18
Fri, Oct
15 New Articles

Anto Pranjkić
Typography

Katolici i hrvatski narod u Subotici ovih je dana dobio trojicu novih svećenika: vlč. Danijela Katačića, vlč. Dražena Skenderovića te vlč. Nebojšu Stipića Za naš portal govori novozaređeni svećenik subotičke  biskupije vlč. Nebojša Stipić. Ljudi vape za Bogom, i znamo, uprkos mnoštvu grijeha svijeta u takvim prilikama obiluje Božje milosrđe. Imamo lječnika naših duša, pravi mir, sreću i ljubav.

Eto, truditi se biti što autentičniji svećenik, ne političar, niti nacionalni preporoditelj, niti showman, niti nadri lječnik, niti menager ili tome slično. Biti svećenik, samo to.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Vlč. Nebojša Stipić, rođen je  30. rujna 1989. godine u Subotici, u Republici Srbiji od roditelja Ivana i majke Zdenke. Ima sestru Ivanu.  Završio je Osnovnu školu „Ivan Milutinović“ u Subotici, srednju Poljoprivrednu školu u Bačkoj Topoli, potom  preddiplomski studij hortikulture na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, a nakon završenog fakulteta upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu na kojemu je diplomirao prošle godine. Za đakona Subotičke biskupije zaredio ga je mons. dr. Pénzes János, biskup subotički na Petrovo prošle godine, a ove godine na obraćenje sv. Pavla  za svećenika katoličke Crkve. U kraćem intervjuu za naš portal vlč. Nebojša govori o nadahnuću u izboru svećeničkoga poziva.

nebojsa stipic

1. Zašto ste se odlučili biti svećenik katoličke Crkve?

Riječi su i suviše skromne da bi mogle opisati otajstvo i ljepotu poziva. Kao izvanske znakove poziva svakako su bili i ostali ljepota liturgije, jasna teologija, autentičan život svećenika i vjernika, nadnaravna stvarnost kršćanskog poziva koja je opipljiva u djelovanjima. Možda ove riječi opisuju tu ljepotu, a svakako je tu ono prvo počelo, susret s živim Gospodinom, Isusm Kristom, njegovom osobom, njegovom osobnošću. To iskustvo sureta u sv. Misi i svetim ljudima današnjice me je stupnjevito usmjeravalo na put svećeništva. A tu je i neizostavni moment služenja i žrtve. Nijedna prava ljubav nije bez žrtve i služenja. I tako shvaćam svoj poziv. To je taj hod za Kristom. Uvijek pred očima imati križ, a ne stavljati na su stranu kako bi smo gledali očima lažnosg humanizma i prosvjetiteljstva. Uvijek križ! Zato je ova žrtva i teška, ali i slatka jer pobjeda i vječni život dolaze po otajstvu križa. I na meni je svjedočiti ljepotu naše vjere, ljepotu Radosne vijesti. Krist je živ, ovdje je i stvarno prisutan. Nije u nekom daleku zakutku zemlje ili svemira! Krist je ovdje. Posadašniti poruku spasenja, ohrabriti ljude, probuditi pozaspale, okrijepiti umorne i zapaliti svjetlo u ovoj tami. Drugim riječima biti čovjekom euharistije, sakaremnata, učiteljstva i evanđelja. Ovo sve ulazi u tu odluku uz mnoštva događaja i situacija kojima me je Bog bogato obasipljo.

 2. Poznato je da ste prije upisa obrazovanja na teologiji završili jedan fakultet. Jeste li teologijom nadopunili svoje znanje i koliko, u kom smislu?

Završio sam Poljoprivredni fakultet u Osijeku, mogu slobodno reći mjestu gdje je i donesena moja odluka krenuti za Kristom. Poljoprivreda kao znanost je ostavila dubokog utjecaja na moje razmišljanje, ali možda i na moje baš i ne uobičajne pristupe i izričaje koje nekako ne ulaze u okvire „klasike“ svjedočenja i izražavanja u crkvenim krugovima. Možda je i to moja suzdržanost prema velikim oduševljenima, ali i sumnja koju nekako poput pratiteljice sa sobom nosim. A ona je legitimni pratilac naše vjere kako kaže sv. Ivan Pavao II, papa, u enciklici Fides et ratio. Dijete sam našega vremena, a to sve ima utjecaja. Duboko sam zahvalan Bogu što sam ga spoznavao u početku više pod mikroskopom i prirodi, koje su ujedno bile moje prve ozbiljne duhovne knjige i duhovne obnove. Sve u svemu, nekako paradoksalno. No to je naše kršaćnstvo. Jedino kršćani imaju znak kojim se diče, a koji je naizgled trebao poraziti Krista, a to je križ. Mi smo oni koji kako kaže sv. Pavao, u slabosti bivamo jaki. Tako i u izglednom bezboštvu svijeta i njegovoj buci prepoznajemo Božju opstojnost i svetu tišinu.

3. Danas kao mlad svećenik što mislite što bi mogla biti Vaša posebna misija u katoličkoj Crkvi?

Prije svega biti katoličkim svećenikom, biti Kristovim. Možda je to danas najveći izazov, jer zavukli su se mnogi sumnjivi nauci, mnogi od Isusa najavljeni „proroci“ i „spasitelji“. Potrebno je ponovo otkriti drevnu ljepotu kršćanstva koja je u Crkvi. Potrebno je skinuti prašinu sa naših svetinja koje je zasula uzburkanost svijeta. Otvorili smo prozore kako kaže sv. Ivan XXIII, papa, i sada mi se čini da je došlo vrijeme, urediti sve što je na svijetlu i pod svijetlom, te unijeti opet divni miris tamjana, svijeća i cvijeća, ali ponajprije divni miris molitvena duha, tišine i ljepote liturgije. To osjećam svojom zadaćom, to uviđam kao znakove vremena. Ljudi vape za Bogom, i znamo, uprkos mnoštvu grijeha svijeta u takvim prilikama obiluje Božje milosrđe. Imamo lječnika naših duša, pravi mir, sreću i ljubav. Eto, truditi se biti što autentičniji svećenik, ne političar, niti nacionalni preporoditelj, niti showman, niti nadri lječnik, niti menager ili tome slično. Biti svećenik, samo to.

novi svecenici

A jedna latinska pjesma lijepo govori o svoj suštini svećeništva, a ona glasi:
O svećeniče, što si ti? Nisi od sebe, jer si stvoren iz ničega. Nisi zbog sebe, jer si posrednik pred Bogom. Nisi za sebe, jer si zaručnik Crkve. Nisi svoj, jer si sluga sviju. Nisi ti, jer je Bog u tebi. Što si dakle? Ništa i sve, o, svećeniče!

Za Posavinu.org piše Anto PRANJKIĆ