KNJIGA ŠIROKA KAO POSAVINA, DUGA KAO SAVA I VOLJENA KAO ZAVIČAJ
Vlado Domazet nam je do sada poznat više kao prozni pisac, mada je objavljivao i pjesme. Pored tri romana, objavio je jednu knjigu u kojoj su bile i pjesme i priče, a ova mu je knjiga, „Duša od kristala“ druga s kombiniranim sadržajem pjesme i priče, s tim što pjesama ima više i one su smještene u prvom dijelu knjige.
Teme koje su zastupljene u Vladinim pjesmama su različite. Knjiga počinje onim pjesmama koje bi se mogle nazvati zavičajnim ili domoljubnim. Svoju ljubav prema domovini on počinje ljubavlju prema zavičaju, prema svom rodnom selu Garevcu i Posavini u kojoj se Garevac nalazi. Na primjer, u pjesmi „Djeca Maksimuše“ se sjeća djetinjstva i dječjih igara u jednom dijelu sela, a kad se djeca igraju to je uvijek za pamćenje: „Nose se lopte, lukovi i poneke drvene strijele, bosim nogicama grabi se put za Maksimušu.
To su još zadnji trenuci kad su im majice potpuno bijele. jer tamo, na Makismuši, već neki drugi vjetrovi pušu.“ Ljubav autora prema zavičaju se iz rodnog sela širi dalje, preko rijeke Bosne do Odžaka, pa cijele Posavine; ide u Sarajevo, Hercegovinu; na istok i na zapad, jer Vlado u svemu nađe dobrotu i smjesti je u svoje stihove, a onda to kaže ovako. „Na ravnim posavskim poljima, uz zlatna žita i žubor Bosne rijeke, sin tvoj bosanski poruku ti šalje.
Zemljo moja gorda, prkosna, a tako ponosna, u srebrene zvijezde umotana, poljima cvjetnim opasana, Suncem obasjana, prošlošću okovana, na ovom Svijetu jedina. No, pjesnikova ljubav je bezgranična i ona se ne zadržava ni samo u Garevcu, Posavini, Bosni i Hercegovini, nego se prelijeva i preko tih granica. On pjeva o Hrvatskoj, svojoj novoj domovini gdje već dugo živi, pa čak i o Vojvodini gdje je prepoznao neke bliske ljude i krajolike. I u svim stihovima nalazi dovoljno lijepih, nježnih riječi i razumijevanja za svoje junake, za njihove postupke, za predjele o kojima piše. U ovoj knjizi zastupljeno je i više pjesama sa socijalnom tematikom.
Junaci Vlade Domazeta su uglavnom obični, mali ljudi, često oni s margine društva; oni koji su pošteni, ali kojima ta osobina nije bila dovoljna da bi imali i uredan, sređen i siguran život. Svoj teret hrabro nose, pokušavajući ne biti nikome teretu. U pjesmi „Beskućnik staru pjesmu svira“ se vidi kako jedan beskućnik čak pokušava biti veseo, kao da živi u izobilju, okružen samo ljudima koji ga vole: „Gledam to divno stvorenje, kao da je s druge planete, bos na pločniku, odjeća sto godina stara, veselo pjevuši, ne želeći da ga išta u sreći omete, a svirka, kao da mu svaki uzdah nove note stvara.
“ U pjesmi „Dječak i starica“ vidimo brigu starice, koja je na kraju svog životnog puta, za dječaka bez roditelja. Ona se obraća pjesniku koji se tu zatekao: „Ne brini se za mene, meni nema više pomoći“, pa pokaza rukom na malenog dječaka. „Molim te, pobrini se za moga malenoga, on je dobar, i predivno srce ima, njegovi roditelji su daleko, tamo gore.“ Ljubavne pjesme su također zastupljene u ovoj knjizi, ali to najčešće nisu pjesme sa sretnim završetkom; pjesme koje nam ukazuju na samo lijepe, nježne odnose između muškarca i žene. One pjevaju više o propuštenim prilikama; o neispunjenim nadama i željama; o patnjama koje traju godinama.
