Naš portal ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta. Tražeći osobe koje samozatajno i bez ikakve medijske prašine da objelodane svoje posebnosti ovaj puta smo za vas iz anonimnosti izdvojili gospođu Anđu Stanić osobu koja živi život dostojan čovjeka baš onako kako bi naši stari kazali kako Bog zapovijeda i svojim posebnim talentima, velikim trudom i ustrajnim radom pronosi lijep glas Posavski izvan rodnog kraja njenih predaka.
Postoje ljudi koje poznajemo godinama, a da o njima zapravo ne znamo ono najvažnije. A postoje i oni koje možda poznajemo samo preko nekoliko riječi, susreta ili društvenih mreža, ali svojim postupcima ostave trag koji se dugo pamti.
Jedna od takvih osoba je naša susjeda iz Kladara Donjih, gospođa Anđa Stanić.
Veliko srce koje ne traži pohvalu
Anđa je udana u Italiju, gdje živi i radi, a u sretnom braku podigla je dvoje odrasle djece. O njezinom karakteru, osobnosti i životu ovdje neću govoriti. Želim ispričati samo ono što me potaknulo da napišem nekoliko riječi o jednoj ženi velikoga srca.
U svakom okruženju postoje ljudi koji svojim klevetama, nepotrebnim pričama i negativnošću znaju pokvariti i ono što je dobro. Ali, srećom, postoje i oni drugi ljudi koji ne govore mnogo, ne traže priznanje i ne ističu ono što čine, nego jednostavno učine dobro djelo.
E, upravo takva je Anđa.
Poznajem je preko Facebooka i prije nekoliko dana vidio sam da je došla u Posavinu, u zemlju svojih predaka, zemlju heroja i katoličke vjere. Došla je u svoje Kladare Donje i, kako se meni činilo, uživala sama sa sobom.
Ali kada čovjek nauči pronaći mir u sebi i kada mu je srce ispunjeno, onda mu za sreću ponekad ne treba ni veliko društvo, ni mnogo ljudi. Dovoljna je njegova zemlja, njegov dom, uspomene i mir koji nosi u sebi.
U kratkom razgovoru Anđa mi je rekla da je nakon samo tri dana boravka u Kladarima već krenula prema Rijeci, a potom natrag u Italiju. Usput mi je spomenula da je bila i u Garevcu.
Onako, više u šali, kažem joj:
„Pa znam, kroz Garevac moraš proći.“
Ali nije Anđa kroz Garevac samo prošla.
I upravo tu počinje priča zbog koje sam odlučio napisati ove riječi.
Anđa mi je rekla:
„Danas je 9. kolovoz 2026. godine. Išla sam na grob Dominika Kovača. Danas bi imao 20 godina da je živ.“
Zastao sam na tim riječima.
Dominik, nažalost, više nije među nama.
Mnogi se još uvijek sjećaju njegovih roditelja i njihovog životnog boja za svoje dijete. Sjećamo se i Dominikove teške bolesti, njegova liječenja u Banjoj Luci, a potom odlaska u svjetski poznatu onkološku kliniku u Padovi u Italiji. U tim teškim trenucima mnogi smo bili uz obitelj Kovač, svatko na svoj način. Pokretale su se humanitarne akcije, prikupljala pomoć i pokušavalo učiniti ono što je bilo moguće.
A onda je, preko Facebooka, za Dominikovu sudbinu saznala i Anđa.
Godine 2023. u svojoj župi i mjestu San Martino u Italiji govorila je o Dominiku, njegovoj sudbini, bolesti i potrebi za pomoći. Ljudi su čuli njeu priču. Uz molitve za njegovo ozdravljenje prikupljena je i novčana pomoć.
A onda Anđa nije ostala samo na riječima.
Zajedno sa svojom sestrom Marom, koja također živi u Italiji, krenula je prema Padovi. Osobno su upoznale Dominikovu majku Gordanu i predale joj prikupljenu pomoć.
