U utorak 23. prosinca 2025. u poslijepodnevnim satima kada svi razmišljaju kako staviti pečenicu-odojak na ražanj, pade mi čelična cijev koju sam bojio na prste od desne noge. Pogledam prsti krvare, ali ne osjećam pretjerano jaku bol.Ipak radi stalnoga krvarenja u 16.30 sati odem do ambulante svoje obiteljske doktorice koja me odmah uputi na hitnu službu KBC Osijek. Izlazim iz ambulante opće medicine i razmišljam da li da je poslušam ili da učinim po svom i kako ja hoću.
S obzirom na životnu starost i respekt prema onima o kojima ovisimo pristajem i odlazim do KBC-a.
Ulazim na vrata hitne službe u Osijeku u 17.15 sati i pred sobom vidim samo 48 osoba koje su tu stigle prija mene. Priložena fotografija prikazuje tu stvarnost.
Prilazim prijemnom šalteru te se predstavljam i na upit ljubazne sestre dajem joj nekoliko kratkih odgovora. Po završenim pitanjima kaže mi izvolite sjesti i malo pričekati.
Meni bijaše nekako drago, čuj od ovoliko osoba da sjednem i mao pričekam. Gledam oko sebe: i mladi i stari, i radno i elegantno odjeveni, tužni, pospani i veseli.
I tako dok čekam svašta živom čovjeku prolazi kroz glavu, ali mi najzanimljivije bi zašto je tu toliko lijepo dotjeranih i uređenih gospođa. Elegantno odjevene, frizura dotjerana, našminkane i čekaju, a starosna dob im je do 50 godine života.
I tako vrijeme prolazi, pojedini odlaze, novi dolaze, a mi među njima čekamo li čekamo.
Na osoblje nemam prigovor, izlaze prozivaju, odvode pacijente ili ih i po treći put prozivaju, a njih nigdje.
I u 19.55 sati prozvaše i mene. Odlazim u ordinaciju br 7. A uz put vidim da ih ima 8 i u svima ima netko od pacijenata i liječnika.
Ulazim u ordinaciju i nakon pozdrava prvo što mi rekoše je bila čestitka. Čestitaše mi kako sam to uspio napraviti?
Rekoh im da znam da je to teško u ovim godinama i objasniti, a kamoli napraviti, ali s obzirom na to da sam umjetnik za takve stvari, dogodilo se.
Gledaju moje prste koji još uvijek krvare, pričaju, dogovaraju se, i odluka pada, prsti su slomljeni i treba ići na rentgen i snimiti kosti.
Nakon snimanja, ponovo ulazim na vrata čekaonice, sjedam i gledam, još više nas. Jedni umorni, drugi uzdišu, treći namrgođeni radi čekanja i bolova, četvrti ne zahvalno gunđaju i onda opet pogled na one lijepo dotjerane i uređene gospođe kojih je ovaj puta duplo manje. I na um mi dođe da su one izabrale opciju hitne pomoći, jer u tijeku nekoliko sati tu dobiju mogućnost pretraga i analize krvi kao i dijagnozu i lijekove, potvrde o bolovanju i sve ono što im je potrebno i na što bi morali čekati nekoliko dana, tjedana ili mjeseci da dođu na redovni pregled.
U 20.25 sati me ponovo prozivaju. Saopćenje situacije i daljnje postupanje. Medicinska sestra totalno ne zadovoljna snimcima, ali mi ne priča ništa. U ambulanti broj 7 uz sve osobe koje sam vidio sada i doktor, specijalist ortoped.
Gleda u mene i jasno mi govori. Imate 2 slomljena prsta, moramo ih ušiti. Uz terapiju antibiotika dolazi i svakog drugog dana previjanje.
Prihvaćam preporuku i u 20.35 sati ih pozdravljam i napuštam prostoriju uz zamolbu da mi dozvole da kao novinar volonter prošećem hodnikom i pogledam rad i u drugim ordinacijama i o tome nešto napišem.
Viša sestra ide ispred mene te me uvodi na intenzivno odjeljenje hitne službe KBC-a Osijek. Od 12 kreveta je 7 zauzetih. U tom trenu zajednički čujemo i trubu hitne pomoći. znamo da su ponovo dovezli nekoga.
Prolazim pored urednih ordinacija, ali nigdje ne vidim namrgođena lica djelatnika. Svi rade svoj posao, na trenutak pogledaju i pozdrave nas.
U 20.45 sati napuštam hitnu službu KBC-a Osijek. I ako sam tu proveo 2 sata i 45 minuta nisam ogorčen, nisam ljut, niti uopće nešto loše mislim o tim ljudima i tim osobama koje danonoćno bdiju tu za nas. Osobno bi moja bilo koja druga riječ o njima bila suvišna.
Stoga vas sve molim da se i vi potrudite i doista shvatite s čime se sve ovi ljudi susreću da bi nama bilo bolje i bezbolno.
Mišo Perak