Što vrijeme dalje odmiče, a prošlo je skoro pa trideset godina, pamćenja je sve to manje, pogotovo pamćenja detalja, ali ostaju ipak neke najvažnije konture pa ću ih pokušati posložiti u tekstić u povodu ove lijepe obljetnice Svjetla riječi.
Rat je bio svježe završio i mi smo se s gimnazijom i sjemeništem vratili iz izbjeglištva u svoju kuću u Visokom. I Svjetlo riječi je u doba rata moralo izmjestiti svoje sjedište iz opkoljenog Sarajeva te tako sačuvati mogućnost da nastavi izlaziti i u doba najintenzivnih ratnih tegoba. Fra Marijan Karaula i fra Ladislav Fišić sišli su najprije k nama u Bašku Vodu i ondje sklapali novi broj, tiskali ga u Slobodnoj Dalmaciji u Splitu i onda bi fra Marijan natovario puno auto novina i krenuo za Bosnu. Kako je smio, šta je sve proživljavao na tim putovanjima, to samo on zna. Ubrzo se redakcija ugnijezdila u Livnu, ondje uredila prostorije i neku ekipicu koja je pomagala u administrativnim i tehničkim poslovima, a glavni urednik je nastavio i odatle, poput nekada davno fra Matije Divkovića, uzjahivati svoga konjića (sada neko polovno auto) i nositi tiskanu riječ svojima u srcu Bosne. Novine su, naravno, osim u Bosnu sve to vrijeme poštom putovale doslovce diljem svijeta, jer je sve više naših ljudi naseljavalo znane i neznane zemlje gotovo na svakom kontinentu.
U to doba sam, uza sve druge poslove, počeo intenzivnije surađivati u Svjetlu riječi, nastojeći pripomoći urednicima u nevolji. Na fra Marijanov nagovor počeo sam pisati uvodne komentare, najprije nepotpisane – jer je to tada bio uhodani običaj, a onda s potpisom budući da su ponekad izazivali i odobravanje ali i znatan otpor kod onih koji se s njima nisu slagali pa se moralo znati tko to piše. To je bio razlog da me se nakon završetka rata dva umorna urednika dovežu i uporno počnu nagovarati da im se pridružim u redakciji. Trebalo ju je, naime, sada prenositi ponovno u Sarajevo i organizirati rad ispočetka u novim uvjetima. Konačno je na njihovu stranu stao i provincijal pokojni fra Petar Anđelović i ja sam iz Visokog prešao u Sarajevo, gdje su se već bili vratili fra Ladislav i fra Marijan. Ja sam trebao funkcionirati kao glavni urednik, Marijan kao ravnatelj institucije a Ladislav, već dobro pritisnut bolešću, iscpljivao je svoje snage redigirajući i lektorirajući tekstove. Provincija je kupila jednu obiteljski kuću u Splitskoj ulici na Grbavici u kojoj smo u prizemlju dobili prostor za redakciju, a na katu je bila američka humanitarna organizacija. Prostor su sačinjavale tri sobe osrednje veličine, hodnik i mokri čvor, bez ikakvog namještaja. Iz Livna smo mogli prenijeti samo kartoteku, a sve drugo smo morali namaknuti uz ne baš veliku financijsku podršku.
Tiskanje novina nastavljeno je u Splitu i ja sam, kao i Marijan prije toga, nakon sakupljenog materijala za novi broj putovao do Splita i ondje u Slobodnoj Dalmaciji čekao da se novine poslože, otiskaju i da dio njih povezem sa sobom. Primijetio sam da se naše novine slažu na starinski način, za pultom crtanjem linijarima pozicije članaka i vijesti, a oni svoje novine rade u novoj redakciji gdje se sve oblikuje na kompjutorima. Pitao sam jedne prilike jednog od grafičkih inženjera ima li mogućnosti da mi isto tako na kompjutoru oblikujemo novi broj i donesemo ga na CD-u na tiskanje. Rekao je da može, naravno, ali da moramo naći nekoga tko zna raditi grafiku na kompjutoru, jer za to postoje posebni programi. Putovao sam natrag u Sarajevo razmišjajući kako da dođemo do takva znalca. Sjetim se da poznajemo novinarku sarajevskog Oslobođenja Angelinu Šimić i da bi se nju moglo pitati. Kaže mi ona da poznaje jednog mlađeg čovjeka koji je obučavao njihove dečke u redakciji i upitat će ga, ali (kaže mi u povjerenju!) ima jedan mali problem. Koji? - On ti, kaže, ima frizuru s repićem: hoće i smetati? - Ma daj, Angelina, nama treba grafičar, nek nosi frizuru kakvu hoće! I njega je Anđela nakon pitanja bi li mogao raditi jedne novine i njegova pristanka upozorila: - Ali oni su fratri! I on je rekao da ga zanima samo posao, a tko je tko nije mu važno. I tako je u našu priču ušao čovjek kakva bi se poželjeti moglo: nenadmašiv radnik, stručnjak, uporan, odan, prijatelj – Branko Ilić. On nam je oblikovao novi broj, njegov prijatelj Srđan Đukić naslovnu stranicu, mi smo CD potom odnijeli do tiskare i to je to. Kasnije smo CD znali poslati autobusom, a onda je došla internetska mreža, koja je ispočetka bila poprilično tanka te je počesto pucala tako da se jedan broj znao slati po čitavu noć, ali sve je pomalo išlo naprijed. Dobili smo potom i novi prostor u Splitskoj ulici i postali ozbiljna redakcija.
