Jakov je sjedio pored prozora i čekao Božić. Ove godine mu se vrijeme nakako oduljilo, pomisli, i gurnu ruku u džep. A kako i nebi, kad Jakov cijele godine putuje od kreveta do prozora. Ponekad ode na toalet, a ponekad to i zaboravi, ali i to je umijeće-moći zaboraviti ono sto moraš.
Pa, kao i uvijek kad bi bio tužan, ruku duboko zavuče u džep, i poče kažiprstom bušiti rupu u postavi. Ili bi ruku stavljao na čelo, naprezao oči i pogledao, u nadi da će se mala točka uvećati, približiti i pretvoriti u lice. Gdje su djeca, pita se Jakov, vrti glavom, okreće se oko sebe, luta pogledom po sobi, traži i čudi se, što već nisu tu. Možda je ipak pogriješio. Djeca dolaze zimi, kad padne snijeg. Snijeg još nije pao. Možda je još uvijek jesen, pomisli.
Dobro jutro čika Jakove, reče mlada djevojka, nasmija se i pruži mu tablete za jačanje kostiju. On ih uze i sakri pod jastuk, pa kad sestra napusti sobu, baci ih. Šta će mu jake kosti, kad se ionako više ne služi njima. Za ovo par koraka koje prevali po sobi dovoljno mu je ovo malo kostiju, na kojima visi koža i usahli mišići. Za njegova života mogu mu biti.
Koljena mu prekrivena koper dekom, a noge usukane u velike vunene priglavke, koje je od domaće vune isplela njegova Janja.
Bockaju ga. Uspravi se i ustade. Napravi jedan korak, pa drugi. Svaki je težak i bolan. Možda je ipak trebao popiti tablete za kosti, pomisli i pocrveni u licu, kao dijete kad mu je nešto neprijatno.
Začu korake, mora da je njegova Janja, jeste evo je, ulazi, prilazi mu, saginje se i nešto mu šapuće. Riječi se odbijaju i padaju, uši neće da ih prime. On se napreže, kako bi čuo šta mu ona govori, ali uzalud. Čita sa njenih usana - oćeš kavu Jakove, pita ga.
Jakov se pretvara da čuje, zabija pogled u daljinu, kroz zid, i sjeća se kad je jedne godine donio smreku sa Dančika, brda u podnožju Vučijaka, koje je bilo puno divljih svinja. A on se nije bojao, ni vuka ni svinje. Posjeko je najlepšu smreku da i njegova djeca okite „jelku“ za Božić.
On uđe, otrese snijeg sa gumenih čizama, i popravi zaleđene brkove, koji su stršili na njegovom crvenom licu kao dva ledenjaka. Janja, pristavi kavu, turi mu vruć crijep pod turove i ode po slamu, unese je u kuću, prostru je ispod stola, a na sto postavi pšenicu, zelenu i mladu, sa žutim svijećama koje su još uvijek mirisale ne med. Djeca su poskakivala od dragosti i brzo je okitili orasima, umotanim u pozlatu. Tako se Božić useli u njihovu kuću i tu ostade sve do pravoslavnog.
Miris borovine, kuhanog graha, pečenog soma, gibanice, uh, Janja je pravila najbolju gibanicu u selu, pomisli, obliza se i pomokri, topla voda skliznu niz njegove staračke kosti. Stid ga, ali šta će, sad je gotovo.
Iz misli ga prenu kucanje na vratima. Pravio se da spava, da ne čuje. I dalje je ležao zatvorenih očiju. Na vratima je stajala sestra, priđe mu, položi ruku na njegovo rame, potapša ga i tihu progovori - Čika Jakove, probudite se Božić je, evo vašeg sina. Otvori oči, pogleda je začuđeno, uspravi tijelo, drhtavom rukom pridržavao se za gvozdeni krevet.
Stajao je kao kip. Da ga Janja sad vidi, rekla bi-šta ti je bolan što si se ukipio. De mrdni se, evo idu djeca, nemoj da te vide takvog.
Tek sad se sjetio da je rat završio i da su rekli da će doći po njega, na proljeće kad okreče kuću i posade jabuke.
