PRIČA S UNUKOM

Jeste li nekada pričali sa svojim unucima o vašem rodom mjestu ili mjestu vašeg rođenja i odrastanja? Danas mnoga djeca o našem zavičaju ne znaju skoro ništa ili jako malo. Ne znaju i to je sasvim normalno, kako će znati ako im to mi nismo kazali ili prenijeli.
Oni ne znaju da su naša mjesta rođenja ujedno i groblje za tri generacije. Da je to nada, zalivena znojem i krvi koje su grijale promrzle ruke.

Danas nam djeca dođu u posjetu s automobilima skupljim od nekadašnje naše tri ljetine. Pričaju o “korijenima” i “autentičnom životu”dok im je Telefon stalno u ruci, kao da je produžetak njih samih.

Ako ih vidimo da poziraju uz vaš korodirani stari traktor koji stoji još od 90-ih godina i smiju se u kameru mi mislimo da se povezujem sa svemirom, a u upravo oni se tu osjećaju blagoslovljeno.
Kada ih tako vidimo, ne trebamo im ništa govoriti niti dobacivati. U ostalom oni u mislima i ne misle samo na nas, već i one prija nas.

Njima je zanimljivo kako naš bunar ili pumpa nemaju dovoljno vode i da se moraju produbljivati jer im izvori presušuju. Što je za njih izvor, njihov izvor je samo mjesečni dohodak za koji znaju da će sigurno doći bez žuljevitih i ispucalih ruku koje su tvrde i pune priča o svakoj suši, svakoj puknutoj cijevi, svakoj otpaloj tarabnjači i svakom prasetu ili teletu spašenom u ledenoj noći.

Odveo sam je u praznu štalu i pokazao kako smo tu nekada imali krave, bikove, konje, svinje i kokoši koje smo sve znali po imenu i to sve pod istim krovom. Vjerujte da nisam znao što joj odgovoriti na pitanje "što nam je sve to trebalo" jer znao sam da smo nekada i gubili novac samo zato da ih imamo i hranimo. Ali imali smo i to ne samo ja i ti, već svi. Imali smo domaćeg povrća i mesa što građani u životu neće pojesti.

Rekao sam joj kako smo čuvali našu zemlju koju smo posjedovali za njih, da je oni imaju, da je oni naslijede i posjeduju, a onda sam shvatio da im upravo mi time ostavljamo samo dug.

Tada je prvi put otkako je došla, spustila telefon. Gledala je praznu štalu, i u njoj i meni konačno vidjela istinu.
Ipak mi je rekla ovo nije kadar za slikanje ovo osjećam kao živo biće koje krvari i osjeća bol i traži od nas sve što imamo. Ne povezuješ se s njim pozom već mu služiš iz dana u dan.

Nastala je tišina, tišina koja je govorila više od bilo koje riječi. Osjetio se samo propuh kroz praznu štalu.
Onda me pogledala, bistrih očiju i rekla: “Djede... što mogu učiniti da pomognem?”

Podigao sam pogled prema šljiviku i rekao joj idemo do prve šljive da osjetiš ono što ona ima, a što ona novcem kupljena nema.
I na kraju sam shvatio da je došla tražeći sadržaj, i da je možda pronašla vezu.
A neke veze dolaze s razlogom koje traže da se pojaviš, staviš ruke u zemlju i osjetiš istinu života.
Mišo Vlado Perak