Istina o životu u Švicarskoj i povratak u Hrvatsku, istina koju mnogi ne žele čuti, ali moja priča je bez filtera o životu, radu, odricanju i povratka kući.
Nedavno sam objavio članak o 42 godine života provedenih u Švicarskoj, koji je pročitan više od 330.000 puta. Postao je svojevrsni hit jer sam napisao istinu koju mnogi ne žele čuti. Prikupio je više od 700 komentara, kako pozitivnih tako i negativnih, što je i očekivano, jer svatko reagira iz vlastitog iskustva i pogleda na život.
Pisao sam o stvarnosti od 1981. godine, kada sam otišao u Švicarsku, pa sve do prije dvije godine kada sam se, nakon 42 godine radnog staža, vratio u Hrvatsku kao umirovljenik. Razlog povratka bio je jednostavan. Svatio sam da moja i suprugina mirovina ne bi bile dovoljne za dostojanstven život u Švicarskoj, zemlji u kojoj su i dalje visoki porezi na dohodak, skupa zdravstvena osiguranja, kao i troškovi stanovanja i režija.
Mnogi koji tvrde da to nije tako uglavnom su mlađe osobe koje nisu bile ni rođene kada sam ja živio život „Auslandera“, radeći od jutra do mraka u ugostiteljstvu na švicarskim Alpama i to u poznatim skijalištima poput Wengena, Kleine Scheidegga i na kraju Stechelberga. To je bilo vrijeme kada sam radio četiri mjeseca, zatim dva mjeseca provodio kod kuće, pa opet ispočetka, rad, pa trošenje zarađenog, i tako u krug.
Iskreno, ni danas ne znam točno zašto sam otišao od kuće s 21 godinom, pogotovo jer nam ništa nije nedostajalo. Imali smo sve, pa čak i običaj da se svake druge subote s društvom okupljamo i okrećemo prase na ražnju.
Ipak, znatiželja je bila jača. Često sam znao usred noći spakirati kofere s mišlju da se vratim, ali to nisam mogao učiniti zbog drugih. Bilo nas je osmero, svi povezani obiteljskim vezama i odgovornošću jednih prema drugima.
Nije bilo lako nositi taj teret. Naizgled ljubazno organiziran, a u stvarnosti vrlo zahtjevan i često prisilan rad u ugostiteljstvu. Radili smo jedni za druge: kad bi netko bio slobodan, uskočio bi drugi, i tako u krug. Razlog tome bio je jednostavan. Bili smo mladi, vrijedni i uporni, ali i svjesni da bi nas u svakom trenutku netko mogao zamijeniti ako izgubimo posao.
Tako je prošlo devet dugih godina – bez pravih radničkih prava i uz minimalne plaće. Unatoč svemu, nikada nismo ni pomišljali da usred sezone damo otkaz i napustimo radno mjesto. Pitali smo se što bi tada bilo s restoranom, hotelom i gostima koji su ovisili o našem radu. Kada bismo se razboljeli, poslodavac je morao zvati liječnika kako bi nas primio, jer smo bili kolektivno osigurani.
Ni našim suprugama nije bilo lakše. Često nisu smjele ni reći da su trudne ili da teško podnose posao. Radile su do posljednjih dana sezone, a djecu su rađale između sezona, samo da se ne izgubi ni jedan radni dan. Djecu smo ostavljali kod baka i djedova. Nažalost, naš sin, koji je kao beba ostao kod kuće sa samo 17 dana, kasnije je tragično stradao u Švicarskoj u svojoj 17. godini života.
Nakon devet godina rada, u Pensionskassu mi je uplaćeno svega 295 švicarskih franaka, jer se do 25. godine života tada nije bilo obvezno uplaćivati u taj fond.
I nakon 9 godina rada poslodavac nam daje Zeugnis s recenzijama koje nikome nisam htio pokazati. Jednostavno imam osjećaj kao da sam izgubio 9 godina života i rada, kao da nisam ni postojao.
Potom dolazi rat, i u trenutku gubiš sve: dom, sigurnost, osjećaj pripadnosti. Ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti svoj križ i nastaviti dalje.
Nakon 14 godina provedenih u ugostiteljstvu, tijekom kojih sam samo jednom bio prijavljen na štenplanje, općina me nakon tjedan dana poslala na novo radno mjesto, kao kuhara u jedan Massenlasger - smještajni objekt s restoranom. Kada sam stigao i predstavio se, vlasnik mi je rekao da je tražio sobaricu, a ne kuhara. No, nakon razgovora s općinom, dobio je uputu da ja ostajem kao kuhar, dok će njegova supruga preuzeti poslove čišćenja i održavanja.
Bilo je to razdoblje puno nepredvidivih situacija i izazova.
Nakon tih 14 godina odlučio sam preseliti u veće mjesto, prvenstveno zbog djece – školovanja, vjeronauka i pohađanja hrvatske dopunske škole.
Tada započinje nova borba: pronaći posao i stan. No, bez posla nije bilo stana, a bez stana nije bilo moguće dobiti posao. Stari stan sam već otkazao. Vrijeme je prolazilo, a strah je iz dana u dan rastao. U jednom trenutku ozbiljno sam razmišljao da kupim kamion, stavim sve stvari u njega i vozim se dok ne pronađem rješenje. Bilo je to izuzetno teško i neizvjesno razdoblje.
