Anto Pranjkić
Typography

Gospodine Polegubiću, za svoje četiri knjige: Vršak osmijeha, Snatrenja, Poput Giottova kruga i Ogrlica od kamena, dobili ste nagradu „Fra Lucijan Kordić” za hrvatsku izvandomovinsku književnost. Kako je pisati i stvarati o Domovini, a živjeti izvan nje?

Kako sam i pri dodjeli nagrade u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu istaknuo, svaka životna situacija može biti i kreativna, darovana za propitkivanje vlastita puta i vlastita razloga izbivanja. To je ujedno prostor u kojem se otvaraju i posve drukčiji domovinski obzori. Tada se jasnije uočava važnost svega onoga što se je ostavilo, da bi u osobi živjelo u novim oblicima. To je za mene posebno važno jer iz tog zrcala i izvora nastaju nove pjesme, nova djela. Ako je čovjek dovoljno duboko ukorijenjen u Domovini, i kad iz nje ode zbog ovih ili onih razloga, s njom ostane povezan na jedan drukčiji, čak i snažniji način. Teško je o tom pisati ili govoriti, to se jednostavno osjeća. U inozemstvu sam skoro dvadeset godina i sad pomalo osjećam pri dolascima du Domovinu, da ne uspijevam posve uvidjeti sve ono što sam ranije jasno uočavao. Vjerojatno, dugo izbivanje čini svoje. No, još se uvijek trudim biti na izvoru i jasno prepoznavati domovinsku realnost. adolf polegubicTijekom vremena provedenoga u izvandomovinstvu više je kreativnog vremena i za pisanje, tako da mogu reći, da nisam godine proveo izvan Domovine, ne bih bio kretativan u ovolikoj mjeri u kojoj jesam. Na kraju, u svakoj životnoj situaciji naučio sam gledati stvari s bolje strane i tako živjeti i djelovati. Na tragu svega toga nastale ove moje nove četiri zbirke pjesama, a rekao bih i najveći dio moga, kako književnog, tako i ukupnog opusa.

Na predstavljanju dobitnika nagrade „Fra Lucijan Kordić” javno ste izrekli kako je bremenit put svakog Hrvata, koji napušta ili je napustio Domovinu, a još bremenitiji za književnika. Zašto je to tako?

Iskustvo odlaska sa sobom nosi i emocije, a to znači i ranjivost. Zamislite samo koliko je bilo tuge u našim ljudima kada su odlazili s domovinskih kolodvora u svijet. Kao da se s putovanjem u nepoznato odvaja jedan dio osobe. Svaki Hrvat, koji je izvan Domovine, može govoriti o svom osobnom iskustvu. Narav moga posla je takava da me često odvodi Hrvatima po cijeloj Njemačkoj. U razgovoru s njima se osjeti sva ta težina i bremenitost puta koji su prošli i prolaze. Teške su to i snažne priče u kojima je jako puno emocionalnih silnica i vapaja da je moglo biti puno toga drukčije, a nije. Stariji članovi naraštaja hrvatskih iseljenika izvandomovinski su smiraj mogli pronaći jedino ako su djecu izveli na pravi put. Ako to nije, uzalud je i novac i kuće, koje su se gradile u Domovini, a u kojima često nitko ne obitava. Dakako, svi ljudi nemaju dar pisanja, pa sve to ostane na rubu razgovora, a književnik to doživljava na dublji, suptilniji način i bilježi to što osjeća, a to je povezano s bolnim iskustvom doživljavanja i proživljavanja. Vremenom se čovjek na sve navikne, ali ožiljci iskorijenjenosti zauvijek ostaju. Bol kao književna odrednica je kreativno područje o kojem svjedoče mnogi književnici. Ona je darovana za duboko i bremenito književno iskustvo. Veseli me da domovinska književna i kulturna javnost vrednuje hrvatsko izvandomovinsko književno stvaralaštvo, što je povezano i s dodjelom ove posebne nagrade. Moje dosadašnje književno stvaralaštvo oblikovalo je deset zbirki pjesama na hrvatskom i jedna na njemačkom jeziku, a za tisak sam pripremio i najnoviju zbirku pjesama. U tom kreativnom prostoru stvaralaštva uvijek se nešto novo događa, a poezija je kao i ljubav. Ili je ima ili je nema!

Hrvatskoj javnosti niste nepoznati. Vaš novinarski rad uz neizostavni fotoaparat čest je kadar drugih fotografa i fotoreportera.

