Nekada je Garevac živio punim srcem. Nije bio samo mjesto u kojem se dolazilo provesti nekoliko ljetnih dana, nego dom kojem se vraćalo zbog ljudi, prijateljstva i uspomena koje su trajale cijeli život. Posebno mjesto u toj priči imali su mladi, kojima je Garevac bio prostor susreta, novih poznanstava i najljepših uspomena.
Za Uskrs smo se okupljali kod župne crkve na zajedničkom domjenku i kolu, a jednom čak i u Domu mladih. Iako odaziv nije bio onakav kakav smo priželjkivali, jer je svatko želio blagdan provesti u krugu obitelji uz uskrsni ručak i blagoslovljeno jelo, ostala je želja da se barem na trenutak svi ponovno osjete kao jedna velika garevačka obitelj.
No pravo vrijeme zajedništva dolazilo je ljeti, uoči blagdana sv. Ilije, kada su se održavali "Garevački ljetni susreti". Nekoliko dana Garevac je disao posebnim ritmom. Bilo je sadržaja za svakoga, ali najviše za mlade koji su s nestrpljenjem čekali povratak u svoj zavičaj.
Tri večeri odzvanjala je disko glazba, održavao su se kulturno-zabavni program na kojima su gostovali KUD-ovi iz Domaljevca i Odžaka, organizirane su dječje igre i malonogometni turniri na kojima su naši mladići kao i ni stariji, zajedno s prijateljima iz Kladara Donjih, stvarali uspomene za cijeli život. Toliko je bilo zajedništva da su nam susjedi čak posuđivali svoje nogometne stative dok nismo napravili vlastite. To se ne zaboravlja, to pamtimo mi koji znamo koliko nam je to tada vrijedilo.
Ipak, najviše uzbuđenja donosila je velika zabavna večer. Njoj su se posebno radovale naše djevojke, a za njima su dolazili roditelji, prijatelji i brojni gosti. Uz dobar bend birala se najljepša garevačka tinejdžerka, simbol mladosti i ljepote toga ljeta. Dodjeljivale su se lente, vrijedne nagrade naših sponzora i ljetovanja na Jadranu u vilama naših Garevljana.
Ali ono najvrjednije nisu bile nagrade. Bili su to osmijesi, pogledi, nova prijateljstva i prve ljubavi. Mladi su se upravo u Garevcu upoznavali, družili i stvarali veze koje su trajale godinama. Tijekom cijele godine s nestrpljenjem su čekali povratak kako bi ponovno susreli prijateljice, prijatelje i one koji su im ostali u najljepšem sjećanju.
To su bili susreti kojima su se svi divili. Garevac je tada bio simbol zajedništva, mjesto gdje su se ljudi vraćali srcem, a ne samo nogama. Bio je zavičaj koji je spajao generacije.
Nažalost, danas toga gotovo da više nema. Nestalo je ono izvorno bogatstvo koje je okupljalo mlade i stare, povratnike i nas iz dijaspore. Nedostaje nam onaj osjećaj iščekivanja prve šutnute lopte na zelenom travnjaku nekadašnje NK Mladosti, prvi izlazak na pozornicu Doma mladih i žamor koji je ispunjavao svaki garevački sokak.
Danas je Garevac drugačiji. Od mjesta pijeteta i živog zajedništva postao je mjesto kulturnih događanja koja mnogi od nas teško mogu doživjeti kao svoje. U Domu mladih danas su umjesto veselih i opuštenih mještana poredane stolice za otvoreno kazalište i filmske projekcije. To možda ima svoju vrijednost, ali nije to ono uz što smo mi odrastali.
Nama nedostaje ono naše, izvorno i jednostavno. Nedostaje dječji smijeh, pjesma, kolo, sportsko nadmetanje i stare igre poput piriza, pale ili oraha. Nedostaje nam Garevac u kojem su mladi bili srce svakog događaja i zbog kojeg se cijele godine živjelo za povratak u zavičaj.
Jer bez mladih koji se vraćaju, upoznaju, druže i stvaraju nove uspomene, zavičaj polako gubi svoju dušu. A upravo su ti susreti bili ono najljepše što je Garevac imao.
Dakle dragi moji Garevljani, ovaj tekst nije samo zapis o nekadašnjim događajima, nego i svjedočanstvo o vremenu kada je Garevac živio kroz svoje ljude, a posebno kroz svoju mladost. Takve uspomene imaju vrijednost jer čuvaju identitet zavičaja i prenose ga novim naraštajima.
Stoga ću otovreno kazati: dok god u našim srcima žive uspomene na garevačka ljeta, dječji smijeh, pjesmu i susrete mladih, živjet će i nada da će se jednoga dana u Garevac ponovno vratiti ono najvrjednije a to je zajedništvo koje je okupljalo cijelo selo.
Jer kada pogledamo ove fotografije, ne vidimo samo punu dvoranu. Vidimo jedno vrijeme koje je živjelo.
Na svakom licu vidi se iščekivanje, mladost i radost zajedničkog druženja. Dom mladih bio je premalen da primi sve koji su željeli biti dio garevačkih ljetnih susreta. Djeca su sjedila u prvim redovima, mladi su s nestrpljenjem čekali početak programa, a roditelji i stariji s ponosom promatrali kako njihova mladost daje život svome zavičaju.
Na pozornici su se rađale uspomene koje se i danas prepričavaju. Izbor garevačke ljepotice nije bio samo natjecanje, nego događaj koji je okupljao cijelo selo i brojne goste iz dijaspore. Svatko je poznavao svakoga, navijalo se, pljeskalo i radovalo, a nakon programa pjesma i druženje trajali su do kasno u noć.
Nažalost, danas su ovakve slike postale dio prošlosti.
Razloga je mnogo. Mladi su otišli u potrazi za školovanjem i poslom, obitelji su raseljene diljem Europe i svijeta, a život je postao ubrzan i drugačiji. Nestalo je i mnogo entuzijasta koji su svojim volonterskim radom stvarali ovakve manifestacije, vjerujući da zajedništvo nema cijenu.
Promijenili su se i interesi novih generacija. Druženja na seoskim pozornicama zamijenili su društvene mreže i virtualni svijet, dok su mnoge lijepe tradicije ostale samo u fotografijama i sjećanjima onih koji su ih živjeli.
Ali ove fotografije nisu samo uspomena na prošlost. One su podsjetnik da je Garevac znao okupiti svoju mladost, ispuniti Dom mladih do posljednjeg mjesta i stvoriti događaje o kojima se pričalo cijele godine. Ako je jednom bilo moguće, postoji nada da će se ponovno pronaći ljudi, volja i ljubav prema zavičaju koji će vratiti barem dio toga duha.
Jer selo nije živo zbog zgrada ni pozornica. Živo je zbog ljudi. A najljepši zvuk svakog zavičaja uvijek je bio i ostat će smijeh njegove mladosti.
Ove dvije fotografije to najbolje govore. One ne prikazuju samo jedan događaj, one svjedoče o vremenu kada je Garevac bio mjesto susreta, prijateljstva i mladosti, a upravo je to naša duboka emotivna vrijednost.
Mišo Perak
21 lipanj 2026.