Anto Pranjkić
Typography

Možda bi bilo dobro u ovoj godini dobro razmisliti o građanskim inicijativama i vidjeti koliko se u tom pogledu može učiniti. Može li se hrvatsko društvo vratiti na pravi kolosjek i pokušati implementirati odluke naroda? Može li se hrvatsko društvo otrgnuti od moći političkih elita, koji, po svemu sudeći, ne mogu ostati vječno, nego će, kao i mnoge do sada, plesati jedno vrijeme i jednostavno iščeznuti u ropotarnicu povijesti?

Može li se pronaći put da se u  naše hrvatsko društvo vrate prave vrijednosti, koje će vratiti povjerenje u društvo, u politiku, koje će vratiti povjerenje u ljude međusobno? Pogledajmo: uđemo li u dućan vidimo tamne poglede trgovkinja, uđemo li u bolnice vidimo hladnoću u liječničkim očima i bojazan i strah u  očima bolesnih, uđemo li u staračke domove vidimo izgubljene poglede. Mislim da bi našim političarima bilo korisno samo na dva dana otići, recimo u Švicarsku, kako bi vidjeli kako je osmjeh na licu svih ljudi, kako se ljudi vesele i raduju i najmanjim stvarima, a imaju sve. Mislim da bi bilo korisno da vide, iako sam siguran da bi to ostalo samo u njihovu sjećanju. Rijetki bi posegnuli te primjere primijeniti u  Lijepoj našoj. Događaji vezani za novogodišnja slavlja polako se smještaju u naše uspomene a životi nam neupitno počinju teći dalje, pa tako i svakodnevni problemi se užurbanim koracima vraćaju u našu stvarnost. Polako se počinjemo prisjećati svega onoga što nam je prošle godine donosilo tugu i muku, ali i radost.

anto pranjkic velika1

Počinjemo realizirati planove koje smo skovali ranije, ili ako, ne daj Bože, to nismo učinili, sada je vrijeme za dalekosežno planiranje i početak odrađivanja naših planova. Već dolazi sredina siječnja i bilo nam je, vjerujem, dosta vremena da se otrijeznimo od blagdanskih rakijica i odbolujemo sve naše momorluke i krenemo u stvarnost.

A ona po svemu sudeći, nije ružičasta. Čast  izuzetcima, koji su, iz različitih razloga, svoje života već odavno posložili, pa im svaka nova godina dođe kao i mogućnost nove relaksacije, ali, moramo biti iskreni, ipak u našoj hrvatskoj stvarnosti je više onih koji se opet moraju uhvatiti u koštac s neplaćenim računima, nepoloženim ispitima, ne realiziranim životima. Urezao mi se u sjećanje taj pojam “realizirani život”, kojega sam prvi puta čuo od Ivana Gudelja, bivšeg nogometnog reprezentativca i velikog hrvatskoga čovjeka. Rekao mi je to za mojih sarajevskih dana, kada je predstavljao svoju knjigu “Hajdučko srce”. Govorio je kako je realiziran život, život kada je čovjek sretan i radostan, ma što mu se u životu događalo i ma koliko novaca imao. I zato bih volio da smo svi mi, Hrvati, na početku ove nove godine, realizirani ljudi, tako da nas ništa ne bi moglo poremetiti, ništa nam ne bi moglo nauditi. A sasvim je izvjesno da će nam i ova godina biti puna prilika u kojima će nam netko pokušati “u kavu ubaciti gorki šečer”.

Čovjek je “zon politikon”, rekli bi neki stari Grci. Čovjek je biće koje želi biti društveno, želi biti dio “svemira”. To mu je i obveza i pravo. I ne može i da hoće biti imun na sva događanja oko sama sebe. Htio ne htio mora se uključiti u događaje. Ako neće sam, ne mora brinuti, uključit će ga drugi. A politička scena u našoj maloj Hrvatskoj bit će, opet, vidi se i na početku ove godine, vrlo bogata događajima, koji će nam određivati živote. Izbori za europski parlament već su ujedinili neujedinjive. Prelasci najviših političkih dužnosnika iz stranke u stranku, počeli su označavati i ovu godinu. Kao da nije bilo dovoljno ono što se radilo u prethodnoj. Silne prozivke za kriminal, podizanje optužnica, ispitivanja, dokazivanja. Očito je da će ih biti na pretek. Da li će na kraju cijeloga igrokaza opet najčešći epilog biti “Pojeo vuk magraca”  “ tresla se gora rodio se miš” ostaje da se vidi.  Ono što je bitno i ono što se već zna jeste činjenica da ništa i  nitko nije siguran bez obzira koliko mislio da jeste, jer se sve vrtoglavo mijenja.

Bilo bi bolje da gornju tvrdnju ne analiziramo, jer ćemo doći do niza primjera i potvrda kako u politici, kakva se vodi u Hrvatskoj, ništa nije normlano i kako veliki broj stvari nema utemeljenje u tradicionalnim  hrvatskim vrijednostima i utemeljenim međunarodnim zakonskim rješenjima. O nekim  vjerskim osjećajima, pravilima i zakonima ne treba niti trošiti riječi, jer kad vidite vjernike koji su non-stop po crkvama i misama, a onda te iste vidite kako dižu ruke za zakone na granici kršćanskoga pogleda, on da vam se jednostavno izbiju svi argumenti.

Možda bi bilo dobro u ovoj godini dobro razmisliti o građanskim inicijativama i vidjeti koliko se u tom pogledu može učiniti. Može li se hrvatsko društvo vratiti na pravi kolosjek i pokušati implementirati odluke naroda? Može li se hrvatsko društvo otrgnuti od moći političkih elita, koji, po svemu sudeći, ne mogu ostati vječno, nego će, kao i mnoge do sada, plesati jedno vrijeme i jednostavno isčeznuti u ropotarnicu povijesti? Može li se pronaći put da se u  naše hrvatsko društvo vrate prave vrijednosti, koje će vratiti povjerenje u društvo, u politiku, koje će vratiti povjerenje u ljude međusobno? Pogledajmo: uđemo li u dućan vidimo tamne poglede trgovkinja, uđemo li u bolnice vidimo hladnoću u liječničkim očima i bojazan i strah u  očima bolesnih, uđemo li u staračke domove vidimo izgubljene poglede. Mislim da bi našim političarima bilo korisno samo na dva dana otići, recimo u Švicarsku, kako bi vidjeli kako je osmjeh na licu svih ljudi, kako se ljudi vesele i raduju i najmanjim stvarima, a imaju sve. Mislim da bi bilo korisno da vide, iako sam siguran da bi to ostalo samo u njihovu sjećanju. Rijetki bi posegnuli te primjere primijeniti u  Lijepoj našoj.

Riječi u ovoj kolumni su prilično grube, ali one su za mnoge stvarnost, životna stvarnost. Postoje i oni koji i dalje nose “ružičaste naočale”, ali takve naočale ne mogu se nositi cijeli život, jer su umjetne. Nisu realne i iščeznut će jednog dana. Možda je dobro ponekad upućivati grublje riječi kako bi nas probudile i potaknule na djelovanje, ako sve to već nije kasno.

Stara narodna poslovica, ipak, kaže kako nikad nije kasno. Važno je prepoznati problem, napraviti strategiju  i krenuti a ne samo vrtiti se u krug. Pokreni se, Hrvatska!  

Za Posavinu.org piše Anto PRANJKIĆ