Anto Pranjkić
Typography

Prof. dr. Pavo Barišić, istaknuti politički djelatnik podrijetlom iz Bosanske Posavine i znanstvenik svjetskoga glasa govori za www.Posavina.org! LJUDI IZ BOSANSKE POSAVINE VIŠE SU SAMOZATAJNI I SKROMNI, SKLONIJI SU DOKAZIVATI SE SVOJIM RADOM I POSTIGNUĆIMA.

Prof. dr. Pavo Barišić, dugogodišnji je poznati društveno-politički djelatnik, jedan od naših izvrsnih znanstvenika. Rođen je 9. 9. 1959. godine. Iako su mu u datumu rođenja čak četiri devetke, u učeničkim i studentskim imenicima stajale su samo najviše ocjene i primjerno vladanje. Možda je “posavski kamenac” kojega je ponio iz obiteljskog doma u svojoj Gornjoj Dubici kod Odžaka u bosanskoj Posavini utjecao na njegovu mirnoću, mukotrpan rad, mudrost, upornost i strpljenje, ali je sigurno da je kroz svoj život prošao put pun iskustva, a koji je u današnjoj situaciji u Hrvatskoj neizmjerno važan pogotovu u znanstvenom smislu.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je 1982. godine studij prava, a samo godinu poslije na Filozofskom fakultetu uspješno je diplomirao studij filozofije i germanistike. Magistrirao je 1985. godine, a doktorirao 1989. godine na Sveučilištu u Augsburgu.

Radi kao znanstveni savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu, a predavao je i kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Objavljuje knjige i znanstvene radove na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, a neki radovi prevedeni su mu na japanski, korejski, španjolski. Postoje najave da bi se njegov sveučilišni udžbenik iz kolegija “Uvod u filozofiju demokracije”, koji je nazvao “Ideal vladavine puka”, mogao uskoro prevoditi i na talijanski jezik.

pavo barisic 900

Obnašao je niz društvenih pozicija, a bio je ministar znanosti i obrazovanja u Vladi Republike Hrvatske od listopada 2016. do lipnja 2017. Bio je i pomoćnik ministra toga resornoga ministarstva od travnja 2004. do listopada 2006. U posljednje vrijeme često je izvan Domovine, jer svoje znanstveno umijeće prenosi na znanstvenike širom svijeta.
No, često je vrlo velika ljubav prof. dr. Barišića zatomljivana i stavljana u drugi plan, a on je cijeloga života čeznuo za njom. Svoju je bosansku Posavinu napustio davno, praktično s 15 godina, ali ona mu je nekako uvijek u srcu i na duši. U svakom razgovoru s njim osjeti se bilo posavskoga čovjeka. U teškim vremenima za Posavinu bio je s njom i u njoj: mislima, riječima, ali i konkretnim djelima i to znanstvenim, povijesnima, koja su u velikoj mjeri čeličila posavskoga prognanoga, iseljenoga i raseljenoga čovjeka. Povezivao je dr. Barišić svoje Posavce svojim govorima, deklaracijama, projektima i tako i politički djelovao. I danas se svega toga rado sjeća. Prije svega svojega odlaska iz ravnice podno Vučjaka i bogate povijesti ovoga kraja, koja je još uvijek mnogima prekrivena velom tajne, ali i patnje i muke koje su zadesile hrvatski puk južno od rijeke Save.
- O značenju zavičaja za svakoga čovjeka, za identitet osobe, pisao sam u svojim filozofskim raspravama. Tematizirao sam zavičajnost između ostaloga, i u svojoj doktorskoj disertaciji, gdje sam razmatrao o pojmovima “svijeta” i “etosa”. Posebice sam razmatrao koliko za modernoga čovjeka znači pomračenje svijeta koje se događa uslijed krize vrednota što od 19. stoljeća intenzivno okupira zapadnu moralno-političku misao. Citirao sam poznate riječi Friedricha Nietzschea: “Jao onom tko nema zavičaja!”

