Anto Pranjkić
Typography

Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi "evo da se malo nasmiješ". Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Sanja Pažin je naša mlada, ali renomirana književnica. Studira na II. godini Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. No, iako je mlada, mnogi bismo mi stariji mogli dosta naučiti od nje.

Živimo u teškom vremenu. Snašao nas koronavirus. Kako to izgleda iz pozicije studenta?

-Pa mislim da je svakom studentu ovo vrlo neobična situacija, ali zar nije svima nama? Navikli smo imati neku svoju svakodnevnu rutinu, a sada smo morali izaći iz zone comforta na koju smo navikli i shvatiti da se naš život mijenja i da gotovo ništa nije kao prije. Profesori se, bar na mom faksu, a čini mi se i na drugima, trude poslati materijale na vrijeme da se stignemo pripremiti, ali svima nam je ovo jedna velika nepoznanica i treba vremena da se svi naviknemo na novonastalu situaciju.

sanja pazin 1024
Kao mlada, ali već renomirana književnica kršćanskoga pristupa, kako ti gledaš na novonastalu situaciju?

-Mnogi će ljudi ovo gledati kao "kaznu" za naše grijehe, opomenu za ono što činimo krivo i, istina doista je, da smo kao ljudi; kao čovječanstvo mnoge stvari radili krivo. Ali ja to ne gledam na takav način. Dok proživljavamo sve ovo, svakodnevno gledajući vijesti i potresne događaje prvo s koronavirusom, onda s potresima u Zagrebu mogli bismo pomisliti navedene stvari, ali ja ne gledam na našeg Boga kao nekoga tko gleda odozgo dolje na nas i samo traži način da nas kazni. Pomalo me ovo razdoblje kroz koje sad prolazimo podsjeća na Veliki petak, muku koju je Isus prolazio dok je hodio putem Kalvarije. Moguće da je ovo Kalvarija našeg života. Ali nije sve stalo na Velikom petku i toga moramo u svakom trenu biti svjesni - jer nakon muke i smrti, kad se činilo da je svemu došao kraj, Isus je uskrsnuo na život. Tako da duboko vjerujem kao mlada djevojka odrasla u katoličkoj sredini da neće sve stati na ovome, nego će doći dan kada će sve ovo proći i kada ćemo izaći ponovno iz svojih kuća i vratiti se normalnom životu. Ipak, voljela bih naglasiti kako ćemo kao i Krist biti preobraženi nakon što sve ovo prođe - preobraženi u bolje osobe, koje će se vratiti onim istinskim vrijednostima.

Kako ljudima vratiti osmjeh u ovom vremenu?

-Mislim da je ovo idealno vrijeme da se svima nama vrati osmijeh na lice. Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi "evo da se malo nasmiješ". Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice. Nazovite nekoga, recite dragim ljudima da ih volite, pošaljite neki smiješan gif prijateljima u inbox, neki video, sliku, budite zajedno (naučimo cijeniti to zajedništvo) - sve su to stvari koje ljudima mogu vratiti osmijeh na lice.

Pored nas živi veliki broj bolesnih i ljudi u potrebi kako pristupiti tim ljudima. Uče li danas o tim stvarima na našim fakultetima?

-Da, mnogo je potrebitih ljudi u našem okruženju, pogotovo u ovim teškim vremenima. Ipak, ne mislim da bi uopće smjelo biti potrebe da o tome i sličnome uče na našim fakultetima jer mišljenja sam da od malih nogu trebamo imati usađeno poštovanje prema svakom čovjeku, a osobito prema onome u potrebi. I mislim da to današnja naša mladež ima u sebi. To pokazuju mnogim primjerima volontiranja i nesebičnog davanja, osobito u vremenima krize kao što je ova. Kako pristupiti tim ljudima, pitate? Onako kako je Isus prilazio bolesnima, ljudima u potrebi i grešnicima - s poštovanjem i samilošću; Pažljivo i s puno ljubavi. I naravno bez ikakvog osuđivanja.

Koliko ti fali Sveta misa?

- Iskreno, ovo pitanje me pogađa ravno u srce. Sad shvaćam koliko sam zapravo uzimala Euharistiju zdravo za gotovo. Iako, bilo bi mi još teže da nema ove moderne tehnologije. Bogu hvala na našim svećenicima - pastirima koji znaju da nama - stadu Kristovom - fali Euharistija pa pronalaze sve moguće načine da nam donesu Krista. Svaki dan imamo priliku pratiti svetu misu online i duhovno se pričestiti. To puno pomaže sad kad ne možemo fizički prisustvovati na misi. Don Damir je u svom vjeronauku ove srijede rekao da sad moramo naučiti čeznuti za Isusom. Mislim da ovo vrijeme uistinu možemo i moramo iskoristiti upravo za to - da čeznemo i time jačamo i produbljujemo našu vjeru i povjerenje u Isusa. Biblija, obiteljska molitva, praćenje svete mise online, čitanje duhovnog štiva - sve to može biti način da se baš u ovo vrijeme korizme približimo Isusu i tako blizu njemu dočekamo Uskrs. Istina je bolna da nam svima sad fali jako Sveta misa, ali upravo je to onda razlog da idući put kad se svi okupimo u crkvi na misi budemo pripravni i da shvatimo da je uistinu Krist ondje prisutan; onaj Krist za kojim sad toliko čeznemo. Jedva čekam taj trenutak

Za GIP piše Anto Pranjkić