U novinarstvu sam dugi niz godina, profesionalno od 1995. najprije kao redakcijski novinar u Glasu Koncila, a od 2002. sam u Hrvatskom dušobrižničkom uredu u Frankfurtu na Majni kao glavni urednik glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica Živa zajednica. Uz to sam od siječnja 2018. i glavni urednik portala Živa zajednica – www.zivazajednica.de. Dakako, tu su još i pastoralne aktivnosti u Uredu u Frankfurtu, što je često povezano i s odlascima u raznim prigodama u brojne hrvatske katoličke misije i zajednice diljem Njemačke. Uz tisuće objavljenih novinarskih i drugih tekstova, tu je i zavidna kolekcija fotografija, koje sam načinio u hrvatskom dušobrižništvu u Njemačkoj, što će ostati moj doprinos očuvanja bogatoga duhovnog i kulturnog života Hrvata u Njemačkoj. Uz to, ostavio sam trag i u knjizi „Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj“, za koju mi je Hrvatska matica iseljenika 2017. dodijelila Priznanje za iznimna postignuća u kulturnom djelovanju. Tu su i dvije knjige intervjua, koje sam vodio s istaknutim osobama iz crkvenog i društvenog života, a u kojima se govori o Hrvatima u Njemačkoj – „Povratak, integracija ili asimilacija? - Razgovori o hrvatskoj dijaspori" (I. i II.), (2006. i 2016.).

polegubic 2

Poznat nam je i Vaš pastoralni rad.

Doktorirao sam iz područja pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču 1997. o temi „Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900. - Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora“. U kasnijem vremenu o tom sam području objavio knjigu na hrvatskom jeziku (2007.) „Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj - duhovnost laika, njihova crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora“ i na njemačkom jeziku (2012.) „Katholische Laien in Kroatien - Ihre Spiritualität, ihre kirchliche und gesellschaftliche Position und ihre Institutionen“ (Katolički laici u Hrvatskoj – njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije). Zahvalan sam da sam se u Uredu u Frankfurtu uz novinarstvo, mogao razvijati i u pastoralnom području u domišljanju i pripremi raznih pastoralnih aktivnosti djelujući među Hrvatima katolicima u Njemačkoj na saveznoj razini. Kad bi se sve to nabrojilo, bojim se da bi se otišlo u širinu. Također sam ostavio traga u pastoralnoj teologiji s brojnim znanstvenim tekstovima iz toga područja. Spremna je za tisak knjiga izabranih znanstvenih tekstova iz toga područja, pa vjerujem da će uskoro ugledati svjetlo dana. I ono što je u mom slučaju vrlo važno – sretno sam spajao rad i pozitivni humor, tako da je plod toga i moja knjiga viceva „Ljekaruša od smijeha“ (2014.). Tu su i knjige iz područja duhovnosti: „Čežnja za uzvišenim - Trenuci za razmišljanje" (2010.) i „Hrvatski iseljenički križni put“ (2012.)

Kakav je život hrvatskih intelektualaca izvan Domovine?

Kao i cjelokupni hrvatski korpus u Njemačkoj, koji zahvaća više naraštaja, tako možemo govoriti i o hrvatskim intelektualcima u Njemačkoj u više naraštaja. Svaki naraštaj živi svoj specifičan život. Mlađi naraštaji su ovdje rođeni, školovali se i sasvim su integrirani u njemačku društvenu i životnu sredinu. Stariji naraštaji su povezaniji s Domovinom i češće traže i održavaju u njoj i s njom i intelektualne veze. U Njemačkoj je stasao mlađi naraštaj, a tisuće mladih Hrvatica i Hrvata ovdje studiraju na prestižnim njemačkim sveučilištima i postižu izvanredne rezultate. Njihovi roditelji i djedovi i bake su nadareni, ali nisu imali mogućnosti školovanja. Hrvati u Njemačkoj su uspješni na raznim područjima: u znanosti, književnosti, glumi, glazbi, športu... Naš Ured je organizirao već sedam susreta hrvatskih studenata iz Njemačke. To je također važno područje našeg djelovanja, okupljanje hrvatskih intelektualaca u Njemačkoj. Oni će sutra preuzeti važne službe u Njemačkoj, a bilo bi važno da se to prepozna i da oni budu most između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Njemačke.

Koji su daljni planovi Adolfa Polegubića kao književnika a koji Adolfa Polegubića kao hrvatskog čovjeka u iseljeništvu?

 Pisanje je jače od mene i vjerujem da sve nastaje Božom providnošću. On je taj koji pokreće moju ruku i tako nastaju uvijek neke nove pjesme. Na tome sam mu uvelike zahvalan. Sam svojom snagom to ne bih mogao. Koliko će nastati još novih pjesama, teško je predvidjeti. Zdravlje me dobro služi, pa vjerujem da će biti i inspiracije, a radost nakon rođenja nove pjesme, može se samo doživjeti. Volio bih napisati barem jedan roman, a za to bi mi trebalo posebno vrijeme, tako da će to, ako Bog da, ostati za neka kasnija promišljanja. Kao Hrvat u izvandomovinstvu volio bih ovdje ne ostati predugo, tako predugo da se više sam ne bih mogao vratiti. Već se nanizalo dosta izvadomovinskih godina, i vrijeme je za razmišljanja i promišljanja nekih novih godina u Domovini u smiraju života, onoliko koliko mi Bog da, dakako uvijek u kreativnosti, koliko snaga bude dopuštala. No, još sam tu i djelujem kao i dosad na više područja na dobro svojih sunarodnjaka Hrvata katolika u Njemačkoj i na osobno zadovoljstvo.

Za Posavinu.org razgovarao Anto Pranjkić