Pisao sam o bez-zavičajnosti čovjeka i suvremenom zalasku uma 1989. godine, a nekoliko godina poslije, dogodilo se i meni osobno iskustvo o kojemu pjeva Nietzsche kada najavljuje nadolazak zime i nihilizma; i sām sam, na neki način, izgubio zavičaj. To je za mene bila jedna od egzistencijalno vrlo potresnih situacija, kao i mnogima koji smo podrijetlom iz Posavine, kada je 1992. godine naš zavičaj u agresiji razrušen, spaljen i opustošen, a ljudi iz svojih domova prognani. Povezao sam taj gubitak zavičajnosti na svoj način sa sudbinom modernoga čovjeka, koji je u trajnoj potrazi za vlastitim etosom, domom, zavičajem, obitavalištem, blizinom zajednice.
Međutim, povezanost s rodnim krajem nije prekinuta kad sam Posavinu napustio nakon osnovne škole 1974. godine. Otišao sam u Bol na otoku Braču i to zajedno s, spomenuo bih to ime s posebnim poštovanjem, kolegom iz razreda u Gornjoj Dubici - Perom Zečevićem. U Odžaku danas njegovo ime nosi Srednja škola u kojoj je radio kao profesor, a on ima velike zasluge za povratak mnogih prognanih i obnovu razrušena kraja. Pero je bio prijatelj, koji me pozvao na zajednički nastavak školovanja u Bolu, premda sam već bio krenuo u Gimnaziju u Modriči. Na njegov poziv i molbu otišli smo skupa i bilo nam je to doista prekrasno životno razdoblje.
Nakon završene gimnazije, započeo sam studij prava i potom filozofije i njemačkoga jezika. Tako da sam iz svojega zavičaja prilično rano otišao zbog školovanja i studija. Nastanio sam se u Zagrebu gdje sada živim već četrdeset godina, od 1979. Pri tom nastojim uspomenu na zavičaj održati što je dulje moguće, ona nikada nije posve iščeznula niti je zatomljena. Osobito sam često odlazio u posjete do prije nekoliko godina, dok su mi još roditelji, povratnici nakon rata, tamo živjeli. Ali i danas, kada njih više nema, roditeljska kuća i rodni kraj privlačno su mjesto koje rado posjećujem. Nalazi se u Gornjoj Dubici, koja pripada povijesnoj župi Podvučjak. Gornja Dubica bila je posljednje sjedište Župe koje se premještalo od Pećnika do Svilaja i Potočana.

Povijest toga kraja na mene ostavlja snažan dojam. Pogotovu sam bio sretan i ponosan kad sam nakon dugogodišnjega istraživanja ustanovio kako je na kućnoj “numeri” na kojoj se danas nalaze imanja mojih roditelja i stričeva rodio davne 1789. godine prvi iz generacije naših izravnih predaka u Posavini - Mijo Barišić. Dakle, vjerojatno se generacija prije toga, negdje sredinom 18. stoljeća, doselila u taj kraj. To je nekoliko stoljeća bogate povijesti, koja nas sve na neki način obavezuje. Tako je i moja povezanost s rodnim krajem uvijek bila živa, a kao što sam i napomenuo, ona je posebno oživjela početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, kada smo doživjeli velike patnje i stradanja.

Bosanska Posavina tada je bila jako izložena agresiji i za mene je to bio snažan poticaj za neposredni angažman i djelovanje u Zajednici prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata bosanske Posavine. Bio sam u Predsjedništvu te Zajednice, sudjelovao u mnogim aktivnostima sve do Daytonskoga mira i nakon toga povratka manjega dijela raseljenih. Stoga sam s radošću nastavio djelovanje u tom segmentu i kada je osnovana Udruga bosanskih Hrvata “Prsten”. Kao pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske imao sam čast i zadovoljstvo poduprijeti vrijednu ideju okupljanja i uključiti se kasnije u Predsjedništvo. Posebice sam ponosan što sam bio u prigodi sudjelovati u utemeljenju Kluba znanstvenika. Bio sam i predsjednikom toga Kluba u prva dva mandata, nastojeći potaknuti upravo i one koji žele zadržati svoju povezanost sa zavičajem, poduprijeti ljude koji tamo žive, ali i zadržati naše poveznice s rodnim krajem.

