25
Fri, Sep
13 New Articles

Anto Pranjkić
Typography

„Ljudi ne mogu shvatiti da smo svi međusobno povezani. Pogotovo sad kad vidimo ovaj virus. Njega može dobiti i doktor znanosti, liječnici, sin od predsjednika Vučića, premijer Velike Britanije. Virus ne bira. Ja bih rekao, virus je Božji dar. Ako ljudi shvate pravilno onda će sigurno vidjeti koliko smo svi međusobno povezani, koliko smo jednaki. Kad se borim za beskućnika borim se i za Plenkovića i Beroša, Markotićku i za sebe i za svaku obitelj.

To nisu beskućnici oni su građani ovoga grada i traže da imaju ista prava, dužnosti i obveze kao i svaki drugi. Moja udruga i aktivizam traju šest godina. Ono što pokušavam ljudima objasniti jeste da onda kad se borim za beskućnike kako se upravo tada borim za prava svih ljudi. Svaka država, napredak nekog sustava se gleda kroz to kako se taj susatav odnosi prema najugroženijima, prema najsiromašnijima. Dakle, kroz moju borbu za beskućnike borim se za podizanje čitavog standarda svih građana“.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

 U prelijepom ugođaja centra Zagreba, uz ptičiji pjev i rijetke automobilske tutnjave, u trenutcima rijetkih opuštanja od stalnog razmišljanja kada će proći pošast zvana koronavirus i kada će se vratiti mir i sloboda u ljudske umove te dok vrapci s obližnjih stabala veselo cvrkutaju „živ, živ!“ započinjemo besjedu sa nesvakidašnjim, ali jako dragim sugovornikom. Iza duge kose i neobrijane brade krije se toplo srce koje kuca za mnoge druge, one u potrebi.

mile mrvalj 900

Mile Mrvalj, predsjednik Humanitarne udruge „Fajter“ iz Zagreba reče mi neki dan, kako bismo unatoč koroni, a poštujući pravila struke, ipak mogli popiti kavu. Tom se prijedlogu ne može reći „ne“, jer bi svatko tko bi to učinio oštetio samoga sebe za trenutke ugodnog i poučnog razgovora, a koji plijeni pozornošću i neobičnošću iskaza. Prije svega, plijeni porukom koja iz svake rečenice neuvijeno i otvoreno izlazi.

Gospodine Mrvalj, ptičice pjevaju. Završava se jedan težak terenutak. Prva faza koronavirusa i mjere koje su nam svima teško pale, ali vjerojatno najviše onima za koje skrbi Vaša udruga. Kako Vi osobno i Vaši prijatelji proživljavate trenutke kada moramo bježati s ulica, a one su ostale sve u životu.

-Sam problem korone je ustvari proizveo niz drugih problema. Nije problem samo virus. Prvi puta su ljudi na globalnom planu shvatili da ti ništa ne znače atomske bombe, bombarderi, nosači aviona... kad imaš jedan mali virus koji može pobiti milijune ljudi. Prvi put se čitava civilizacija ujedinila oko jednog projekta koji se zove: „ Hajdemo zaustaviti taj virus“. Stvorila se potpuno druga atmosfera, sasvim druga situacija u kojoj čovječanstvo nikada nije bilo. Vidjeli smo probleme u Italiji, Španjolskoj, cijelom svijetu... Najviše je umrlih zapravo beskućnika i onih koji su obespravljeni, koji nisu imali niti zdravstveno osiguranje. Tisuće ljudi su umirali. U SAD-u najviše umiru beskućnici jer je takav susatav. Što se dešava sa Hrvatskom? Ovdje se događa da ta populacija, inače obespravljena i prije korone, bez osobnih dokumenata, bez socijalne pomoći, bez zdravstvene zaštite, bez prava glasa ostane prepuštena sama sebi i nekolicini entuzijasta. To je kategorija ljudi koja je poptuno obespravljena i koja je u teškim depresivnim stanjima, bila i prije, a kamoli sada. Imaju velikih psihičkih problema: šizofrenija,psihopatija, sociopatija, itd... i sve to uz higijenske uvjete u kakvim žive. Sad gledajte, događa se da ih ljudi još više izbjegavaju, policija ih tjera s trgova. Oni nisu obavješteni. Ne znaju informacije koliko je ljudi umrlo u Rijeci, koliko u Zagrebu, šta je to korona? Odjedanput su oni još više bačeni u neke svoje zakutke svoje osame, a ne znaju o čemu se radi. A oni su zapravo za društvo atomska bomba, jer su oni najugroženija skupina i kao osobe koje lako mogu primiti i proširiti virus. Situacija s beskućnicima u Hrvatskoj je zaista vrlo teška i kritična i vrlo kaotična.

