20
Fri, Sep
9 New Articles

Anto Pranjkić
Typography

Ja pišem svoj tekst onako kako određene stvari doživljavam, proživljavam. Znao sam plakati kao malo dijete kad sam pisao određene pjesme. Moje pjesme su moj život. Ja sam domoljub i volim svoju Bosnu, ali onu koju sam napustio 80-tih godina. Ova današnja Bosna nije ona koju sam ostavio. Moje rodno mjesto je uništeno. Jesam iz Bosne, ali ja sam po narodnosti Hrvat i Hrvatska je moja domovina.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Bremenita je sudbina hrvatskoga čovjeka. Često je obrađivao tvrdu i kamenitu zemlju da bi preživio, a kad ni to nije bilo dovoljno uzimao je svoj “zavežljaj” i kretao “trbuhom za kruhom”. Upravo je to jedna od najboljih pjesama posavskoga pjevača Ivana Mandića, koji je iz rodne Dervente slijedeći gornju izreku, krenuo put Zagreba, a potom i Münchena, u kojem i danas živi i radi, ali se rodne grude i Domovine prisjeća gotovo svakoga dana. Njegova prisjećanja se pretvaraju u najljepše stihove a onda i u prelijepe melodije, pa nije slučajno dobio naziv “posavskoga Miroslava Škore”. Za naš portal ponizno ističe da je sretan, što je i on dobio priliku da nešto kaže kao čovjek koji živi u inozemstvu a istovremeno stvara za ljude iz rodnoga kraja.

- Život me je odveo u strani svijet, pa sam napisao pjesmu “Trbuhom za kruhom”. Kad sam napuštao rodni kraj, pa onda i Zagreb, tijelo je otišlo, a duša je ostala. Živim tamo, ali istovremeno i ovdje u Domovini, barem duhom, ističe Ivan.

ivan mandic

Njegov derventski kraj u kojem je ponikao nije imao sreću niti u drugom svjetskom, ali niti u Domovinskom ratu. Kraj je uništen. Narod raseljen, ali nešto je ipak ostalo.

- Kad čovjek raste u svom rodnom kraju, kad negdje krene sve to nosi sa sobom. Ja sam, prije svega, ponio izvornu glazbu. Slušaš je od malih nogu. Voliš. Od malih nogu slušao sam braću Begiće. Kad sam kretao u školu majka me je pitala što ću biti kad odrastem, a ja sam joj rekao da ću biti braća Begić. Kasnije sam upoznao i prijateljevao s Ilijom i Markom. Napisao sam im i pjesmu, kaže Mandić i ističe da mu imponiraju nadimci “posavski Mate Bulić” ili “ posavski Škoro”, ali ipak čvrsto stoji na zemlji.

- Mene prepoznaju naši Posavci, ali Škoro i Mate su estradne zvijezde, a ja pjevam iz hobija. Imamo poveznice ali i razlike. Ja pišem svoj tekst onako kako određene stvari doživljavam, proživljavam. Znao sam plakati kao malo dijete kad sam pisao određene pjesme. Moje pjesme su moj život. I Mate i Miroslav su veliki domoljubi. I ja sam i ja volim svoju Bosnu, ali onu koju sam napustio 80-tih godina. Ova današnja Bosna nije ona koju sam ostavio. Moje rodno mjesto je uništeno. Jesam iz Bosne, ali ja sam po narodnosti Hrvat i Hrvatska je moja domovina.

Ivan je svjestan činjenice da je bosanska Posavina najviše stradala u Domovinskom ratu:

- Jako boli kad čuješ kako su protjerani ljudi iz Posavine, ami smo vrijedni ljudi, “dotepenci”. Nismo se uspjeli 100 posto integrirati. Napisao sam i pjesmu na tu temu “Teška srca mi smo Bosnu ostavili, ali Tebi, Lijepoj našoj, smo došli”. Shvati, da te volimo. Kad je grmjelo kad je Republika Hrvatska bila u opasnosti svi smo skočili i branili i opet ćemo. Mi Hrvati često smo podijeljeni na razne načine, a trebali bismo biti kao što smo bili u Domovinskome ratu, ističe Ivan i napominje kako Hrvati u Njemačkoj imaju svoje krugove prijatelja i kreću se među njima. Integrirali su se u njemačko društvo, ali nisu zaboravili korijene.

- Mi, koji živimo vani ne trebamo utjecati na događaje u Hrvatskoj, ali osobno smatram da ljudi u Domovini trebaju znati koliko Hrvatsku volimo i da ćemo se jednog dana vratiti i tamo živjeti.

Posavski pjevač ističe kako pojedini ljudi prepoznaju potrebu da dijaspora ostane kao čimbenik. Upoznat je s radom Ureda za Hrvate izvan Domovine. Kaže, ipak kako su najbolji ambasadori glazbenici poput Mate Bulića, Miroslava Škore, Marka Perkovića Thompsona...

- Kad naši pjevači nastupaju tad osjećamo nacionalni naboj i srce nam je kao planina, ističe Mandić i kaže kako je život čudo:

- Ja sam pjevač iz hobija. Radim u medicini. Pjesme koje pišem, uglazbim i pjevam su moja poruka našim ljudima. Ne želim se profesionalno baviti pjevanjem. Moj život je medicina. Moja mama je vjernik i meni i još četvorici braće u krv je ugradila da ljudima pomažemo. Nitko ne zna kako je lijep osjećaj kad čovjek prepozna i osjeti tvoju želju da mu pomogneš. Taj se osjećaj ne može ničim platiti. A moja pjesma je moja emocija. Volim kada ljudi osjete moju dušu dok pjevam, kazao nam je u kraćem intervjuu Ivan Mandić, čije su pjesme sve popularnije među Hrvatima u inozemstvu, jer imaju poruku i pokazuju emociju.

 Za Posavinu.org piše Anto PRANJKIĆ