Anđa je tada stavila sebe na raspolaganje obitelji Kovač. Ako bi trebala pomoć oko jezika, razgovora s liječnicima ili bilo čega drugoga, bila je spremna pomoći.
Nije, nažalost, bilo potrebno mnogo vremena da Dominik ponovno dođe kući.
A onda se dogodilo nešto što danas, kada gledamo iz ove vremenske udaljenosti, posebno dira srce.
Anđa je iz Italije došla na Dominikov 17. rođendan.
Dominik je tada izrazio želju da Anđa dođe i na njegov 18.rođendan.
Ona je tu želju odmah prihvatila.
Ali život je, nažalost, imao drugačiji plan.
Dominik nije dočekao svoj 18. rođendan.
Kada je Anđa saznala da je mladi Dominik izgubio svoju životnu bitku, za njegov 18. rođendan nije otišla u Garevac. Umjesto toga, osjetila je duhovni poziv i otišla u Lourdes.
I tamo, na obali rijeke Gave, položila je bijelu ružu s porukom za Dominikov 18. rođendan.
Dok su se toga dana u San Martinu i u Lourdesu služile mise zadušnice za Dominika, jedna žena koja s obitelji Kovač nije bila vezana krvnim srodstvom nosila je u srcu uspomenu na jedno dijete čiji je život prerano ugašen.
A danas, 9. kolovoza 2026., kada bi Dominik slavio svoj 20. rođendan, Anđa ponovno dolazi na njegov grob.
Zar to nije nešto posebno?
Nije mu bila sestra.
Nije mu bila tetka.
Nije mu bila rodbina.
Ali je bila – čovjek.
I možda upravo u tome leži veličina ove priče.
Jer krvno srodstvo čovjeka može povezati s obitelji, ali dobrota povezuje srca.
Anđa nije učinila ono što je činila zato da bi je netko pohvalio. Nije tražila zahvalnost, fotografije, objave ni priznanja. Ona je jednostavno vidjela tuđu bol i odlučila biti čovjek.
I zato ovu priču nisam napisao kako bih hvalio gospođu Anđu.
Vjerujem da joj takva pohvala nije potrebna.
Ono što je učinila već je odavno upisano negdje puno važnije, u srce jedne majke, u uspomenu jedne obitelji i, vjerujem, u Božju knjigu dobrih djela.
A Gospodin najbolje zna nagraditi ono što ljudi učine tiho i bez velike buke.
Ovu priču pišem zbog nečeg drugog.
Pišem je zato da možda probudim još neko veliko srce među nama.
Jer možda negdje pokraj nas živi još jedna Anđa.
Možda netko tiho pomaže, a mi to ne vidimo.
Možda netko nosi tuđu bol, a o tome nikome ne govori.
Možda netko čini velika djela, ali ne traži da mu se za njih kaže ni jedno „hvala“.
U vremenu kada se često više govori nego što se čini, lijepo je sjetiti se da još uvijek postoje ljudi koji ne govore mnogo, nego jednostavno učine ono što treba.
Hvala Vam, Anđa, što ste nas svojim primjerom podsjetili da se veličina čovjeka ne mjeri onim koliko je o sebi rekao, nego onim koliko je dobra ostavio iza sebe.
A Dominiku…
Neka mu je laka Garevačka zemlja.
Uz ono što je ostalo kada čovjeku više ne možeš pomoći na zemlji , možemo ga se sjećati. Učinimo to, kao što to čini i Anđin muž koji je Talijan ali je ostao duboko vezan uz Dominika i njegovu obitelj.
Mišo Perak
Prijevod na Talijanski!
La bontà che non chiede nulla in cambio
Seguo con costanza gli avvenimenti e i destini della nostra gente, di quelle persone che, lungo il cammino che la vita ha loro riservato, percorrono le strade del mondo. Cercando persone che, con discrezione e senza alcuna pubblicità o clamore mediatico, meritano che le loro qualità vengano conosciute, questa volta abbiamo scelto di far uscire dall’anonimato la signora Anđa Stanić, una persona che vive una vita degna dell’essere umano, proprio come direbbero i nostri anziani, “come Dio comanda”, e che, grazie ai suoi particolari talenti, al grande impegno e al lavoro instancabile, porta lontano dalla terra natale dei suoi antenati il buon nome della Posavina.
Esistono persone che conosciamo da anni, senza però conoscere davvero ciò che in loro è più importante. E poi ci sono persone che forse conosciamo soltanto attraverso poche parole, qualche incontro o i social network, ma che con i loro gesti lasciano un segno destinato a rimanere a lungo nella memoria.
Una di queste persone è la nostra vicina di Kladare Donje, la signora Anđa Stanić.
Un grande cuore che non cerca elogi
Anđa si è sposata in Italia, dove vive e lavora, e nel suo felice matrimonio ha cresciuto due figli ormai adulti. Non parlerò qui del suo carattere, della sua personalità o della sua vita. Voglio raccontare soltanto ciò che mi ha spinto a scrivere alcune parole su una donna dal cuore grande.
In ogni ambiente esistono persone capaci, con le loro calunnie, con discorsi inutili e con la loro negatività, di rovinare anche ciò che di buono esiste. Ma, per fortuna, esistono anche gli altri: quelli che non parlano molto, che non cercano riconoscimenti e che non mettono in mostra ciò che fanno, ma semplicemente compiono una buona azione.
Ecco, Anđa è proprio una di queste persone.
La conosco attraverso Facebook e, alcuni giorni fa, ho visto che era tornata in Posavina, nella terra dei suoi antenati, terra di eroi e di fede cattolica. Era tornata nella sua Kladare Donje e, almeno così mi è sembrato, si godeva semplicemente la pace con se stessa.
Ma quando una persona impara a trovare la pace dentro di sé e quando il suo cuore è colmo, allora, per essere felice, a volte non ha bisogno né di una grande compagnia né di tante persone. Le bastano la propria terra, la propria casa, i ricordi e quella pace che porta dentro di sé.
In una breve conversazione, Anđa mi ha raccontato che, dopo appena tre giorni trascorsi a Kladare, era già ripartita verso Fiume e poi nuovamente verso l’Italia. Nel frattempo mi ha detto che era stata anche a Garevac.
Così, quasi scherzando, le dico:
«Lo so, devi passare per Garevac.»
Ma Anđa non è semplicemente passata per Garevac.
Ed è proprio qui che inizia la storia per la quale ho deciso di scrivere queste parole.
Anđa mi ha detto:
«Oggi è il 9 agosto 2026. Sono andata sulla tomba di Dominik Kovač. Oggi avrebbe compiuto 20 anni, se fosse ancora vivo.»
Mi sono fermato a quelle parole.
Purtroppo, Dominik non è più tra noi.
Molti ricordano ancora i suoi genitori e la loro battaglia per la vita del proprio figlio. Ricordiamo anche la grave malattia di Dominik, le cure a Banja Luka e, successivamente, il trasferimento presso la clinica oncologica di fama mondiale di Padova, in Italia. In quei momenti difficili, molti di noi sono stati accanto alla famiglia Kovač, ognuno a modo proprio. Sono state organizzate raccolte di beneficenza, è stato raccolto aiuto e si è cercato di fare tutto ciò che era possibile.
E poi, attraverso Facebook, anche Anđa venne a conoscenza del destino di Dominik.
Nel 2023, nella sua parrocchia e nella località di San Martino, in Italia, parlò di Dominik, della sua sorte, della sua malattia e della necessità di aiutarlo. La gente ascoltò la sua storia. Insieme alle preghiere per la sua guarigione, venne raccolto anche un aiuto economico.
Ma Anđa non si fermò alle parole.
Insieme a sua sorella Mara, che vive anch’essa in Italia, partì alla volta di Padova. Incontrarono personalmente la madre di Dominik, Gordana, e le consegnarono l’aiuto raccolto.
