želim samo reći da u životu ne postoje neosvojive tvrđave. Postoje nesposobni osvajači, ali znam da dobri ljudi mogu sve ako se prepuste dragom Bogu i žive po njegovim pravilima. Naš ljudski život je prekratak da bismo se prepustili letargiji i negativnostima, zato si zajedno udahnimo punim plućima i krenimo u život. Toliko je lijep da ga ne trebamo potrošiti na gluposti, nego svaku minutu na lijepe i korisne stvari. Koristim ovu prigodu te pozivam sve ljude koji pišu ili znaju one koji pišu da nam se jave kako bismo im pomogli tijekom pripreme i objave njihovih djela. Ono što nosimo u svom srcu vrlo je važno prenijeti i drugima kako bi oni bili sretni i zadovoljni, zato javite nam se da mijenjamo svijet na bolje.

 S Antom Pranjkić razgovarala: Nada VUČIČIĆ