Od školskih hodnika do zajedničkog doma
- Details
- Mišo Perak
- Garevac
Teško je opisati ljubav koja započne u školskim klupama i traje do samog kraja zrelosti, ona nije samo romantična priča već je to rijetko mogli bismo kazati životno remek djelo. To je onaj poseban osjećaj kada u istoj osobi vidiš i svoju prvu simpatiju s ispranom vojnom torbom preko ramena i životnu suputnicu koja te poznaje bolje nego ti samog sebe.
Antun Fuglinski Garevački spisatelj
- Details
- Mišo Perak
- Garevac
Antun Fuglinski je istaknuti glas iz Garevca (Bosanska Posavina), čije stvaralaštvo služi kao emocionalni i povijesni most između rodnog kraja i sudbina ljudi raseljenih tijekom Domovinskog rata.
Njegova knjiga pod naslovom "Sjećanja ratnika" nije samo suhoparni vojni izvještaj, već duboko osobna i potresna kronika vremena u kojem se lomila povijest Hrvata u Bosanskoj Posavini.
Kako doživljavamo svoje unuke?
- Details
- Mišo Perak
- Garevac
Jeste li ikada razmišljali koliko nam unuci znače i kako je to moguće da im se radujemo i volimo ih više već svoju djecu? Međutim moramo shvatiti da su nam unuci došli kao nasljedstvo, besplatno. Bez truda. Bez zasluga. Bez ispita i žrtava. Jednostavno se samo pojave u tvom životu... kao malo čudo.
Budimo iskreni, zadovoljni i zahvalni!
- Details
- Mišo Perak
- Garevac
U utorak 23. prosinca 2025. u poslijepodnevnim satima kada svi razmišljaju kako staviti pečenicu-odojak na ražanj, pade mi čelična cijev koju sam bojio na prste od desne noge. Pogledam prsti krvare, ali ne osjećam pretjerano jaku bol.Ipak radi stalnoga krvarenja u 16.30 sati odem do ambulante svoje obiteljske doktorice koja me odmah uputi na hitnu službu KBC Osijek. Izlazim iz ambulante opće medicine i razmišljam da li da je poslušam ili da učinim po svom i kako ja hoću.
Riječ više o Burića štali
- Details
- Mišo Perak
- Garevac
Garevac i Garevljani kao i obližnja mjesta ne smiju zaboraviti pok. vlč. Filipa Braninović koji je bio ključna osoba za očuvanje sjećanja na žrtve Burića štale u Garevcu. Iako se u širem povijesnom kontekstu spominju i drugi koji su istraživali ovu tragediju (poput dr.sc. Marko Babić te vlč. Vlado Jagustin koji su napisali knjigu o tome), upravo je vlč. Brajinović tijekom svoje službe u Garevcu (od 2003. do 2018. godine) poduzeo konkretne korake koje često navodimo.
Tijelom tamo, dušom ovdje
- Details
- Mišo Perak
- Garevac
Ne mogu biti da ne odgovorim ovima koji toliko vole Bosansku Posavinu da čak ne znaju što sve pripada našoj regiji. Zar smo uistinu spali na to da nam platformu opstanka rade, kronični lažovi, prevaranti po Mostaru, Zagrebu ili drugdje. Vi koji ste prodali svoju imovinu, prodali ste sve one koji tamo žive, pa i (brata, sestru, majku, oca i svu rodbinu).
PRIČA S UNUKOM
- Details
- Mišo Perak
- Garevac
Jeste li nekada pričali sa svojim unucima o vašem rodom mjestu ili mjestu vašeg rođenja i odrastanja? Danas mnoga djeca o našem zavičaju ne znaju skoro ništa ili jako malo. Ne znaju i to je sasvim normalno, kako će znati ako im to mi nismo kazali ili prenijeli.
Oni ne znaju da su naša mjesta rođenja ujedno i groblje za tri generacije. Da je to nada, zalivena znojem i krvi koje su grijale promrzle ruke.
Danas nam djeca dođu u posjetu s automobilima skupljim od nekadašnje naše tri ljetine. Pričaju o “korijenima” i “autentičnom životu”dok im je Telefon stalno u ruci, kao da je produžetak njih samih.
Ako ih vidimo da poziraju uz vaš korodirani stari traktor koji stoji još od 90-ih godina i smiju se u kameru mi mislimo da se povezujem sa svemirom, a u upravo oni se tu osjećaju blagoslovljeno.
Kada ih tako vidimo, ne trebamo im ništa govoriti niti dobacivati. U ostalom oni u mislima i ne misle samo na nas, već i one prija nas.
Njima je zanimljivo kako naš bunar ili pumpa nemaju dovoljno vode i da se moraju produbljivati jer im izvori presušuju. Što je za njih izvor, njihov izvor je samo mjesečni dohodak za koji znaju da će sigurno doći bez žuljevitih i ispucalih ruku koje su tvrde i pune priča o svakoj suši, svakoj puknutoj cijevi, svakoj otpaloj tarabnjači i svakom prasetu ili teletu spašenom u ledenoj noći.
Odveo sam je u praznu štalu i pokazao kako smo tu nekada imali krave, bikove, konje, svinje i kokoši koje smo sve znali po imenu i to sve pod istim krovom. Vjerujte da nisam znao što joj odgovoriti na pitanje "što nam je sve to trebalo" jer znao sam da smo nekada i gubili novac samo zato da ih imamo i hranimo. Ali imali smo i to ne samo ja i ti, već svi. Imali smo domaćeg povrća i mesa što građani u životu neće pojesti.
Rekao sam joj kako smo čuvali našu zemlju koju smo posjedovali za njih, da je oni imaju, da je oni naslijede i posjeduju, a onda sam shvatio da im upravo mi time ostavljamo samo dug.
Tada je prvi put otkako je došla, spustila telefon. Gledala je praznu štalu, i u njoj i meni konačno vidjela istinu.
Ipak mi je rekla ovo nije kadar za slikanje ovo osjećam kao živo biće koje krvari i osjeća bol i traži od nas sve što imamo. Ne povezuješ se s njim pozom već mu služiš iz dana u dan.
Nastala je tišina, tišina koja je govorila više od bilo koje riječi. Osjetio se samo propuh kroz praznu štalu.
Onda me pogledala, bistrih očiju i rekla: “Djede... što mogu učiniti da pomognem?”
Podigao sam pogled prema šljiviku i rekao joj idemo do prve šljive da osjetiš ono što ona ima, a što ona novcem kupljena nema.
I na kraju sam shvatio da je došla tražeći sadržaj, i da je možda pronašla vezu.
A neke veze dolaze s razlogom koje traže da se pojaviš, staviš ruke u zemlju i osjetiš istinu života.
Mišo Vlado Perak