„S druge strane ciljnika“ (Bitka kod Odžaka) lomak 2

..."Nekoliko dana kasnije u poodmaklo doba noći u kavanu je došao Petar Rajkovačić, a u njegovoj su pratnji bili Ivan Čalušić i vozač. Sjeli su za stol u kutu i naručili piće i mezu, te su tiho razgovarali ne želeći skretati veću pozornost nego što je izazvana samim njihovim dolaskom. Nakon nekog vremena je u kavanu ušao prvi ustaša u kompletnoj ratnoj opremi i sjeo za jedan od slobodnih stolova da bi nešto kasnije jedan za drugim došlo još dvadesetak kompletno opremljenih vojnika među kojima i Antun. Posljednji je stigao teklić Tunjo koji je morao obići svakog ustašu ponaosob.

Rajkovac je pozvao gazdu kavane i nešto mu tiho rekao, nakon čega je gazda otišao od jednog do drugog gosta koji nisu pripadali pristigloj skupini ustaša, a oni bi jedan za drugim platili svoje račune i napustili kavanu.
Kada su ostali sami Rajkovac je otišao do šanka i okrenuo se k svojim bojovnicima.

- Braćo, prvo bih se zahvalio što ste došli na tako neuobičajen i konspirativan poziv – rekao je, a onda prešao na stvar zbog koje ih je pozvao. – Neću okolišati. Došli smo do saznanja kako se glavnina četničkih snaga kreće s planine Vučjak i sada bi se trebali nalaziti u rajonu Novog Grada i Donje Dubice, da bi preko Zorica i Trnjaka u rano jutro napali Prud. Pokušavajući ostati nezamijećeni na putu nisu ulazili ni u jedno selo kako
srpsko tako ni hrvatsko, što nam kazuje kako uistinu spremaju nešto veliko.

Na spominjanje nekoliko stotina četnika među ustašama nastade komešanje, šaputanje i pogledavanje jednih u druge.
- Kako to zamišljaš s nas dvadesetak pobijediti nekoliko stotina dobro naoružanih četnika? – upitao je jedan od njih.
- Znamo tko je Rajkovac, ali nam tu jedino Isus Krist može pomoći. Jedino je on s dvije ribe i pet kruhova nahranio silno mnoštvo – rekao je netko drugi.
- Baja, mi tebi vjerujemo, ali si rekao nekoliko stotina – usudio se prekinuti Rajkovca jedan od nazočnih.

- Jesam Đuro, ako se ne varam, pamtim ja svoje ratnike, rekao sam. Sačekaj, idem dalje – rekao je Petar strpljivo. – U kamionu imam po jedan mitraljez s postoljem za svakoga od vas i svaki je naređen tako da vam pomoćnik neće trebati. Vidite i sami da sam izabrao samo moje najiskusnije strojničare. S nekima sam od prvoga dana, zato vas i zovem braćom. Streljiva imamo za cijelu njemačku armiju i pucajte dok vam zubi ne otrnu. Sad pitajte što vas zanima, sve ću vam reći!
- Kako misliš da ih doček
amo? Nismo uredili položaje, pobit će nas – reče Antun koji je cijelo vrijeme šutio.
- Ti si bio SS-ovac pa kod tebe sve mora biti cakum-pakum. Je l’ da? E, to i četnici misle, ali ja ne. Da smo uredili položaje svaki bi šonjo to vidio pa tako i iskusni četnici, a onda bi se razvila prava borba gdje bi mi izvukli deblji kraj. Poklali bi nas k’o zečeve.

- A bez zaklona nas neće poklati, je li? – upita ga Đuro i nasmija se.
- Neće Đuro, jer se ne mislim s njima boriti. Mislim ih samo pobiti.
Na njegove su riječi svi nazočni prasnuli u gromoglasan smijeh.
- Samo pobiti? – zapita Antun kada je zaustavio smijeh.

- Da Antune. Mislim ih dočekati tamo gdje se ne nadaju i gdje nema nikakvih rovova ili zaklona. Moraju biti sigurni da su oni gazde, a mi janje za klanje. Onda mi nastupamo. Mislit će da im je Sveti Petar poslao paket, a ne Petar Rajkovac – odgovorio je i nasmijao se do suza.
Svi su se smijali njegovoj dosjetki.

- Ljudi! – utišao je kavanu. – Sudbina stanovnika Pruda ovisi o točnosti mojih podataka. Od ostatka dragovoljaca sačinio sam drugu crtu obrane, baš za slučaj nailaska četnika iz nekog drugog pravca ili, ne daj Bože, da busija propadne i da nas četnici uspiju pobiti. Vrag ne spava.

