Prateći društvene mreže, često imam osjećaj kako je Švicarska postala neka vrsta obećane zemlje za mlade Hrvate: veliki magnet koji ih neodoljivo privlači. Gotovo svakodnevno mogu se pročitati ista pitanja: kolika je plaća, kako pronaći stan, gdje se najlakše zaposliti. U tim pitanjima osjeti se nada, želja za boljim životom, ali i umor ljudi koji više ne vide budućnost ondje gdje su rođeni.
Nakon 42 godine života u Švicarska mogu iskreno reći da je to uređena zemlja, zemlja reda, rada i sigurnosti. Zemlja koja mnogo toga pruža. Ali ono što se na društvenim mrežama ne vidi jesu godine prilagodbe, samoće i unutarnjih borbi. Sve izgleda savršeno dok čovjek ne proživi dvije ili tri godine daleko od svojih ljudi, svojih navika i svog jezika. Tek tada shvati koliko je visoka cijena tog „boljeg života“.
Mnogi naši ljudi, zaslijepljeni brojkama na platnim listama, premalo razmišljaju o životu koji ostavljaju iza sebe. Gledaju novac, ali ne vide ono što novac polako odnosi: obitelj, prijatelje, osjećaj pripadnosti i mir doma.
Živeći danas u Osijek gledam kako su mnoge mlade obitelji otišle u nepoznato: u Irsku, Njemačku, Švicarsku te nešto manje u Austriju, Francusku i Italiju . Odlazili su puni nade, uvjereni da ih negdje drugdje čeka sretniji život.
A onda, nakon nekoliko godina, neki su se vratili. Ne isti ljudi kao prije odlaska. Vratili su se umorni, tiši i nekako prazniji. Prodali su kuće svojih roditelja i djedova u bescjenje, napustili dvorišta u kojima su rasla njihova djeca, vrtove puni života i zelenila. Zamijenili su ih malim stanovima na drugom ili trećem katu, među zidovima gdje susjedi jedva da se i pozdravljaju. Nekada su imali svoje dvorište, dječju graju i miris zemlje poslije kiše, a danas imaju samo pogled kroz prozor na tuđe balkone i osjećaj da nigdje više potpuno ne pripadaju.
Posebno me pogodilo kada sam vidio koliko se mladih medicinskih sestara i tehničara vratilo kući. Otišli su puni entuzijazma, vjerujući da će ih ondje čekati dostojanstveniji život. I možda ih je čekao bolji standard, ali ne i toplina doma koju čovjek shvati tek kada je izgubi.
No, takav je život. Ljudi su oduvijek odlazili i vraćali se. Mi odlazimo u Europu, dok neki iz Europe odlaze još dalje u Ameriku, Australiju ili zemlje Azije svi tragajući za nečim boljim, a često ni sami ne znajući što zapravo traže.
Kad govorim o Švicarskoj, govorim o zemlji koju sam upoznao kroz rad, odricanje i 42 godine života u njoj. Svi govore o njezinim prirodnim ljepotama, o Alpama, jezerima i rijekama koje oduzimaju dah. I doista, to je prelijepa zemlja. Mala po površini, ali golema po bogatstvu i uređenosti. No iza tog savršenog krajolika krije se i druga strana života i ona koju turist nikada ne vidi.
Zato me uvijek zaboli kada vidim kako ljudi olako donose odluke o odlasku. Netko na internetu napiše kolika je plaća, drugi kaže da se posao i stan mogu pronaći bez problema, i odjednom čovjek odluči ostaviti cijeli svoj život iza sebe. Odlazi u nepoznato, noseći sa sobom samo vjeru da će negdje drugdje biti sretniji.
Istina je Švicarska će uvijek trebati radnike. Posla će biti za one koji žele i mogu raditi. Tamo se radi puno, često i previše. Ondje će se umoriti i onaj koji nikada prije nije osjetio pravi teret rada. Jer ta zemlja doista pruža priliku za zaradu, ali svaka zarađena plaća ima svoju cijenu. A najskuplje što čovjek može platiti nisu stanarina ni računi nego godine života koje prolaze daleko od doma, obitelji i osjećaja da negdje istinski pripada.
Ne zaboravite da je Švicarska i pomalo neobična zemlja. Zemlja u kojoj jutra dugo ostaju siva i hladna, kao da sunce oklijeva izaći sve do devet sati. A onda, iznenada, svjetlost prekrije planine, doline i proplanke, kao da priroda želi nadoknaditi svu onu jutarnju tišinu i hladnoću. U toj ljepoti čovjek se lako izgubi, ali tek kada ondje počne živjeti, shvati koliko je život zapravo tvrd i neumoljiv.