Iz Slobodne Dalmacije prešli smo s tiskanjem novina u Osijek jer su oni imali mogućnost tiskanja i u boji. Počeli smo oblikovati naslovnu, odnosno ovojne i središnje stranice u boji. Sad je ljepše izgledalo, ali moglo je još ljepše. Rodila se ideja da prijeđemo u potpunosti na revijalni oblik u boji, ali hoćemo li ga moći kvalitetno oblikovati i gdje tiskati?! Branko kaže da, premda je mnogo zahtjevnije, on i Srđan to mogu oblikovati, ali nije lako naći pravu tiskaru. I bit će znatno, znatno skuplje. Čujemo potom da bi u Sarajevu to mogla raditi tiskara u Tvornici duhana jer tiska reklamne materijale i ambalažu u boji i dobro izgledaju. U dugim noćnim razgovorima odlučimo, konačno, da ćemo s novinskim oblikom završiti koncem 1999. a prvi revijalni oblik tiskati za jubilarnu novu 2000. godinu. Početak je novoga stoljeća pa neka i Svjetlo riječi na nov način zasvijetli. No, uvijek je mnogo lakše odlučiti nego ostvariti.
Tiskara u Tvornici duhana doista je prilično kvalitetno tiskala, ali problem je bio što nije bila prilagođena tiskanju novina pa su se listovi morali ručno slagati. Nekad smo i mi morali ići u tiskaru pomagati, a bilo je doista poskupo. Tiskali smo u njoj osam brojeva, a onda je fra Marijan (poznat inače po sklapanju poznanstava i prjateljstava sa širokim krugom ljudi koji nešto rade i znače) preko svojih veza saznao za tiskaru Radin u Svetoj Nedjelji kod Zagreba koja ima najidealnije uvjete za tiskanje revija i čini to za cijelu Hrvatsku pa i za inozemstvo. Sklopio je s njima ugovor i mi smo pripremjen novi broj na CD-u vozili autom, slali autobusom, kasnije putem interneta, a tiskara je to hitro otiskala, spakirala, dovezla nam u Sarajevo - i bila jeftinija nego tiskara u Sarajevu.
Revija je zhtijevala kvalitetne fotografije, a u ono doba pravili su ih samo profesionalci do kojih je teško bilo doći ili su usluge preko agencija za nas bile preskupe. Ali kad nam je fra Zdravko Kujundžija nekim svojim umijećem uspio osigurati besplatan pristup američkoj katoličkoj agenciji s tisućama najkvalitetnijih fotografija, laknulo nam je. Cilj nam je bio približiti se normama i kvaliteti suvrenog novinskog zanata, jer je poruka koju želimo u svojoj novini prenositi to zaslužila. Zato smo se uglédali u svjetske renomirane katoličke revije i od njih učili. Uveli smo princip ograničene veličine teksta, jer revija nije knjiga i živimo u vremenu kada ljudi sve manje imaju volje za čitanje i kratkih kamoli dugih tekstova (jedan mi se kasniji urednik Svjetla riječi požalio da on ne zna tako kratko pisati, ali morao je jer je rubrika za koju je pisao bila ograničena na određen broj slova-znakova, i kasnije mu je polazilo za rukom). Pazili smo na vizualni dojam posloženog teksta na stranici, poštujući ravnotežu između praznine i teksta, jer smo željeli biti dosljedni ljepoti u svim njezinim oblicima i načinima. Tragali smo za raznovrsnošu tekstova, jer smo željeli biti pristupačni različitim slojevima čitatelja, ali na kvalitetan način. Glavnu boljku religijskih medija da pretjerano teologiziraju, filozofiraju, dižu na visoku znanstvenu razinu ili da se izražavaju internim crkvenim metajezikom pokušavali smo izbjeći zadržavajući u određenoj mjeri i takvu vrst tekstova. Čuvali smo suvremene uzuse odnosa izdavača i redakcije po kojima novine nisu službeni glasnik svoga izdavača (to mora biti neka druga tiskovina koja izlazi istodobno) nego informativni medij za čitatelje koji je slobodan u izražavanju stavova i nepristran u prosudbama aktualnog trenutka. I tako: deverali smo (kako se u Bosni kaže) kako smo znali i umjeli, uspijevali i promašivali, u stresovima posla gubili zdravlje, ponajviše onaj tko je morao brinuti za financije, a to je bio fra Marijan kao ravnatelj sad već pravog izdavačkog poduzeća. Kako je uspijevao, to najbolje on zna. A uspijevao je toliko da su zlobni jezici znali govoriti da nas financira sam Soroš. Prava pak istina je da nas je financirala naša franjevačka karizma, jer smo mi ipak, po želji svetoga Franje, običan prosjački Red. I dan danas najviše od onoga što uradimo i izgradimo isprosimo od nečije dobrote. Takvi smo, šta se može!
Fra Mirko Filipović
