GAREVAC- U vrijeme ljetnih vrućina kada je sunce pržilo posavsku ravnicu i prostor ispred Garevačke crkve priđe mi jedan: Garevački povratnik od prvih dana, otmjen Garevljanin, inozemni umirovljenik s dvije zarađene mirovine, dobro situiran, uredan i iznimno dobrog izgleda čovjek, te mi reče da ima jedno pitanje za mene.
Nisam se čudio jer nije on jedini da me želi nešto pitati ali je jedan od onih koji ne prima rado savjete i mišljenje drugih osoba.
Pogledah u njega pa na crkveni križ koji se izvio u visinu te toranj koji mi se čini dodiruje s Garevačkim nebom neznajući što me zapravo želi pitati, rekoh mu pitaj me!?
Okrenuo se onako malo ustranu pa kao malo sramežljivo da drugi nebi öuli reče mi: "da li bih prodao svoju zemlju, a posebno one njive u Gornjem polju to jest preko rijeke Bosne u Lugovima".
Nisam se nadao takvom pitanju te sam se našao malo zatečen te umalo da mu kažem da bih prodao, ali da on nema toliko novca kojim bi to platio. No, urazumio sam se i ostao sam suzdržan. Tako da je to pitanje ipak ostalo otvoreno i bez konkretnog odgovora.
Međutim upitah ga što će njemu moja zemlja kada je on dosta stariji od mene, ali opet znajući da ima sinove koji rade u inozemstvu pomislih možda su mu oni rekli da kupuje garevačke nekretnine jer će nekada za njih doći dosta bolja cijena.
Priznajem da su me te misli me u početku malo i razveselile misleći kako bi lijepo bilo da netko od nas kupuje našu zemlju i našu očevinu, umjesto da je prodajemo drugim ljudima i drugim nacijama.
Poslije toga sam čuo kako je nazivao i još neke potencijalne prodavače, a posebno garevačke udovice jer je pretpostavljao da im ta zemlja ne znači puno i da bi je možda mogao kupiti sasvim jeftino ili čak i u bescjenje.
I gle čuda, uspio je kupiti zemlju od jedne garevačke udovice, ali umjesto da je koristi u poljoprivrednu proizvodnju kao što nas je veäina mislila on je preko noći preprodaje tuđinu za možda jednu, dvije ili tri tisuće KM više, ako i toliko.
Kada sam kontaktirao naše mještane i one koji se graniče s tom zemljom (parcela br 1891) i upitao ih da li znaju da je tu parcelu kupio Stevanović S.S , i da li bi je oni kupili da su znali da je za prodaju, ostali su šokirani i obezumljeni?
Osobno sam veoma iznenađen da se ovako nešto događa u Garevcu. Ljudi su tamo. Žive jedni s drugima, a o ovakvim slučajevima od kojih su udaljeni 200-300 metara ne znaju ništa.
Pa ako je i želio nešto zaraditi zar nije bio red prvo upitati naše mještane, svoje susjede, a posebno one koji graniče stom parcelom da li bi netko od njih možda kupio tu njivu?
Ne, ne pada takvima napamet tako nešto, zato nam se i dogodi da netko umre, a prvi susjed koji je udaljen samo 200 m od te osobe nakon dva tjedna čuje ili primijeti da je ta osoba pa možda i najveća rodbina preminula.
Čudni smo mi ljudi, ali i dosta čudniji već što mislimo i znamo da jesmo.
22 godine sam radio za Garevac i Garevljane, volio sam ga i pomagao na sve moguće načine kako bi postalo jedno dostojanstveno povratničko mjesto.
Kada sam čuo da se Garevac ponovo želi mirnim putem srušiti i presjeći ga na četiri djela, preko noći sam došao iz Švicarske te organizirao sastanak u Garevcu i pozvao određene ljude koji su nam pomogli da se trasa auto ceste premjesti baš onako kako sam je ja zamislio i nacrtao kako bi se Garevac spasio od rušenja gdje su Lončari i Itrići pa preko Njonjine kuće preko pruge do Marića, Kovača i Jagustina, Ive Cvitkušić Žižka, Domina Križića Ive Perkovića, župnoga ureda i tako dalje sve kuće ostale cijele. Cesta se gradi ali pored korita rijeke Bosne, a sva je zemlja koju su pogazili isplaćena do posljednje marke i to po dosta boljoj cijeni već što bi platio i što plaća ovaj Garevljanin, ako ga mogu tako nazvati.
Čemu sve to? Žrtvovao sam se da bi danas neki za jednu ili dvije tisuće KM prodavali Garevac, nečiju očevinu i naš Zavičaj.
Očito netko misli kako poslije njega ne treba ostati ni Garevac, no vara se! Garevac je bio prija njega, ostat će Garevac i poslije mene i njega kao i svih nas, a ostat će i poslije njegove deponije šljunka na rijeci Bosni s kojom je također zabio nož u leđa i sebi i cijelom Garevcu.
Povlačenjem nivoa rijeke Bosne povukla se i pitka voda, pa se svake godine produbljavaju bunari i izvori zahvaljujući njemu.
Žalosno i sramotno na što smo sve spremni samo za šakicu novac, ali on se u grob ne nosi kao ni tuđa isječena drva, svađa ni zlo koje činimo drugima, ali ne zaboravimo, doći će vrijeme naplate svima od nas.
Dakle, u ovome članku nikoga nisam prozvao, ničije ime spomenuo niti u koga prstom uperio, ali bit će mi izuzetno drago kada se subjekt sam prepozna.
22. veljače 2025.
Mišo Perak