Znao je on da ga njegova djeca neće zaboraviti. Šta bi sad rekle komšije koje su mu se smijale iza leđa, što je morao u domu čekati svoju djecu. Volio bi im sada pogledati u oči. A rekao je on njima-djeco samo vi radite, znam ja da vama nije lako, mora se živjet, ali ne zaboravite svoga oca i matere, poštujte ih da dugo živite i dobro vam bude na zemlji.
Stisnu usta u bolnu grimasu, jer se sjeti, da njegov najstariji sin Mladen, uprkos tome što ga je poštovao, ipak više nije bio među živima. Ko zna, pomisli, došla neka druga vremena, i božije namisli se promijenile.
Odkako mu je žena umrla, Jakov živi u domu, već peta godina, A on bi rađe volio da je on umro umjesto nje, ovako, živi je panj, ni kavu mu više niko ne donosi u njegovom debelom fildžanu sa mjesecom i zvijezdama na dnu, nego zamute neku mlaku vodu, tutnu pred njega, i de pij je sad sam. Kava se ne pije radi kave, nego radi ćeifa, a toga je vala bi u Bosni koliko te volja, pomisli i duboko uzdahnu.
-Čika Jakove, evo vaše djece, oglasi se Jelena, i uđe u sobu, noseći u ruci nakakvu metalnu kutiju.
Oči mu živnuše, soba se poveća, ispuni svjetlošću, čak mu više ni po nogama nije bilo hladno. Znao je on da će doći njegova djeca. Gledao je prema vratima iščekujući sina i čudio se što oklijeva, što ne ulazi, pa raširi ruke, kao nekad, kad je Petar bio mali dječak, i bacao mu se u zagrljaj kad se on vraćo iz lova.
-Sjedite čika Jakove, više ne morate ustajati, reče Jelena, otvori laptop i namjesti ga preko puta njega. Na desktopu se ukaza Petar, u pozadini se vidio okićen bor, pored njega palme, sunce je sjalo i ljudi su hodali u majicama kratkih rukava. Tek sad mu ništa nije bilo jasno, otkud njegov sin na televizoru.
-Hm, čudno i u Kanadi više nema snijega, pomisli Jakov i počeša se po glavi.
-Tata, tata!, začu ženski glas.
Još više se iznenadi kad kad ugleda Marinu, svoju kćerku, otkud sad i ona u Kanadi? I otkud u Kanadi palme?
Marina mu je mahala rukom, vičući - tata evo nas u Turskoj, svi smo skupa, i Petar je tu sa ženom i djecom! Tek tad spazi više glava. Pruži ruku da ih dotakne, prsti se zaustaviše na hladnom displeju i skliznuše u krilo.
Jakov zaplaka, i brzo se okrenu, kako djeca nebi vidjela njegove suze. Nikad nije plakao pred njima, osim kad su sahranili Mladena. Kćerka je i dalje vikala - tata, tata, ali on je više nije čuo. Vidjela je samo njegova leđa, tanka i suva, kao slomljena grana.
Jakov gurnu ruku duboko u poderani džep i prst upade u rupu.
Mora du su u noći došli miševi i izgrizli ga, pomisli, već će se on nekako riješiti tih štetočina. Stavit će komadić slanine i i čekat će cijelu noć, pa kad ih čuje - klap, udarit će šakom i gotovo, nema im više prežderavanja na njegov račun. Ali miševi mogu pričekati, baš ga briga za njih, Marina ga čeka vani, mora se požuriti, dijete stoji na snijegu, i mrzne se, mora joj ugrijati ruke, i još otići u šumu da donese bor, da ove godine će donijeti bor umjesto smreke.
A, i Janja ga čeka, sigurno je ljuta što pred Božić hvata miševe po kući, dok ona pada od umora. Uhvati ga panika, brzo obrisa suze, tutnu pogužvanu maramicu u desni džep i njome zažepi veliku rupu. Okrenu se i pomilova Marinu, po kosi, a Petra uvede u kuću, da se više nikad ne mrzne na Božić.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević
