Rat i poraće pripadaju prošlosti, ali žrtva nikada ne smije pasti u zaborav. Na krvi garevačkih sinova, na suzama majki, udovica i nevine djece, ispisana je teška povijest našega Garevca nakon Drugoga svjetskog rata 1945. godine. Ta povijest nije bila darovana, ona je skupo plaćena životima mnogih ljudi iz Garevca i Posavine.
Danas, kao sinovi tih nevino stradalih žrtava, nosimo teret sjećanja i boli. Još uvijek nismo uspjeli podići dostojan spomenik njihovoj žrtvi, a sve je manje nade da će se to uskoro dogoditi. To nije samo nepravda prema njima, nego i prema nama koji ostajemo čuvati njihove uspomene.
Naši mučki ubijeni preci čuvari su našega Garevca, a naše majke, bake i prabake, koje su u tišini nosile križ gubitka, ostaju stupovi naše časti i našega dostojanstva.
Zato se danas zapitajmo:
Gdje su tjela naših predaka?
Zašto istina o njihovom stradanju još uvijek boli kao prvoga dana?
Zašto pravda za nevine žrtve ni nakon toliko desetljeća nije dočekana?
Mi ne tražimo mržnju.
Ne tražimo osvetu.
Tražimo samo istinu.
Jer narod bez istine gubi svoje korijene.
Narod bez sjećanja gubi svoj identitet.
Narod bez ponosa gubi svoju budućnost.
Posebno ne smijemo zaboraviti žrtve Burića štale. Ljude koji su prošli put patnje od rijeke Bosne do štale, zatim ponovno od štale prema Bosni i Savi, pa sve do masovne grobnice u poljičkim šumama.
To nisu samo mjesta na karti.
To su mjesta boli.
Mjesta mučenja.
Mjesta poniženja.
Mjesta na kojima su ljudi premlaćivani, zlostavljani i na kraju ubijani samo zato što su bili ono što jesu.
Tek nekolicina uspjela je pobjeći, ali i oni su izašli slomljeni, noseći do kraja života rane koje se nikada nisu mogle izliječiti.
Iza njih ostale su žene bez muževa, djeca bez očeva i obitelji zauvijek razorene.
Do prije nekoliko godina još su živjeli svjedoci tih događaja. Njihove riječi nisu bile priče ni legende, bile su živa istina proživljena vlastitim tijelom i dušom.
Danas ih više nema.
Mrtva usta više ne govore, a istina polako tone u zaborav.
Zašto se i dalje pokušava prešutjeti ono što se dogodilo?
Zašto se negiraju patnje ljudi koji su preživjeli nezamisliv pakao?
Zašto se skriva istina o smrti preko 600 nevinih ljudi?
Je li to pravda?
Naša dužnost nije šutjeti.
Naša dužnost je pamtiti.
Naša dužnost je prenositi istinu budućim naraštajima i čuvati uspomenu na mučki ubijene žrtve Burića štale i svih stratišta našega kraja.
Jer pomirenje bez istine nije mir.
Budućnost bez pravde nije sloboda.
Zato, dragi Garevljani, ostanimo uspravni. Čuvajmo svoju povijest, poštujmo i molimo za one kojih više nema. Ne dopustimo da njihova žrtva bude izbrisana iz našeg sjećanja.
Naš Garevac i naš zavičaj nisu samo komad zemlje.
To je krv naših predaka.
To je njihova čast.
To je njihova istina.
To je zavjet koji smo dužni prenijeti svojoj djeci.
Pamtimo njihove žrtve, pamtimo mjesta njihova stradanja i ne odustajmo od želje da im jednoga dana bude podignut dostojan spomenik.
Jer dok ih se sjećamo – oni žive.
A mi, njihovi sinovi i potomci, ne smijemo dopustiti da ono što nam je najsvetije polako padne u zaborav. Njihova žrtva obvezuje nas da čuvamo istinu, dostojanstvo i uspomenu, kako bi budući naraštaji znali na kakvim je temeljima izgrađen naš Garevac.
Mišo Perak