Osoba ste, koja preko Udruge „Fajter“ pomaže u ostvarivanju poboljšanja materijalnoga i socijalnoga statusa beskućnika. Što gospodine Mrvalj, učiniti da se svijest hrvatskog čovjeka prema čovjeku koji je napušten i sam, pokuša promijeniti? Evo, i Vi ste osobno, bili beskućnik.

-Moja udruga i aktivizam traju šest godina. Ono što pokušavam ljudima objasniti jeste da onda kad se borim za beskućnike kako se upravo tada borim za prava svih ljudi. Svaka država, napredak nekog sustava se gleda kroz to kako se taj susatav odnosi prema najugroženijima, prema najsiromašnijima. Dakle, kroz moju borbu za beskućnike borim se za podizanje čitavog standarda svih građana. Ljudi to ne mogu shvatiti. Ne mogu shvatiti da smo svi međusobno povezani. Pogotovo sad kad vidimo ovaj virus. Njega može dobiti i doktor znanosti, liječnici, sin od predsjednika Vučića, premijer Velike Britanije. Virus ne bira. Ja bih rekao, virus je Božji dar. Ako ljudi shvate pravilno onda će sigurno vidjeti koliko smo svi međusobno povezani, koliko smo jednaki. Ljudi to ne mogu shvatiti. Kad se borim za beskućnika borim se i za Plenkovića i Beroša, Markotićku i za sebe i za svaku obitelj. To nisu beskućnici oni su građani ovoga grada i traže da imaju ista prava, dužnosti i obveze kao i svaki drugi. Ništa drugo.mile mrvalj 901

Započeli ste niz kvalitetnih projektata koji su skrenuli pozornost javnosti. Najzapaženiji projekti su oni koji se događaju na ulicama. Teško je postići da beskućnik zarađuje i da istovremeno razmišlja kako će taj dobijeni novac rasporediti za rješavanje svojih egzistencijalnih pitanja. Kako ste to napravili? Možete li hrvatskoj javnosti pojasniti taj fenomen?

-Moram prvo reći da je to ideja koju sam „ukrao“ od „Uličnih svjetiljki“. Oni su prvi časopis za beskućnike, a osnivač je Franjevački svjetovni red u Rijeci. Moj časopis i oni su časopisi koji rade isti projekt. Naš su stariji brat. I sam sam jedno vrijeme kao beskućnik bio prodavač Uličnih svjetiljki i zaista su velike zasluge u samom programu resocijalizacije beskućnika. Oni su imali bolji start od nas. Mi smo krenuli od nule. Oni imaju svoje prodavače u Rijeci, Puli, Splitu, Zagrebu Osijeku, Puli, Varaždinu i u svim većim gradovima. Mi smo za sada samo u Zagrebu. Ono što je jako bitno jeste činjenica da postoje dobri ljudi, koji su spremni pomoći u nevolji. Pogotovo je to pokazao hrvatski čovjek milijun puta, ali vidjeli smo događanja oko pojedinih udruga. Oko male Šitum, pa se dogodila grabež i tako dalje. Bili smo svjedoci raznih scena, ali kad čovjek zna kad kupuje časopis da novac ide upravo onom od koga ga je kupio, onda on ima sasvim drugačiju percepciju. A i sam taj beskućnik, koji je nekada prikupljao boce po kantama za smeće osjeća se ponosnim jer on sada zarađuje prodajom drugačijeg artikla. Tako da smo s jednim udarcem ubili dvije muhe.

Kako to sve percipira javnost? Pomoć dobro dođe u svakom pogledu. Vidimo incijative da nastavnici u osnovnim i srednjim školama pokušavaju učenicima ugraditi svijest o beskućnicima.

