Iz dana u dan se sve više primjećuje kako polako ali, sigurno odlazi navika kućnih gozbi. A zapravo, već je otišla. Neki kažu možda je to i dobro?
Ne treba više imati kod kuće servis za sto ljudi, rezervne taburee, male klupice, ni one čuvene „daske na dva stolca” koje su glumile klupu prekrivenu dekom, na koju bi stalo još sedam gostiju. Ne trebaju ogromni lonci, rasklopivi stolovi, dodatni ručnici te madraci, jastuci i jorgani ni dunje „za one koji prespavaju”. Danas je to takoreći seljački. Neelegantno i nije u modi.
Danas je sve jednostavno: pozoveš ljude u restoran, sam se lijepo obučeš i... sjediš na vlastitoj zabavi kao gost — ne trčiš s kuhinjskom krpom između stola i kuhinje da bi svima udovoljio. Za svakoga udobno i ugodno.
Ali ne zaboravimo da ipak, s tom udobnošću odlazi cijela jedna kultura. I nekako postaje tužno.
Osobno priznajem a priznajte i vi: bilo je to nešto prekrasno u tome što si dolazio kod prijatelja sa svojim papučama i probao sto salata, naravno kupus je obavezna jer bez nje se stol jednostavno nije računao.
Hrane na stolu je uvijek bilo toliko da bi se do glavnog jela već pošteno najeo, a gosti su dobivali i " pite zamotače" zahvaljujući gazdarici.
A pripreme! Čitav tjedan.
Najprije kupovina — nabava „nečeg posebnog“, zatim listanje novih recepata (jer goste je trebalo nečim iznenaditi), noći provedene u motanju, prženju, mariniranju, poliranju čaša, premještanju namještaja, a ponekad čak — i u brzinskom postupku.
I ta atmosfera razgovora! Koliko je tu bilo smijeha. Koliko pjevanja! A onda kolo-ples — čas uz kazetofon ili uz susjeda svirača.
A na kraju kava i hrpa kolača.
Imao sam prekrasno djetinjstvo i mladost. Gledao sam te stolove kod roditelja i njihovih prijatelja. Do dvadesete godine i sam sam organizirao takva druženja. Mislio sam da će me ta tradicija pratiti cijeli život.
Nije.
Završilo je.
I na selima toga uskoro neće biti, ali i tamo više nemamo nikoga.
A grad? Grad je postao hladan, zatvoren, škrt, zavidan i nekako stran.
Danas mnogi od nas imaju fejs „prijatelje“ koji žive... tamo negdje tko zna gdje. a uz sebe znaš par ljudi i to je sve. A možda ni to nije potrebno.
A zauzvrat smo tako pametni. I lukavi.
I lijeni. I zatvoreni.
I strašno, strašno usamljeni.
Mišo Perak