11
Wed, Dec
18 New Articles

Anto Pranjkić
Typography

“Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu. Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život.”

 Za Posavinu.org razgovarao Anto PRANJKIĆ

Ljudi su bića pokreta, odnosa. U jutra ustajemo, pozdravljamo se s članovima obitelji, izlazimo na ulicu. Susrećemo druge ljude. Na poslu opet komuniciramo. Stječemo nova iskustva. Ponekad nam se čini da ljudi imaju iste ili slične sudbine, ali ... Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo mnoštvo različitih pogleda, izgleda, razmišljanja, životnih situacija. Prijeratnog dekoratera scene sarajevskih kazališta Milu Mrvalja život nije mazio. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti. Radio posao koji je volio. No, došli su rat i brojna stradanja, pa se ljudi promijenili. I tako je Mile postao tehnološki višak u svojoj tvrtki. Iako je u Sarajevu živio cijeli svoj život i prošao ratna stradanja, nakon životnog i poslovnog potopa postao je beskućnik, a nakon niza godina uz Božju providnost, dobre i drage ljude, ali prije svega jaku vjeru i volju Mile je postao vrlo cijenjeni član hrvatskoga društva. Osnovao je Humanitarnu udruga Fajter koja pomaže, pogađate, upravo beskućnicima. U samo jednom satu razgovora s ovim simpatičnim osebujnim čovjekom postidio sam se, priznajem, barem deset puta. Zato u narednim rečenicama našega razgovora pokušajte pronaći mala zrnca mudrosti koja proizilaze iz maloga jednostavnog srca punog ljubavi.

mile mrvalj

Gospodine Mrvalj, često Vas viđamo na ulici, ali i u kreativnom prostoru Napretkovog kulturnog centra u kojemu kao predstavnik Humanitarne udruge Fajter često nastupate s prigodnim predavanjima i drugim sadržajima. Tko ste Vi, zapravo?

- Do rata sam radio u teautru. Bio sam dekorater scene. Završio sam Školu primijenjene umjetnosti. Poslije rata sam dobio otkaz kao tehnološki višak pod znacima navodnika, jer znate kako se to sve događalo na tim prostorima. Ja sam uvijek bio ne podoban. Bio sam ne podoban i u onom i ovom sistemu i u svakom sam bio ne podoban. Ne podoban sam iz jednog razloga, a to je apolitičnost. Ja sam apolitičan. Politika me ne zanima. Nisam lijevi, nisam desni. Imao sam uvijek svoj stav, svoj svijet. Ono što mislim da je u redu iza toga stojim, a ono što mislim da nije u redu ja to otvoreno kažem. To je moja priroda. Mnogi kažu da je to prgava priroda. Ljudi ne vole druge ljude koji idu na prvu loptu, a ja idem. Ja nisam kao Modrić u nogometu, ja ne driblam. Ja idem na prvu.

Govorite kako idete na prvu, ne pripremate se. Čini mi se da ste rekli da Vas je koštala ta Vaša iskrenost?

- Da, nekada je koštala, nekada je dobro došla. To je uvijek dvosjekli mač. Ja ne zamjeram licemjerima i ljudima koji idu linijom manjeg otpora. To je jednostavno njihov način života, mišljenja... Oni misle da je tako bolje. Nikada nisam nikome prigovorio što je ne odlučan, slab, povodljiv. To su takvi ljudi. Takvi karakteri, psiha i takav način razmišljanja i mislim da sam prema svima tolerantan. Ako mogu nekom takvom pomoći nekim savjetom i konkretno rado ću pomoći. Ne pitam se je li drugi licemjer, ovakav ili onakav, ja njemu rado pomognem. I nastojim pomoći čovjeku kao čovjeku. Ja sam filantrop i volim sva bića. Moja Humanitarna udruga Fajter je udruga za pomoć beskućnicima i ja imam dobru suradnju s udrugama osoba s downovim sindrom i s posebnim potrebama, i s udrugama za zaštitu životinja. Dakle, gdje god osjetim kako moja prisutnost može na bilo koji način doprinijeti boljitku ja sam tu, jer tako razmišljam, tako sam odgojen i tako sam rastao.

Vaša humanitarna udruga Fajter ima veliki broj članova. Rekli ste da je to udruga beskućnika. Kako ste uspjeli skupiti beskućnike na jedno mjesto? Rekao bih da je to prilično težak, rekao bih rudarski posao.

- Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu. Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život. Imali smo desetine humanitarnih izložbi, koncerata, predavanja, okruglih stolova, predavanja po školama i fakultetima. Jedanput je moj prijatelj kemijski stručnjak prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić sa Instituta “Ruđer Bošković mudro zaključio: “Osim Mileta ne postoji ni jedan drugi Hrvat o kojemu je pet najvećih televizijskih kuća na svijetu snimilo dokumentarac.” Ponosan sam. Ja sam krenuo od nule. Još kad sam bio sam beskućnik sam sam sebi rekao da ću stvoriti udrugu i ona je postala respektabilna. Ja sam čovjek koji ide na prvu.

 Piše: Anto PRANJKIĆ