U tom teškom razdoblju, kao da mi je Bog poslao pravog čovjeka, stanodavca koji me, pomalo izravno, upitao znam li da se stan mora plaćati, iako ni supruga ni ja tada nismo radili, a najamnina je iznosila više od 1600 švicarskih franaka.
Ponudio sam mu da platim unaprijed – za jednu, dvije ili čak tri godine. No, njegova reakcija me iznenadila. Dao mi je ključ mjesec dana unaprijed kako bih mogao polako unositi stvari, kad god mi odgovara. Stan je bio nov i prazan, tek spreman za prve stanare. Na kraju nije ni tražio novac unaprijed, iako je u to vrijeme bilo uobičajeno platiti nekoliko mjeseci najma unaprijed.
U isto vrijeme dobio sam dvije ponude za posao: jednu u restoranu, a drugu u metalnoj industriji. Odluka nije bila laka. Ugostiteljstvo sam poznavao, dok sam u industriji imao tek osnovno znanje stečeno tijekom školovanja. To sam iskreno rekao i na razgovoru za posao.
Nakon kraćeg razmišljanja i nagovora obitelji i prijatelja, odlučio sam prihvatiti posao u tvornici, prvenstveno zbog slobodnih vikenda i praznika, što u ugostiteljstvu nikada nisam imao.
S poslodavcem sam odmah bio otvoren i predložio sam probni rok od mjesec dana, nakon kojeg ću sam procijeniti odgovara li mi taj posao. Međutim, već nakon tog razdoblja dobio sam priliku postati predradnik u odjelu s osam radnika.
Plaća nije bila visoka, ali blizina radnog mjesta pokazala se kao velika prednost. Na posao sam dolazio za svega nekoliko minuta, što mi je štedjelo i vrijeme i novac, jer bi me i kratka svakodnevna putovanja koštala i do 300 franaka mjesečno.
U to vrijeme mnogi su govorili kako je najbolje imati C vizu ili državljanstvo jer tada „više ne moraš raditi kao prije“. Ja sam na to gledao drugačije, prvenstveno kao na pitanje sigurnosti. No ubrzo sam uvidio i drugu stranu: s B vizom mi se za porez odbijalo oko 270 franaka mjesečno, s C vizom više od 500, a s državljanstvom i do 1000 franaka poreza na prihod.
Unatoč svemu, radilo se, zarađivalo i gradilo. Trebalo je zbrinuti roditelje i stvoriti novi dom. I, hvala Bogu, uspjeli smo – ne samo ja, nego većina moje generacije, prve ili druge generacije radnika u Švicarskoj.
Danas su ta vremena iza nas. Došla su neka nova, složenija i teža vremena, s novim ljudima i novim pravilima.
Živiš u Švicarskoj, a istovremeno plaćaš porez na nekretnine u Hrvatskoj, sve dok u jednom trenutku ne kažeš: dosta je. Upravo sam to i učinio. Shvatio sam da je život nas umirovljenika u Švicarskoj sveden na minimum. I ne radi se samo o Švicarskoj, jer u većini zemalja mirovine jedva pokrivaju osnovne troškove. Kada platiš stanarinu, poreze i režije, ostane tek toliko da moraš pažljivo planirati svaki obrok. O novoj odjeći, putovanjima ili odmoru gotovo da nema ni govora.
Danas mogu reći: Švicarska je dobra za rad, ali nije za starost – barem ne za običnog čovjeka. Sustav funkcionira, ali često bez osjećaja za pojedinca.
Zato sam odlučio zatvoriti to poglavlje i napustiti Švicarsku. Za mene je postalo teško živjeti dostojanstveno od vlastitog rada i mirovine. Sustav je takav da pruža dodatnu pomoć onima u socijalnoj potrebi, ali ja nisam bio dio tog sustava niti sam to želio biti.
Istovremeno je jasno da će Švicarska uvijek trebati radnike. Naša djeca i unučad tamo imaju prilike koje mi nismo imali. Njihov će život biti drugačiji, možda sigurniji i materijalno stabilniji, ali uz cijenu prilagodbe sustavu u kojem pojedinac lako postaje samo broj.
Ovo nije kritika, ovo je osobno iskustvo. Istina, kakvu sam ja živio.
Ako ste i vi prošli sličan put ili razmišljate o odlasku, podijelite svoje mišljenje. Važno je da govorimo otvoreno, bez uljepšavanja.
Švicarska je zemlja rada, reda i discipline. U njoj postoji politika o kojoj se rijetko javno govori, jer sve što zaradiš, na kraju tamo i ostaviš.
O umirovljenicima ovaj put neću govoriti. Neka svatko ispriča svoju priču.
Na kraju, hvala Švicarskoj na mirovini. Zaradio sam je dugogodišnjim radom, od jutra do sutra. Dobio sam mirovinu, a ostavio život i zdravlje, i uvjeren sam da bih, da sam toliko radio bilo gdje drugdje, isto zaslužio mirovinu.
Hvala Bogu što sam donio odluku i vratio se. Sada smo još dobro živi, zdravi i pokretni te biramo život između ravne Slavonije, grada na Dravi, svog Garevca i plavog Jadrana.
Mišo Perak