Gospodine Barišiću, politika nije davala šansu bosanskoj Posavini, ali kuće tamo niču, ljudi se vraćaju. No, ne intenzitetom kojim bi smo željeli. Jesmo li možda mi, ljudi iz bosanske Posavine “zatajili” u tom smislu? Možda smo trebali biti malo bučniji, energičniji?

- Vrlo je zanimljivo opažanje koje ste iznijeli. Ali svakako nismo bili ni nedovoljno energični niti smo šutjeli kada je trebalo govoriti.
No proširio bih Vaše pitanje osvrtom na bremenitu povijest toga kraja. Ona je nemirna i razorna još od vremena Rimljana; u svakom razdoblju imamo vrijeme sadnje i gradnje, a potom rušenja i raseljavanja. Sve do velikosrpske agresije, na koju ste ukazali, možemo promatrati kako to plodno područje uz Savu često postaje poprištem na kojem se stanovništvo u seobenim valovima izmjenjivalo. Mijenjale su se i utvrđivale granice, što je određivalo stanje među carstvima.

Tako se prije tri stoljeća na taj prostor proširilo Habsburško Carstvo, nakon što je princ Eugen Savojski zauzeo te krajeve. Vi znate da granica nakon mira u Srijemskim Karlovcima nije bila prirodna i onakva kakva je sada između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, tokom rijeke Save, nego se prostirala 20-40 kilometara južno od Save. Tako je veći dio prostora bosanske Posavine od 1699. do 1739. godine, sve do Beogradskoga mira, pripadao Habsburškom Carstvu. Kasnije je ponovno vraćeno osmanskoj upravi i do danas je to ostala republička, odnosno državna granica. Dakle, kad promatramo kako se stanovništvo mijenjalo i kako se iseljavalo i ponovno naseljavalo, to doista pokazuje, sve do posljednje kataklizme koja je zahvatila posavski kraj, kako su se tim područjem svojedobno namirivala carstva i države. Također, kad pogledamo planove međunarodne zajednice o podjeli BiH upravo su se na Posavini “lomila koplja”. Svjedoče o tome kako propali Vance-Owenov tako i sramni Owen-Stoltenbergov plan koji je na zemljovidu ucrtao tzv. „Posavski koridor“.

Želio bih ovom prigodom ukazati na jedan dio svoje djelatnosti o kojoj ranije nisam govorio u javnosti. U razdoblju od 1992. do 1995. godine, od početka agresije na Posavinu do Daytona, u vrijeme kada sam obnašao dužnost ravnatelja Instituta za filozofiju i bio na drugim javnim službama i političkim funkcijama, između ostaloga bio i predsjednik Upravnoga vijeća Pučkoga otvorenog učilišta, sudjelovao sam u organizaciji nekoliko okupljanja. Između ostaloga, pomagao sam u pripremama Sabora prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata bosanske Posavine, koji se održao 20. studenoga 1993. godine u Pučkom Otvorenom učilištu u Zagrebu.

Manje je poznato u javnosti da je za tu prigodu napisana prva Deklaracija prognanih, izbjeglih i iseljenih bosanske Posavine, koja je usvojena i potpisana na tom Saboru. Pripala mi je čast napisati nacrt te Deklaracije, koja je na Saboru pročitana i koja je dobila svesrdnu potporu brojnih nazočnih. To je bio prvi akt nakon kojega su krenuli drugi slični skupovi. Dva mjeseca nakon toga, krajem siječnja 1994., održana je konstituirajuća sjednica Hrvatskoga narodnog vijeća „provincije Bosanska Posavina“ u Slavonskom Brodu, na kojoj je za predsjednika Sabora Bosanske Posavine izabran dr. Josip Jelić, a za dopredsjednika dr. Anto Kovačević i odvjetnik Iko Stanić. Poznato je koliko je upravo taj dopredsjednički dvojac odigrao ključnu ulogu da se zaustave sramni Ženevski pregovori i prekine razaranje Bosne i Hercegovine. Napokon je početkom veljače 1994. godine u Sarajevu održan znameniti Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. Imao sam čast, zadovoljstvo, ali i privilegij sudjelovati u tim povijesnim zbivanjima. Po izaslanicima Bosanske Posavine poslao sam svoj prilog za Deklaraciju koja je donesena na sarajevskom Saboru.