Da quel momento Anđa mise se stessa a disposizione della famiglia Kovač. Se fosse stato necessario un aiuto con la lingua, con i colloqui con i medici o per qualsiasi altra necessità, lei era pronta ad aiutare.
Purtroppo, non ci volle molto tempo perché Dominik tornasse nuovamente a casa.
E poi accadde qualcosa che oggi, guardando tutto con la distanza del tempo, tocca il cuore in modo particolare.
Anđa venne dall’Italia per il diciassettesimo compleanno di Dominik.
Dominik allora espresse il desiderio che Anđa venisse anche al suo diciottesimo compleanno.
Lei accettò immediatamente quel desiderio.
Ma la vita, purtroppo, aveva un altro progetto.
Dominik non arrivò al suo diciottesimo compleanno.
Quando Anđa seppe che il giovane Dominik aveva perso la sua battaglia per la vita, non andò a Garevac per il suo diciottesimo compleanno. Sentì invece una chiamata spirituale e partì per Lourdes.
E lì, sulle rive del fiume Gave, depose una rosa bianca con un messaggio per il diciottesimo compleanno di Dominik.
Mentre quel giorno, a San Martino e a Lourdes, venivano celebrate le Messe di suffragio per Dominik, una donna che non aveva alcun legame di sangue con la famiglia Kovač portava nel cuore il ricordo di un ragazzo la cui vita si era spenta troppo presto.
E oggi, 9 agosto 2026, nel giorno in cui Dominik avrebbe festeggiato il suo ventesimo compleanno, Anđa torna ancora una volta sulla sua tomba.
Non è forse qualcosa di speciale?
Non era sua sorella.
Non era sua zia.
Non era sua parente.
Ma era – un essere umano.
E forse è proprio qui che si trova la grandezza di questa storia.
Perché il legame di sangue può unire una persona a una famiglia, ma la bontà unisce i cuori.
Anđa non ha fatto ciò che ha fatto perché qualcuno la lodasse. Non ha cercato ringraziamenti, fotografie, pubblicazioni o riconoscimenti. Ha semplicemente visto il dolore di un’altra persona e ha deciso di essere un essere umano.
Ed è per questo che non ho scritto questa storia per elogiare la signora Anđa.
Credo che un simile elogio non le sia necessario.
Ciò che ha fatto è già stato scritto da tempo in un luogo molto più importante: nel cuore di una madre, nella memoria di una famiglia e, ne sono convinto, nel libro di Dio delle opere buone.
E il Signore sa meglio di chiunque altro come ricompensare ciò che le persone fanno in silenzio e senza clamore.
Scrivo questa storia per un altro motivo.
La scrivo perché forse possa risvegliare un altro grande cuore tra noi.
Perché forse, da qualche parte accanto a noi, vive un’altra Anđa.
Forse qualcuno aiuta in silenzio e noi non lo vediamo.
Forse qualcuno porta il dolore degli altri nel proprio cuore e non ne parla con nessuno.
Forse qualcuno compie grandi gesti, ma non chiede nemmeno che gli venga detto un semplice «grazie».
In un tempo in cui spesso si parla più di quanto si faccia, è bello ricordare che esistono ancora persone che non parlano molto, ma semplicemente fanno ciò che deve essere fatto.
Grazie, Anđa, per averci ricordato, con il tuo esempio, che la grandezza di una persona non si misura da quanto ha detto di sé, ma da quanto bene ha lasciato dietro di sé.
E a Dominik…
Che la terra di Garevac gli sia lieve.
Con ciò che rimane quando non possiamo più aiutare una persona sulla terra, possiamo ancora ricordarla. Facciamolo, proprio come fa anche il marito di Anđa, italiano, ma rimasto profondamente legato a Dominik e alla sua famiglia.
https://posavina.org/garevac/dobrota-koja-ne-trazi-nista-zauzvrat#sigProId70bc4c8d96