U pjesmi „Balada na kiši“ glavni junak, dok kisne ispred kuće svoje nekadašnje ljubavi, razmišlja o njenom pogledu koji je sad drukčiji: „Nisu mi smetali čudni pogledi prolaznika ni poneko dobacivanje obližnjih stanara. Pred očima mi je samo titrala jedina slika – tvoj pogled, onaj pogled bez imalo žara.“ Pogled je problematičan i u pjesmi „Tvoj pogled“. I ovdje je on postao drukčiji nego prije, a iz pogleda se može iščitati ono najstrašnije – kraj! „Tvoj pogled nema više sjaj duginih boja; iz njih izvire sada prošlost i velika tuga. Pitam se je li to krivica moja ili nas čeka sudbina neka druga.“ Ima ovdje i pjesama koje su šaljive, u kojima ima optimizma, idiličnih odnosa, nade, lijepih opisa prirode i sve one imaju svoju vrijednost, o svima bi se moglo nešto napisati, ali gore navedene grupacije zauzimaju najviše stranica knjige pa je razumljivo da su one u ovom tekstu dobile i značajniju ulogu.
Vlado ima u pisanju pjesama svoj već prepoznatljiv stil koji se karakterizira slobodom, nesputanošću u izražavanju. Kako mu teme odišu širinom i slobodom, tako i stil. On piše o širokoj posavskoj ravnici, prostranim poljima Vojvodine; o dugim i širokim rijekama Savi i Dunavu, o beskrajnom nebu i beskrajnoj ljubavi, pa mu i prilikom pisanja treba ta širina. Njegovi stihovi su dugi, oni se često ne uklapaju u uske okvire osmerca, deseterca ni bilo kojih zadanih formi; ne poštuju rimu po svaku cijenu; ne poštuju često ni ritmička pravila, ali opet zvuče i razumljivo i prihvatljivo, a posebno postižu cilj i govore ono i onako kako to autor želi i upravo onako kako čitaoca pogađaju baš tamo gdje ga treba pogoditi u srce, u dušu.
Sve to bi bilo teško ostvariti da nije baš te Vladine širine u gledanju oko sebe i u stilu kakav je izgradio da bi pjesme bile ovakve kakve jesu. Uz to, osjeća se kako je sve vještiji i jasniji u iskazivanju svojih misli; osjeća se da napreduje, a to je velika stvar. Za kraj knjige ostavljene su dvije pripovijetke, „Bijela golubica“ i „Salaši kod Lužnjaka“, što ne znači da su one manje važne od pjesama ili manje kvalitetne. Možda su tamo baš zbog one izreke u kojoj se najslađi zalogaj jede posljednji? U priči „Bijela golubica“ opisana je ljubav jednog bračnog para onakvom kakvu bi svako poželio za sebe beskrajna odanost, razumijevanje i sreća u zajedničkim trenucima, što ništa nije uspjelo poremetiti do kraja života.
U „Salašima kod Lužnjaka“ su opisani sudbina i odnosi dvije doseljeničke obitelji koje prolaze kroz velika iskušenja, ali ih uspješno savladavaju i nastavljaju živjeti dalje u harmoniji kao i do pojavljivanja problema u njihovim međusobnim odnosima. Za razliku od većine pjesama iz knjige koja je pred nama, ove dvije pripovijetke optimistički govore o ljepšoj strani života, o onome zašto je lijepo živjeti. Na kraju, dobili smo jednu novu, dobru knjigu koju vrijedi pročitati i čije ćemo poruke, vjerujem, pamtiti i razmišljati o njima. Zato je rado preporučujem svim ljubiteljima lijepe pisane riječi. Autoru čestitke uz poruku čekamo novu knjigu!