pavo barisic 1024

Stoga sam jako ponosan na prvotnu Deklaraciju prognanih, izbjeglih i iseljenih Bosanske Posavine. Na temelju međunarodnoga prava njome smo obznanili javnosti da se na području bosanske Posavine u 1992. i 1993. godine „dogodio genocid nad većinskim hrvatskim i muslimanskim pučanstvom“. Tu smo se u izjavi suprotstavili i tražili od međunarodne zajednice „bezuvjetno pravo povratka svih prognanih i izbjeglih Hrvata i Muslimana u svoje domove“, „očuvanje teritorijalne cjelovitosti Bosanske Posavine“, kao politički ustrojene pokrajine s većinskim hrvatskim pučanstvom. Namjerno prenosim doslovno formulacije u obliku u kojemu su tada usvojene.

Na žalost, povijest se okrutno poigrala s tim krajem. Nema više bosanske Posavine kao cjelovitog teritorija. Ostalo je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine vrlo malo uglavnom oraškoga, odžačkoga i šamačkoga kraja od prvotnih osam općina bosanske Posavine. Kakvi su međunarodni posrednici dijelili taj kraj, možda možemo biti sretni što je išta ostalo ili vraćeno nakon Daytonskoga mira u danim okolnostima. Ali valja zacijelo žaliti za onim što je izgubljeno kao i za urušavanjem značenja bosanske Posavine za BiH, Hrvatsku i ovaj dio Europe.

Tu je živjelo vrijedno pučanstvo, s iznimno razvijenim osjećajem za tradiciju, s visokim ćudorednim načelima čestitosti i poštenja, poštivanja obitelji, vrijednosti koje su visoke na ljestvici poželjnih kulturnih tečevina. Mnogi su potomci tih vrijednih Posavaca danas raseljeni diljem Republike Hrvatske, Europe i svijeta. Na tom području, još uvijek, imamo ne samo puno razrušenih domova nego još više onih koji su obnovljeni, ali napušteni. Međutim, nadam se da će i Europska Unija što skorije dati prigodu tom kraju i tim ljudima koji su opstali na tom području, ali i onima koji se gorljivo zalažu za taj kraj, za njegovu obnovu i povratak onih koji to žele.

Svako područje čine i njegovi ljudi. Posavljaka ili Posavaca ima na svim meridijanima i paralelama ovoga svijeta. Fra Grga Vilić je jedan od njih. Bilježio je mnogo toga o povijesti bosanske Posavine. Uz njega su tu i mnogi drugi prosvjetitelji. No, tu su i poginuli u borbi protiv raznih osvajača. Svi oni zaslužuju da se valoriziraju i oni, ali i preko njih bosanska Posavina u cjelini?

- Imao sam prigodu upoznati i blisko surađivati s fra Grgom Vilićem, dok je i sam bio u izgnanstvu i to u okviru već spomenute Zajednice prognanih, izbjeglih i iseljenih Hrvata iz Bosanske Posavine. Jako cijenim ono što je on napravio za Posavinu i za Posavce. Skloniji sam koristiti pojam “Posavac”. Ništa me ne smeta što se tako označavaju i vrsta vola i konja. To ne mora stvarati odbojnost, a i mislim da je više u duhu hrvatskoga jezika. Dakle, fra Grga Vilić objavio je i započeo pripremu niza izdanja u kojima opisuje bitne stvari: vremena stradanja, popise iz matica rođenih, vjenčanih i umrlih. Mnogo je radio na prikupljanju povijesne građe o pučanstvu Bosanske Posavine općenito.

