Anto Pranjkić
Typography

Današnje novine već sutradan obično smatramo starima te ih, bez puno razmišljanja, bacamo u spremnike starog papira. Radimo to jer većina sadržaja dan poslije za nas nema nikakvu vrijednost. No, postoje i iznimke. Jedna takva, velika iznimka, razgovori su sabrani u knjizi 'Na njivi Gospodnjoj', novinara i književnika Ante Pranjkića.

Piše: Damir KRAMARIĆ
 
Antini intervjui s istaknutim te upečatljivim osobama - biskupima, nadbiskupima, redovnicima, karizmaticima, profesorima, političarima, glumcima, sportašima..., vođeni su i objavljeni u različitim periodima u proteklih pet i više godina, no svi oni i danas su podjednako zanimljivi, možda čak i dragocjeniji nego u trenutku kada su objavljeni. Vrijednost im je porasla, jer su nadživjeli trenutak.

na njivi gospodnjoj

Kako je to moguće?
Formula je jednostavna. U Pranjkićevim intervjuima nema jeftinog senzacionalizma, sveopćeg crnila i pesimizma, bombastičnih tvrdnji, vrištećih naslova, bezobraznih pitanja, prozivanja i žalopojki, raspirivanja euforije, pa poticanja malodušnosti, upiranja prstom, okrivljavanja drugih, veličanja uspjeha, izrugivanja neuspjesima...

Naprotiv.

Mirno teku njegove priče. No, baš zato se čitatelj na toj stijeni može okrijepiti, ugrijati, razvedriti, ali i zamisliti. Autor nas kroz razgovor najčešće vodi na zelene proplanke, zaobilazeći strme litice i bučne kanjone, kamo današnje novinarstvo čitatelje najčešće upućuju.

Lako je primijetiti da je Pranjkić u knjigu uvrstio sugovornike koji ne žive od danas do sutra, koji nisu 'zvijezde', ni 'gubitnici', koji nisu pali te odustali, iskočili pa potonuli, već one koji traju, koji nastoje tek govoriti istinu. I ne čine to samo svećenici, s kojima je razgovarao. Jednak dojam na čitatelja ostavlja i životna priča slavnog bivšeg nogometaša, zrelog glumca, osebujnog bivšeg političkog zatvorenika te političara... Čak i kada progovaraju o kritikama i neuspjesima, o demografskom slomu i masovnom iseljavanju, o siromaštvu na nekoć bogatoj zemlji, o negativnostima u politici i u društvu, o vlastitim usponima te padovima...., ne žale se, niti očajavaju.

Problemi, kritike, neočekivane bolesti, pa i razočarenja..., za Antine sugovornike su očekivani pa i dobrodošli. Podsjećaju nas da zbog nevolja ne treba gubiti glavu i biti tjeskoban. Da ne zaboravimo kako nas kritike mogu popraviti i učvrstiti, kušnje ojačati, bolest obratiti te pomoći u izgradnji bolje osobe.

Nekoga ovo štivo može podsjetiti, jednim dijelom, i na poruke koje kroz svoje romane turobne tematika pronosi ruski nobelovac Alaleksandar Solženjicin.

Solženjicinove knjige bile su najsuroviji prikaz sovjetske represije, no njegova priča, unatoč tome, pršti pozitivnom energijom.

S divljenjem i čuđenjem su mnogi od nas, zasigurno, čitali djela tog ruskog pisca koji je opisujući strahote koje je doživio u logoru u Sibiru kod čitatelja probudio ponajprije optimizam i vjeru u život, a ne tjeskobu ili mrtvilo.

Slično je, stječe se dojam, kroz vedre razgovore i o teškim temama postigao Pranjkić. Učinio je to zaraznom toplinom, uljudnošću i čovječnošću. Radeći svoj novinarski posao, on nas vodi, zajedno s odabranim sugovornicima, posve spokojno izranjavanom i derutnom cestom. No, baš takav pristup se i traži od radnika na njivi Gospodnjoj.

Otuda i dobro pogođeni naslov ove knjige, koju valja iščitati.

Piše: Damir KRAMARIĆ