-Jedan od vrlo važnih segmenata rada Udruge je senzibiliziranje javnosti o tom problemu i imao sam desetine predavanja po školama i fakultetima. Pogotovo su predavanja djeci osnovnih škola puna emocija. Ti djeci ne možeš prići egzatnim brojkama, ali kad im objasniš da onaj striček neki koji je sada prljav, koji hoda i kopa po kantama da je možda nekada bio profesor, a on sada kopa po kantama zbog nečega, ne plaćenog računa ili neke bolesti,.... I kad mu to objasniš i kad on to shvati. Ili kad shvati da su i mnogi beskućnici imali djecu kao što su oni, da su imali dom, da su bili ugledni i poštovani u društvu i onda odjednom padnu, onda se u njiima bude jake emocije.

mile mrvalj 902

Ova korona donosi jednu ružnu nus pojavu, a to je da se djeca počinju učiti asocijalnom ponašanju: ne prilaziti drugom, ne rukovati se, ne hodati po parkovima, nema više niti škole. Njima je to vrlo teško. Igrao se u parku, sad ne samo da se ne smije igrati u parku nego ne smije ići niti u školu. Tamo gdje su ga tjerali. To su njima strašne stvari. Ljudi u staračkim domovima... Kad odeš u starački dom to ti je plaćanje karte za odlazak na onaj svijet. I još kad te zatvore među ta četiri zida u maloj sobici dva sa dva i kad pokušavaš da mi objasniš da je to za moje dobro, da ne smijem više vidjeti unuke i djecu, da sad mogu samo sa balkona mahnuti svojoj djeci. Ljudi sada umiru bez posmrtnog pomazanja. Više ni svećenik ne dolazi. Strašno je da više nema ispovijedi. To su nevjerojatne stvari. Umirući ljudi na samrti ne mogu vidjeti svoje najbliže. I to je jako jako ružna nus pojava. Naravno, čovjek može to sve promijeniti na pozitivno, ali bojim se da se iza brda valjaju puno strašnije stvari, u kojima asocijalna ponašanja postaju pravac.

Cijela se društvena zejednica treba uključiti u projekt resocijalizacije ljudi u smislu da stanje koje se stvorilo zbog koronavirusa ne treba ostati vječno, nego kad se steknu uvjeti treba ga mijenjati. Gospodine Mrvalj, Udruga radi dalje. Kako se može javiti Vašoj udruzi i jednostavno, kako Vi to volite reći, postati Fajter?

-Jednostavno, pratiti rad Udruge. Jedna divna djevojka Antonela vodi facebook profil i sve su aktivnosti Udruge na profilu. Kad vidite prodavače časopisa kupite časopis, koji je registriran kao što je i Udruga. Na kraju imate i broj žiro računa i e-mail adresu. Pišite, javljajte se. Ako želite donirati donirajte. Ako želite volontirati dobro ste došli. Imali smo desetine humanitarnih akcija i još ćemo ih imati.

mile 900

Što zaključiti na kraju razgovora?

-Najvažnije je zadržati ljudskost. Ljudi se često pitaju što je vjera? Vjera je optimizam. I optimizam se ne smije gubiti. I sam Isus je rekao: - Donosim Vam Radosnu vijest! Sve drugo nije ono što treba biti. Ja sam optimist. Ljudi me, jer im govorim svoje mane, a ne vrline, vole. Znam biti tvrdoglav, uporan. Nikada ne bih odvezivao Gordijev čvor. Ja bih ga odmah sjekao. Imam puno mana i eksplozivnosti. Ja ljudima kažem imam mane i to je dio mog karaktera. Budite sigurni kako oni koji se predstavljaju da su super, da su naj naj naj, trebate bježati od takvih. Jedino je Isus savršen. Tražim da me ljudi prihvate sa mojim manama, a sve ostalo će doći samo od sebe, rekao nam je na kraju razgovora jednog mirnog dana na križanju Harambašićeve i Zvonimirove ulice u centru Zagreba, predsjednik Udruge „Fajter“ Mile Mrvalj, baš nekoliko desetaka minuta, nego će sa svojim prijateljem i dobročiniteljem Udruge prof. dr. sc. Draženom Vikićem-Topićem ispušiti još po jednu i roditi novu ideju za bolje sutra zagrebačkih beskućnika.

Za GIP piše Anto Pranjkić

Za Posavinu.org piše Anto Pranjkić