Osobno smatram da bosanskoj Posavini manjka istraživanja i proučavanja vlastite povijesti, a to je za identitet jednoga kraja i njegova naroda jako bitno. I kao što ste i sami kazali, u međuvremenu je znatno narastao broj kulturnih i znanstvenih djelatnika podrijetlom iz bosanske Posavine. To je jedna intelektualna snaga koju treba potaknuti da se više angažira za razvoj svojega kraja. Zato jako cijenim Udrugu “fra Grga Vilić”, koja je u nekim segmentima, nastavila njegov započeti rad, premda bih osobno više volio da su se nastavili projekti koje je on sam pokrenuo. Ali i mnogi drugi naši znanstvenici pozvani su istraživati povijest i kulturu toga kraja te se na taj način odužiti svemu onome što ti ljudi i taj kraj zaslužuju. Mislim da je istraživanje o životu i ljudima iz posavskoga kraja, o rođenim i umrlim, vjenčanim i doseljenim u te krajeve, koje je započeo fra Grga Vilić, nešto što nam može ponuditi cjelovitiju sliku o povijesti toga kraja. Ona je zacijelo nedovoljno istražena.

I sām sam, pomalo amaterski, između ostaloga, baveći se i istraživanjem povijesti došao do zaključka da mi gotovo i ne znamo ni kada ni odakle smo doseljeni. Znamo da su nam preci došli u te krajeve u 18. stoljeću te da je najveći broj naseljavanja bio nakon osvajanja princa Eugena Savojskoga. On je tada doveo u te krajeve pučanstvo iz Sarajeva, Hercegovine pa sve do juga i Dalmacije. Međutim, o tome imamo vrlo malo povijesnih studija, ozbiljnih povijesnih istraživanja i radova. U matičnim knjigama i brojnim arhivskim izvorima postoji puno sačuvane građe koju valja obraditi i objelodaniti. Volio bih da tu zadaću ozbiljno prihvatimo i istražimo, a i sam sam nastojao potaknuti kolege znanstvenike da nastave na tome raditi, posebice u okviru Kluba znanstvenika udruge Prsten. Nadam se da ćemo vidjeti plodotvornije prinose na tom polju.

Govorimo o bosanskoj Posavini. Ona je neizostavna tema kada se sretnu dvojica Posavaca tako i danas. No, moramo reći da je bosanska Posavina postala sinonim za nepravdu, sinonim za izvlačenje debljeg kraja. Vas se u posljednje vrijeme spominje kao čovjeka koji je doživio svojevrsnu nepravdu. I uistinu, to se tako i pokazalo. Zašto, gospodine Barišiću, često “puca” po Posavcima?

- To je zacijelo zamršeno pitanje koje ne bih tako jednostavno odgovorio povezivanjem Posavine s nepravdom i izvlačenjem debljega kraja. Ima očito puno razloga koje valja svaki puta pomno razlučivati kada se razmatra zašto se nešto dogodilo. Ne mislim da se s tim treba previše opterećivati niti zdvajati. U demokraciji imate različite faktore koji utječu na stavove i mnijenja građana. Ima onih koji se znaju više nametati u javnosti. A ljudi iz Posavine često su samozatajni i skromni, skloniji dokazivati se svojim radom i postignućima.

Javne dužnosti, a osobito iskazivanje počasti, najčešće je rezultat nekakva odnosa političkih snaga, mnijenja i utjecajnih skupina. Ima istine donekle i u tome što ste rekli. Zacijelo se posavski kraj nije uspijevao dovoljno politički nametnuti i dokazati svoje interese. Ali ostavimo li to po strani, skloniji sam ipak prihvatiti političku stvarnost koja u demokraciji ograničuje mandate služenjem opće volje i povjerenjem građana. Bez obzira, jesam li bio jedan dan na dužnosti ministra, ili nekad ranije na dužnosti pomoćnika ministra, prije svega ostajem znanstvenik koji svojim radom, kako stručnim tako i javnim, i dalje sudjeluje u političkom životu. Ne smatram da su samo oni koji su na nekim položajima dionici političkog života. Svi mi pripadamo tom političkom korpusu.

