Zbunjuje me ljudsko ponašanje koje kao da bježi od sreće. Tako je malo potrebno da ovaj svijet postane mjesto na kojemu je dobro biti. Tako je malo napora potrebno da bi se živjelo, iz dana u dan, prema deset Božjih savjeta, prema osam Isusovih blaženstava, prema zapovijedi ljubavi i hvalospjevu ljubavi. Pitam se čujemo li poruku Radosne vijesti Boga Isusa Krista, koju svake nedjelje slušamo na slavlju svete mise.
Zbunjuje me pomisao da ljudi nisu svjesni da ih je onaj, kojega nazivaju Spasiteljem, doista spasio. I da je najsigurniji put Isus koji je Krist, da je u njemu istina i da je on život. I mi, spašeni, trebamo jedino posvjedočiti da smo toga svjesni. Posvjedočiti svojim nasljedovanjem Isusa koji je Krist.
Na nama je da svijetu posvjedočimo dar koji nam je darovan i kojega smo primili. Da budemo glasnici mira. I da prođemo zemljom čineći dobro. Oni koji nisu imali drugoga posla izbrojili su da se u Svetom Pismu, Božjoj Riječi izrečenoj čovjeku na način koji čovjek može razumjeti, čak 365 puta spominje izraz “ne bojte se”. I odmah su u tome prepoznali simboliku – Bog nas oslobađa straha svakog dana u godini. Naše je jedino da razumijemo tu poruku i da se prestanemo bojati.
Čudno je, a ponekad i veoma bolno, vidjeti ljude u strahu. A strahova kao da ima sve više i više. Ljudi se boje za svoj život, boje se budućnosti, boje se nesreća i katastrofa. Ljudi se boje nepoznatih ljudi jer ne znaju tko su ni što misle, a boje se jednako tako i kolega, susjeda i znanaca jer znaju tko su i što misle. Ljudi se boje zauzeti za sirote svih vrsta, boje se priskočiti potrebnome u pomoć, boje se podignuti svoj glas protiv nepravdi i zla.
Ljudi se jednako tako boje radovati, boje se diviti onome što je lijepo i boje se prepoznati i prihvatiti ono što je dobro. Ljudi se boje blizine. Bezbroj puta susrećemo ljude koji se ne usuđuju biti opušteni i živjeti svoj život punim plućima. Ljude koji u svemu vide problem i koji ne mogu pronaći mira. Pa čak ni onda kad smatraju da sve imaju pod nadzorom i da sve konce drže u svojim rukama. Čudno je, a ponekad i veoma bolno, susresti ljude koji nisu odvažni povjerovati riječima koje nas potiču da se ne bojimo jer smo djeca onoga koji se brine i za ptice nebeske i za poljsko cvijeće, a kamoli ne za nas.
Kad prihvatimo život kao Božji dar čovjeku onda ćemo pronaći razloge i za život u istinskoj radosti. Radosti koja će htjeti i druge učiniti radosnima. Pronaći ćemo način prepoznati u svijetu ono što je lijepo. I način kako darovati i drugima te ljepote. Pronaći ćemo dobro koje postoji. I dobro činiti drugima.
Nepoznati autor