U godinama svog punog sjaja, Garevac nije bio samo selo — bio je mali, živi svijet za sebe. Smješten uz Modriča, disao je ritmom rada, putovanja i nade.
Željeznica je tada bila prozor u veliki svijet. Moderni vlakovi poput Olimpik exspresa vozili su Garevljane daleko, sve do Ploča na moru. Mladi su putovali na školovanje, radnici na poslove, a obitelji na rijetke, ali dragocjene izlete. Kada bi se začuo zvuk lokomotive, činilo se kao da selo na trenutak zadrži dah.
U samom mjestu život je bujao. Tri restorana širila su miris domaće kuhinje, dvije gostione bile su središte razgovora i smijeha. Šest trgovina mješovite robe opskrbljivalo je domaćinstva, čitaonica je čuvala duh znanja, banka sigurnost, a poljoprivredna apoteka zdravlje zemlje i stoke. Na šalteru za željezničke karte redovi su često svjedočili koliko je Garevac bio povezan sa svijetom.
Poljoprivreda je bila srce sela. Ljudi su obrađivali zemlju s ponosom i upornošću. Njive su rađale pšenicu i kukuruz, a dvorišta su bila puna goveda, svinja i kokoši. Gotovo svaka druga kuća imala je traktor, a četiri kombajna i berači kukuruza bili su simbol napretka i zajedničkog rada.
Selo je od davnina znalo stvarati vlastitim rukama. U skoro svakom dvorištu postojala je mala ciglana. Tu se pravila opeka, sušila na suncu i slagala u buduće zidove. Kuće, štale, šupe — sve je raslo iz domaće zemlje i domaćeg truda.
A rijeka Bosna bila je dar prirode. Donosila je pijesak i šljunak, pa se kupovao samo cement i vapno. Ostalo su bili mišići, volja i mladost. Muška djeca, čim bi stasala, počinjala su graditi sebi kuću. To je bio znak zrelosti, ponosa i ostanka na rodnoj grudi.
Prije rata, Garevac je imao više od 650 kuća o skoro 3000 žitelja. U njima je živjela mladost, smijeh, planovi i sigurnost da sutra dolazi. Sokaci su bili puni djece, dvorišta puna rada, a večeri pune priča.
Danas je slika drugačija
U 64 kuće živi svega 74 osobe. Mnoga dvorišta su tiha. Prozori zatvoreni. Putevima se rijetko prolazi. Kuće koje su građene s nadom sada čuvaju samo uspomene. Ostale su tek rijetki svjedoci vremena kada je selo bilo puno života.
Ipak, Garevac nije nestao
Živi u sjećanjima onih koji su otišli, u pričama koje se prenose djeci i unucima, u starim fotografijama i u svakom kamenu ugrađenom vlastitim rukama. Živi u priči o ljudima koji su znali raditi, graditi, pomagati i sanjati.
To je tužna priča kraja koji je nekada bio ponos Posavine — ali i dostojanstvena priča o selu koje je znalo živjeti punim srcem.
Mišo Perak