Pejo Šimić rođen 15. srpnja 1952. godine u selu Foči kraj Dervente. Osnovnu je školu pohađao u rodnoj Foči i susjednom Johovcu, gimnaziju u Rijeci, a potom se vratio u rodni kraj.
UKRINO LjUBAVI MOJA
O Ukrino, ljubavi moja.
Koliko sam puta u smiraj dana
Ispraćao tihe žubore tvoje
Dok se spokojno ljuljuškaju na zrakama sunca
Prije neko se migoljeći kroz ravnicu sa Savom spoje.
Oh kad se samo sjetim kako me sa zelenih krošnji
U smiraj dana opijao miris jabuka i šljiva,
Urešen zanosnim pjevom ptica s
S nebeskih visina.
Prošlo je puno vremena
Od naših romantičnih druženja.
Noćas usnuh naš stari drveni most.
Groznog li sna.
Posavsku noć probijaju urlici zvijeri
A na vjetrometini samo ti i ja.
Odnekuda čopor vukova zaposjede
Napola već srušeni most.
Laju na mene, zavijaju i reže
U svojoj bjesnoći otimaju se za oglodanu kost.
Sijevaju munje, zagrmješe gromovi,
Vukovi se razbježaše svaki na svoju stranu.
S mosta padoše rasklimane i trule daske,
A na tvojim mutnim valovima
Plutaju prljave i odbačene maske.
Probudih se i razmišljam,
Ti si napola usahnula rijeka a ja sjedi starac.
Ti polagano tečeš svojem ušću, u naručje Save,
A ja kročim u svoja posljednja dva kvadrata.
Povjesničari će likovati utihnuti će još dva svjedoka,
Jednog krvavog i bezumnog rata.
Pejo Šimić
Na Petrovo 2021.