Na obljetnicu smrti 11 studenog 2024. župa Garevac se po šesti puta prisjetila rada i djela pokojnog župnika Filipa Brajinović, koji nije samo 15 godina vodio župu Garevac već je bio njen i obnovitelj, čuvar, pastir i nada sve dobar, skroman i plemenit čovjek.
Volio je Crkvu i svoj narod kojem je služio. U svom srcu je imao mjesta za svakog mještanina svoje župe ma gdje se nalazio i u kojem je mjestu ove zemaljske kugle živio. Svakoga je podjednako cijenio i poštovao, a za svaki njihov dar ma koliko bio se podjednako zahvaljivao. Jednostavno rečeno sjetili smo se čovjeka i svećenika koji je s ljubavlju radio, žrtvovao se i svjedočio vjeru.
Tada sam osobno kazao da nakon 6 godina od župnikove smrti pokojni župnik Filip od Garevca i Garevljana zaslužuje dosta više od molitve. I da njegov rad i muku trebamo ovjekovječiti u Garevcu.
Stoga sam 18. studenoga 2024. po dogovoru posjetio garevačkog župnika don Ivanu Tomi i u župnom uredu iznio svoju ideju i zamolbu garevačkom župniku kako bi on pokrenu inicijativu i iznio je pred obadva župna vijeća i vjernicima koji tamo borave te predao zamolbu ordinarijatu Vrhbosanske nadbiskupije.
Rekao sam mu kako u crkvenom dvorištu nekadašnjem "parku ruža" postoji spomenik projektantu crkve ing. Maria Albert Lehru iz Freiburga (Njemačka) te prečasnom Miji Thonu župniku župe Garevac (1975-1978.) kao graditeljima crkve koji je s drugu stranu prazan i to bi bilo idealno mjesto da se tu postavi fotografija pok. vlč. Filipa Brajinović i ukleše njegovo ime, a u dogledno vrijeme poslije smrti kardinala Vinka Puljića ukleše i njegovo ime te postavi fotografija jer oni su bili obnovitelji naše župe.
Također sam kazao da bez njih danas ne bismo imali ono što imamo, niti bi znali cijeniti ono što znamo i što proživljavamo.
Novi župnici će dolaziti i odlaziti a mi i naša djela će ostati!
Isto tako rekao sam župniku da ću osobno platiti i troškove vezane za postavljanje imena i fotografija, a sve što osam od njega i Vrhbosanske nadbiskupije tražio bilo je samo moralna podrška i pismeno odobrenje kako bi se ideja realizirala i sprovela u djelo.
Stupio sam u kontakt s poduzećem Sanit Granit koji je izašao na teren uzeo mjere i napravio mi ponudu te obećao da će se to odraditi u Velikom tjednu 2025. godine.
S radošću sam očekivao da će se ideja i inicijativa prihvatiti i na obostrano zadovoljstvo privesti kraju do blagdana Uskrsa.
Stoga sam 18. prosinca 2024. uputio pismeni upit garevačkom župniku da provjerim da li se na tome što uradilo?
Sredinom siječnja 2025. sam ponovo pitao župnika da li mi može što konkretno reći no nisam dobio traženi odgovor već da se trebamo sastati te o svemu popričati.
Jučer 18.02. 2025. god. nakon tri mjeseca sam ponovo poslao upit župniku, a odgovor je opet bio da se trebamo sastati i o svemu popričati, o pismenom odobrenju nije bilo ni riječi.
Daakle od župnikovog i ordinarijata Vrhbosanske biskupije nažalost nisam dobio pismeno odobrenja što me je vrlo rastužilo.
Ponovo sam pisao i rekao župniku Ivanu da osobno stojim iza svojih riječi i financijske podrške te da će se ta ideja ostvariti ne bitno kada i s kime.
Župnik je ponovo tražio da se sastanemo i o svemu kao i nekim novim idejama skupa popričamo te spomenuo da bi on postavio ploču sa slikama svih dosadašnjih župnika o čemu sam mu ja govorio i dao ideju 18.12.02024., ali ne sa slikama već samo s uklesanim imenima i godinama provedenim u Garevcu.
Moj odgovor je bio kako dvije osobe ne mogu donijeti nikakvu odluku pa tako ni ja i on ne možemo pričati u ime ostalih vjernika koji nisu nazočni razgovoru.
Također sam mu kazao da on svoju ideju slobodno iznese i dogovori je s mještanima te izradi ili izgradi što god želi, ali ja se u to neću miješati, jer ne želim financijski podržati onoga ili one koji to od mene ne ne zaslužuju.
Na kraju sam mu kazao da ću ponovo izvijestiti javnost da ni nakon tri mjeseca nisam dobio zeleno svijetlo i pismeno odobrenje od župnika i Vrhbosanske nadbiskupije, a bez toga se taj projekt ne može ostvariti te da od njega odustajem do daljnjeg, ali ne i zauvijek.
Do duše na to mi je don Ivan rekao da se nismo razumjeli i da on nemam ništa protiv da se ta ideja realizira i da je htio samo dopuniti moju ideju u najboljoj namjeri. Citiram "Ponavljam, Mišo možeš slobodno raditi to što si naumio".
No to za mene nije očekivani odgovor, jer bez župnikovog i Vrhbosanske nabiskupije pismenog odobrenja ja ne idem u realizaciju spomen obilježja.
19. veljače. 2025.
Miso Perak
P.S. Priznajem kako su pojedinci zahtijevali itražili da se zapok. župnika Filipa izradi bista to jest poprsje od bronce jer on zaslužje puno više od same fotografije.
No uzimajući u obzir kako je pok. Filip bio izuzetno skroman ja mislim da bi mu i ovo bilo SASVIM DOVOLJNO.