To je zemlja u kojoj bez stana ne možete dobiti posao, a bez posla ne možete dobiti stan. Začarani krug u kojem čovjek često stoji izgubljen, pokušavajući razmotati klupko pravila, papira i uvjeta. Za sve vam treba preporuka, neka potvrda da postojite i vrijedite. Ponekad je čak i loša referenca bolja od nikakve, jer bez nje vaš životopis završava zaboravljen u nekoj ladici među stotinama drugih sudbina koje čekaju priliku.
Ondje se može pregovarati o plaći, godišnjem odmoru, radnom vremenu, ali samo ako iza sebe imate znanje, iskustvo i kvalifikacije koje vrijede. Što ste stručniji, to vas ozbiljnije slušaju. Ali ni tada nema sigurnosti. Ponekad ste “previše školovani” za posao koji tražite. Njima ne treba ekonomski inženjer za trgovinu, njima treba prodavačica koja će šutjeti, raditi i uklopiti se u sustav. Možete postavljati pitanja o bonusima, napredovanju i uvjetima rada, ali lako je moguće da će vas pogledati hladno i jasno dati do znanja da traže radnika, a ne čovjeka koji previše pita.
O plaći se ondje gotovo ne govori. Čak ni kolege koje godinama rade zajedno često ne znaju koliko onaj drugi zarađuje. Plaća je privatna stvar, gotovo tajna. Zato čovjek mora sam skupiti hrabrost i pokušati izvući odgovor od poslodavca tijekom razgovora za posao. A i kada čujete iznos, nemojte prerano računati i sanjati. Ono što vam kažu samo je bruto iznos i brojka koja lijepo izgleda na papiru, dok stvarnost polako ne počne odbijati svoje dijelove.
Osiguranja, doprinosi, fondovi, porezi, zdravstveno, mirovinsko, nezaposlenost, porodiljni dopust… Svaki mjesec dio po dio uzima ono što ste krvavo zaradili. I tek tada čovjek počinje razumijevati da visoka plaća ne znači nužno i lagodan život.
Da biste uopće dobili posao, morate imati gdje stanovati. A kako pronaći stan ako još niste zaposleni? Kako uvjeriti nekoga da vam vjeruje dok ste još u Hrvatska ili Njemačkoj i tek planirate preseljenje? Ako živite uz granicu i planirate svakodnevno putovati na posao, poslodavac će i to vagati, koliko ćete putovati, hoćete li kasniti zbog granica, prometa ili snijega. Ondje poslodavac odlučuje o svemu. U njegovim očima vi ste često samo broj na papiru, još jedno ime među mnogima.
Ali kada jednom dobijete posao i počnete raditi, tada se pravila mijenjaju. Tada postajete “gospodin” ili “gospođa”, jer se poštovanje prema hijerarhiji strogo čuva. I vi morate naučiti poštovati nju. Tada je lakše pronaći stan, ali i dalje morate birati pažljivo. Stanovi na periferiji gradova često su jeftiniji i mirniji, bliži životu kakav smo mi navikli živjeti. U gradskim četvrtima sve je skuplje, hladnije i užurbanije. O cijeni se ne pregovara. Ili prihvatite što vam se nudi ili će stan uzeti netko drugi. U toj zemlji nitko ne čeka dugo.
Važno je biti blizu javnog prijevoza, jer svakodnevni život automobilom brzo postane preskup i iscrpljujući. Parkirališta su rijetka, promet neumoljiv. Ako imate djecu, onda vam blizina vrtića i škole postaje dragocjenija od svega. Jer u Švicarska danas jedna plaća više nije dovoljna za normalan život. Moraju raditi i muž i žena, često od jutra do mraka, samo kako bi održali ono što se izvana naziva “dobrim standardom”.
Računajte na najmanje 42 sata rada tjedno. To su dani koji počinju rano ujutro i završavaju tek predvečer, kada se umorni vratite kući bez snage za razgovor, šetnju ili život. A oni koji rade u smjenama najbolje znaju koliko čovjek brzo izgubi osjećaj za vrijeme, dane i vlastiti mir.
U Švicarska još nisam vidio da netko lagano hoda na posao, zastane putem i popriča sa susjedom kao kod nas. Ondje svi negdje žure. Ljudi trče kroz željezničke postaje, autobusne terminale, ulice i autoceste kao mravi u velikom mravinjaku. Svatko ima samo jedan cilj. Stići na posao na vrijeme i odraditi svoje radno vrijeme.
I nije važno boli li vas glava, leđa ili duša. Raditi se mora.
Svatko tko u Švicarska ima djecu na neki je način financijski podržan. Država daje doplatke za djecu, pomoć za školovanje i sustav koji na papiru djeluje gotovo savršeno. Djeca do 16 godina dobivaju dječji doplatak, a mladi koji se školuju imaju pravo na pomoć sve do 25. godine života. Kada to čovjek čuje izvana, pomisli kako je riječ o zemlji koja je do kraja uredila život obitelji.
Ali stvarnost, kao i uvijek, ima svoju drugu stranu.
