Hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik iz Zagreba, Pejo Šimić objavio je svoju šesnaestu knjigu pjesama. „U njedrima nade“. U izdanju Matice Hrvatske, ogranak Rijeka. Stvar je u tomu što je njegova petnaesta knjiga „Spoznaja“ također u izadnju Matice Hrvatske objavljena prije ove šesnaeste koja je malo kasnila. No, Pejo Šimić je i ovaj put ostao vjeran sebi. U „Njedrima nade“ njegova poezija je društvena analiza i kritika naše stvarnosti. Autor opet piše o našoj stvarnosti, ali i o ljubavi prema Bogu, ženi i Domovini.
Naslovnica knjige „U njedrima nade“
„Spusti se čovječe na zemlju i ne izlazi iz bića svog...“poručuje Šimić u prvom djelu knjige i upozorava čovjeka da bude ponizan, da ne bude ohol i sebičan. Poručuje kako smo svi smrtni, ali bolje je da umre pjesnik u pjesmi, nego pjesma u njemu. Time obećava i dalje bilježiti našu stvarnost, uz kritiku. Šimić i u pjesmama o ljubavi neidealizira ni ljubav, već kritizira današnje odnose u braku i nevjernost. No, on ima i svoju ljubav koju ne otkriva, ali nam lagano kazuje kako je ta ljubav njegova rodna Bosanska Posavina, njegov zavičaj.
S pjesmom „Croatio, suzo oka moga“ Pejo Šimić je na ovogodišnjem Festivalu domoljubne poezije u Kninu, Stijeg slobode, dobio srebrenu nagradu. Nagrađena pjesma je pisana ikavicom i u njoj kritizira iseljavanje Hrvata i vapi za negdašnjom slogom. Pjesma je zorno odjeknula u hrvatskoj javnosti,
Kako je napisala u recenziji knjige prof Kristina Lešić, ova zbirka pokazuje plodnog pjesnika koji nije promatrač već se postavlja kao društveni analitičar svojom poezijom Šimićeva poezija dijagnosticira društvo i traži njegovu korijenitu obnovu na temeljima istinskih ljudskih vrijedosti.
Kroz sve svoje pjesme Pejo Šimić nam kazuje kako onaj koji ne kroči Božjom stazom u životu, pada u ponor beznađa. No, iako kritizira stvarnost, njegove pjesme nude nadu. Dok vapi za velikanima i hrvatskim vitezovima iz prošlosti, Šimić zaziva junake naših dana i sve nas da stanemo na put zlu...
Za Posavinu.org piše Boris ĆAVAR