- Hoćemo li obavijestiti narod i naše obitelji da budu spremni boriti se ili pobjeći ako se to dogodi – netko je zapitao.
- Ni slučajno! Moramo na sebe preuzeti veliki rizik i dolazak četnika držati u tajnosti kako ne bi izazvali zbjeg stanovništva i time odali naše namjere. Propast akcije bi bila katastrofalna po narod cijele Posavine zato što se četnička bagra nakon prvog uspjeha ne bi zaustavila u daljnjem klanju Hrvata. Katastrofa bi bila nemjerljiva. Možemo se uzdati samo u dragoga Boga.
- Pa možemo potajice skloniti barem obitelji. Imamo vremena – predložio je isti čovjek.

- Znate da vas okružuju srpska sela i da vas promatraju, a sve što vide javljaju svojima. Što ćeš? I naši javljaju nama – objasnio je Rajkovac.
- Imaš pravo. Šamac je pun partizanskih doušnika, pa se svodi na isto. Ne može se ni tamo. Ti znaš da ja ne zanovijetam puno, ali se ljudi s pravom boje. De nam reci kako si to zamislio – zatražio je njegov teklić Tunjo.
- Hoću Tunjo, evo ovako…

- Kako smo se i dogovorili, maskirajte se travom i šibljem, ali ne iz blizine zaklona. Morate ići dublje u šumarak iza sebe, jer samo jedna svježe otrgnuta grančica može upropastiti sav trud i dovesti do pogibije cijele naše skupine. Četnici su lokalni ljudi, seljaci, odrasli u prirodi kao i vi i znaju čitati i najmanji trag – zapovjedio je Rajkovac svojim ustašama.
- Dobro, a možemo li malo pripremiti položaj, ukopati se – netko je upitao.

- Ne može ljudi! Ne smijete se ni prešetavati jer bi to ostavilo tragove, a onda smo gotovi. Jutarnja rosa prekriva travu i velika je opasnost za našu busiju. Okoliš morate održati potpuno netaknutim. Jeste li razumjeli? – zapitao ih je na kraju.

- Jesmo. Znamo mi to – reče Antun.
- Zadatak je time teži što na položaje morate doći iz prvoga pokušaja. Ukoliko krivo procijenite položaj, nema mijenjanja. Sami ste si krivi, jer bi tako ostavili nepopravljiv trag. Što vam Bog da – dodao je Rajkovac kako bi ih uvjerio da budu pažljivi.

Računao je kako je jedini mogući pravac četničkog napada na Prud bio iz pravca zapada u smjeru izlazećeg sunca babljeg ljeta koje će im sjati ravno u oči. Još je bilo vrlo rano, ali sasvim dovoljno svijetlo da napravi varljive sjene i dodatno prikrije njegove borce, koji su unaprijed ugovorenim znakovima dojavili svom zapovjedniku kako su spremni. Preostalo je jedino da u molitvi čekaju početak bitke.
Udarna skupina se približila Antunovom položaju toliko da je mogao razaznati njihova bradata lica. U dubokom grmlju je stiskao Schwartzlose i čudio se što Rajkovačić ne izdaje zapovijed za paljbu dok mu se čelo orosilo od napetog iščekivanja.

„Hajde Božje ti majke! Otkrit će nas! Je li lud?“ grozničavo je razmišljao stišćući oružje.
Udarna je skupina već prišla na desetak metara do Antunova položaja.
- Bacaj!!! – vikao je Rajkovačić.

Na tu su zapovijed svi borci istovremeno bacili pripremljene ručne bombe onoliko koliko je tko bio sposoban baciti. Eksplozije i geleri su kosili četnike koji nisu imali ni najmanji zaklon.
- Paljba!!! – glasno je zapovjedio iako ga više nitko nije čuo, jer je poljanom već grmjela uraganska rafalna paljba pod kojom su četnici padali kao snoplje. Pogođeni ljudi i konji su tvorili krvavu masu međusobno isprepletenih tijela. Ranjene su životinje ritajući se svojim kopitima udarali četnike ili ih gnječili o zemlju doprinoseći njihovim gubitcima. Nastali su kaos i klaonica.
Paljba je spontano jenjavala zbog nedostatka ciljeva koji su većinom ležali na tlu da bi na kraju i potpuno utihnula. Sporadično bi se čuo samo pokoji pucanj ako bi neki četnik pokušao ustati ili nastaviti borbu. Rajkovačić je sa šmajserom u rukama izašao iz zaklona i s nekoliko boraca u streljačkom stroju polako prelazio poljanom krcatom ljudskim i konjskim tjelesima. Ako bi koja životinja ili čovjek pokazivali znakove života kratili su im muke metkom milosrđa.

Prije početka bitke toliki uspjeh nitko nije mogao ni zamisliti i pomišljali su da je logornik Rajkovačić skrenuo pameću, a za divno čudo nisu izgubili niti jednog suborca dok je bilo samo nekoliko ranjenih za koje se činilo kako će preživjeti. Nakon kratke proslave pobjede nazdravljajući jedni drugima rakijom iz vojničkih čutura i međusobnih čestitanja na uspjehu ili pojedinačnom junačkom pothvatu pokupili su naoružanje i opremu, te se zaputili u pravcu Pruda"...

Priredio Antun Fuglinski