Majke koje dolaze iz naših krajeva brzo shvate da ondje nema dugih porodiljnih dopusta na kakve smo navikli. Zaboravite godinu dana provedenu uz dijete, prve korake, prve riječi i miris doma koji traje dovoljno dugo da se majka i dijete istinski povežu. U Švicarska porodiljni dopust traje samo 14 tjedana, uz 80 posto plaće. Nakon toga život vas brutalno vraća u stvarnost. Pronađi dadilju, jaslice ili napusti posao. Poslodavac ne čeka ničiji obiteljski život. Sustav ide dalje, bez emocija i bez puno razumijevanja.
Očevi imaju nešto više slobode, ali i njihova prava stanu u svega dva tjedna plaćenog dopusta. Mogu ih rasporediti kako žele, no i to mora stati u prvih šest mjeseci djetetova života. Dovoljno tek da čovjek osjeti koliko mu vlastito dijete brzo odrasta dok je on na poslu.
Ako uspijete pronaći mjesto u jaslicama, vrtiću ili dnevnoj školi, pripremite se na nove troškove. U toj zemlji gotovo sve ovisi o visini vaše plaće i što više zarađujete, više i plaćate. Sustav je precizan i hladno proračunat.
Oni koji ne rade ili su socijalni slučajevi često imaju više pomoći nego ljudi koji svakodnevno ustaju u pet ujutro i odlaze na posao. I zato mnogi šute. Nauče ne postavljati previše pitanja jer ih previše razmišljanja samo iscrpi i unese gorčinu u život. Ondje čovjek s vremenom nauči biti zahvalan samo za ono što mu ostane na kraju mjeseca.
Porezi su posebna priča. U Švicarskoj oni ovise o kantonu, općini, bračnom statusu, broju djece i vrsti dozvole koju imate. Stranim radnicima porez se često automatski odbija od plaće, a razlike među ljudima znaju biti ogromne. Zato uspoređivanje plaća među našim ljudima nema mnogo smisla. Svatko nosi svoj teret i svoje odbitke.
A onda dolazi stan.
Ne birate ga samo prema želji, nego prema pravilima. Četveročlana obitelj ne može živjeti gdje želi, već ondje gdje zakon smatra da “pripada”. Stanarine su ogromne. Na njih dolaze dodatni troškovi, režije, garaže, osiguranja… Čovjek često shvati da pola života radi samo kako bi platio mjesto u kojem spava. Čak i osiguranje stana nije samo formalnost jer njime plaćate sigurnost za svaku moguću štetu koju vi ili vaše dijete možete nekome prouzročiti. U toj zemlji gotovo je sve unaprijed predviđeno, izračunato i naplaćeno.
Automobil? Mnogi naši ljudi sanjaju da će ondje konačno voziti “pravi auto”, marku o kojoj su maštali godinama. Ali automobil u Švicarska brzo postane luksuz koji vas svake sekunde podsjeća koliko život može biti skup. Krediti, osiguranja, registracije su novac koji odlazi brže nego što dolazi.
I taman kada pomislite da ste sve izračunali, dođe zdravstveno osiguranje. Ono je obavezno za svakoga, čak i za nerođeno dijete koje tek treba doći na svijet. Za djecu, za odrasle, za zube, za svaki pregled i svaki odlazak liječniku. Jedan odlazak zubaru dovoljan je da vam proguta dio plaće koji ste tjednima zarađivali.
Ne govorim ovo kako bih nekoga uplašio ili odgovorio od odlaska. Govorim jer iza fotografija planina, jezera i visokih plaća postoji život o kojem se rijetko govori. Život u kojem čovjek često godinama radi bez predaha, uvjeren da će jednog dana konačno početi živjeti.
Ja sam u Švicarskoj stekao mirovinu i danas je živim u Hrvatskoj. Ta mirovina jest dobra, ali ne dovoljno dobra za život ondje gdje je zarađena. I zato mnogi ljudi stare daleko od zemlje u kojoj su proveli svoj radni vijek. Vraćaju se tamo gdje još uvijek mogu živjeti dostojanstveno, gdje čovjek nije samo radna snaga nego ljudsko biće.
A posebno je težak život onima koji se ondje rastanu ili izgube obitelj. Razvodi su skupi, alimentacije ogromne, a sustav neumoljiv. Poslodavac odmah uzima dio plaće i čovjek ostane računati kako preživjeti mjesec s onim što mu ostane. Tada mnogi prvi put osjete koliko usamljen može biti život u tuđini.
I zato, svima koji odlaze želim sreću. Ne samo sreću da pronađu posao i zarade novac, nego sreću da sačuvaju sebe, svoju obitelj, svoje zdravlje i ono malo topline u srcu zbog koje čovjek na kraju svega još uvijek može reći da je živio, a ne samo radio.
Mišo Vlado Perak