Pripadam onoj generaciji koja je imala privilegij, nakon autoritativne vladavine u jednopartijskom režimu, doživjeti preokret u demokratski sustav. Smatram da je to jedno od najvećih ispunjenja u mom životu. Tomu sam posvetio jednu svoju knjigu o demokraciji, koju sam napisao kao sveučilišni udžbenik. To je prvi sveučilišni udžbenik u Hrvatskoj iz filozofije demokracije. Naslovio sam ga “ Ideal vladavine puka”. Smatram da je za našu generaciju to najveće postignuće i tečevina koju valja sačuvati: bilo je veličanstveno i neponovljivo iskustvo dočekati slobodu govora, mišljenja, izražavanja, okupljanja u vlastitoj i nezavisnoj državi koja je u međuvremenu postala ravnopravna članica europske zajednice slobodnih naroda.

Sve su to lijepe stvari o kojima smo u određenim vremenima mogli samo sanjati i čeznuti. Ali kao što je s idealima općenito, i kao što pjeva naš ugledni pjesnik Boris Maruna: “Lakše je bilo voljeti te iz daljine.” Tako je i s demokracijom, ali i idealom demokracije. Onima koji su previše sanjali demokraciju u zvjezdanim visinama, ona im je pokazala i svoje naličje. Iz blizine se vidi ono što je u daljini prikriveno. Kada su se počele događati mračnije stvari, ljudi su skloni odmah otići u drugu krajnost pa im se u slikama najednom počinje javljati obilje crnih tonova, razočaranja i pesimizma.
Nastojim u prosudbama ostati realističan i smatram da je demokracija kakvu danas razvijamo u svijetu jedna od velikih civilizacijskih stečevina. Zato se vrijedi za nju boriti i dograđivati njezine osnove. Mislim da su na to osobito pozvane prve generacije koje su sve to doživjele. Zato smatram da u političkom životu trebaju svi građani na svojim mjestima sudjelovati. Ne treba po svaku cijenu letjeti za vlašću, ali kada smo pozvani, kada smo u prilici dati vlastiti obol zajedničkom dobru, u javnim poslovima, tome se treba odazvati. Opet, i kada smo izvan javnoga prostora, i kada nismo na političkim pozicijama, još uvijek smo dionici toga političkog života. U vladavini puka traži se rasuđivanje svih i stoga trebamo dati svoj prinos.

Spomenuo sam Vam kako smo i 90-te kada je bila Posavina u pitanju dali doprinos na svoj način, pišući deklaracije, izlaganja, pomagali drugima. To je odgovor na Vaše pitanje. Nismo mi zatajili što se tiče našega djelovanja. Učinili smo što je u zadanim okolnostima bilo moguće načiniti. Akumulirala se tih godina sjajna energija i ozračje zajedništva onih koji su stradali i koji su se stoga osjetili potaknutima suprotstaviti se nepravdi.
Osjećao sam se sretnim na kraju kada je postignut mir i kada je otvorena mogućnost za povratak barem dijela ljudi u rodnu Posavinu. Bez obzira što možemo prigovarati kako daytonsko rješenje nije bilo ni odveć pravedno ni previše uspješno, valja ga promatrati u odnosu na zaustavljanje rata i pustošenja. Ono je ipak na koncu omogućilo uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini. A donekle je otvorilo prostor i za barem ograničen povrat dijela bosanske Posavine.

Stoga sam uvjeren kako se treba ustrajno zalagati za određene političke principe i sudjelovati u političkom životu, osobito dok još uvijek postoji mogućnost da se ispravi barem dio nepravdi iz prošlosti. A budućnost čeka djela naših vrijednih ruku i bit će utoliko ljepša i svjetlija ukoliko se za nju više založimo i potrudimo. Sanjam o tome i zalažem se za to da se bosanska Posavina kao i cijela Bosna i Hercegovina što prije nađu opet u jednoj državnoj zajednici s Hrvatskom, u Europskoj Uniji.

Za Posavinu.org piše Anto Pranjkić