Jeste li ikada razmišljali koliko nam unuci znače i kako je to moguće da im se radujemo i volimo ih više već svoju djecu? Međutim moramo shvatiti da su nam unuci došli kao nasljedstvo, besplatno. Bez truda. Bez zasluga. Bez ispita i žrtava. Jednostavno se samo pojave u tvom životu... kao malo čudo.
Ne moraš prolaziti kroz kroz patnju, slomljena srca, bračne borbe ili bol poroda.
A ustvari unuk je opet, tvoja krv — tvoje produženje.
S godinama dođe tiha nostalgija...
za stvarima koje su nekad bile tvoje, a sada više nisu jer su nestale zajedno s mladošću.
I onda često uhvatim sebe kako mislim:
„O Bože... kako život brzo prolazi, kad su moja djeca odrasla?“
Oni mali vragolani s poderanim hlačama i oguljenim koljenima pretvorili su se u ljude.
Nekada ih i ne prepoznaš te ne vidiš uvijek u njima onu djecu koju si nekad držao u krilu i nosio u naručju ili na ramenima.
Ta djeca postadoše muškarci i žene, a ne mališani koje pamtiš.
I onda, niotkuda, bez trudnoće, poroda ili kaosa oni ti stave novorođenče u ruke.
Dar od Boga.
Komadić tvoje prošlosti vraćen tebi.
S velikom radošću u srcu, ali suzama radosnicama. Bez bola. Bez straha. Oni su sada simbol tvojih mlađih dana.
Vidiš i prepoznaješ u njemu da nije stranac.
Više liči kao tvoje vlastito dijete... vraćeno u novom obliku.
I ono najljepše od svega je da se svi slažu da ih smiješ voljeti to dijete bez ispričavanja za neke male propuste i bez mjere.
Uvjeren sam da nam Bog daje unuke da nam nadoknadi sve ono što nam starost tiho oduzima.
Nova vrsta ljubavi je dublja, mirnija, slađa koja popunjava praznine srca ostavljene iza oluje mladosti.
A kad zagrliš svoga unuka/u, i on/a otvori jedno pospano oko i promrmlja:
„Bako! Djede!“
Srce ti naraste kao kruh u pećnici.
Nadam se da i veliki broj vas dijelite ovo moje skromno ali istinito opisano mišljenje.
Mišo Perak