Danas slavimo blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje, kojim ujedno završavaju božićni blagdani. Prateći zvijezdu repaticu trojica mudraca stigli su u Betlehem, poklonili se Isusu i darovima priznali Kralja nad kraljevima. Blagdan Sveta tri kralja, kojem se većina Hrvata raduje kao još jednom neradnom danu, slavi se 6. siječnja i predstavlja kraj božićnog razdoblja 'dvanaestodnevnice'.

Na kraju svake kalendarske godine to jest na staru godinu) svaki župnik u svojoj župi pročita župnu statistiku za godinu koju župljani ispraćaju. Ovdje vam donosimo statistiku jedne župe s tri sela koja je smještena u Republici Srpskoj.Dakle riječ je o župi ČARDAK u općini Modriča koja je 1991. godine imala 3.264 katolika.

Prema riječima predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća Srbije Jasne Vojnić osnivanje Hrvatskog školskog centra u ovoj zemlji još nije pokrenuto, iako je najavljeno u proljeće prošle godine. U intervjuu kojega je dala za novi broj “Hrvatske rijeći” Vojnić napominje da je do odgode došlo zbog “inertnosti/sprječavanja sustava”. Prema njezinim riječima politika prešućivanja od strane Srbije, na žalost, još uvijek postoji u velekoj mjeri.

“Kad se završio taj nesretni rat brojni su ljudi poželjeli vratiti se u Hrvatsku. I vraćali su se, ali su nakon godinu dana ili čak i manje ponovno dolazili u Australiju. Kada ih pitamo zašto su se vratili oni kažu da jednostavno nisu mogli ostati. Ne mogu se uklopiti u sistem, u društvo. Nisam htio ulaziti u pravi meritum stvari. No, vidna su njihova razočarenja. Iz onoga što sam mogao saznati od povratka naše ljude udaljava velika papirologija.

Svim našim vjernim čitateljima, suradnicima i donatorima želimo sretnu, blagoslovljenu i uspješnu Novu 2020. godinu, uz želju da vam bude ispunjena zdravljem, srećom, uspjehom i blagostanjem.

Novogodišnja čestitka

Ulazimo u novu godinu. Put kojim izlazimo iz stare je poznat. Okrenemo li se, na njemu ćemo vidjeti drvlje, kamenje, ruže i suze, uzlete i padove. Pogled u budućnost najčešće je mutan. I to je dobro. Mnoge stvari će se jednostavno desiti i bez pretjeranog planiranja. Zato, opušteno, želite, ali ne planirajte previše, često stvari krenu drugim, mnogo boljim tokom, nego što smo si sami mogli poželjeti.

Opet sve po starom! Kupuju se petarde, sijeku meze, pripremaju tegle i gajbe pive, juri se za pršutom na akciji, prave se Whats App grupe za doček Nove godine. U zadnji čas se navlače tijesne štikle, haljine sa šljokicama. Tipkaju brojevi, pune frižideri. Frka i trka kao da će u ponoć izdahnuti cijelo čovječanstvo.

Na zamolbu portala vlč. Pavao Brajinović župnik župe Posavska Mahala napisao je i dostavio propovjed vjernicima izvan domovine koji smo daleko od rodne grude i od zemlje svojih korijena, koju je prpovjedao u nedjelju 29. prosinca 2019. na svetkovine Svete obitelji u svojoj župi, te Vam propovijed prenosimo u cijelosti:

Ljudi traže načine kako pomoći jedni drugima, kako se društveno angažirati, a vizija i misija Hrvatskog kulturnog društva Napredak sjajni su temelji za to. Uostalom, i burna napretkova povijest govori u prilog ljudskoj snazi i upornosti.

Danas crkva slavi Svetog Stijepana, stoga svima onima koji nose to ime ili inačicu tog imena čestitamo imendan! Sveti Stjepan, prvi kršćanski mučenik ili Prvomučenik, bio je jedan od sedam đakona izabranih u počecima crkve, prema Djelima apostolskim (Dj 6:5). Njegovo ime na grčkome jeziku znači »kruna«, »vijenac.«

Drugu godinu motoristi MK „Kraljevi raga“ iz Tolise uveseljavaju posavske mališane. Klub je poseban po svojim članovima, mladićima koji Posavinu nose u srcu, a slobodo vrijeme koriste za renoviranje starih motora koji izvlače sa tavana svojih djedova i daju im stari sjaj.

Jakov je sjedio pored prozora i čekao Božić. Ove godine mu se vrijeme nakako oduljilo, pomisli, i gurnu ruku u džep. A kako i nebi, kad Jakov cijele godine putuje od kreveta do prozora. Ponekad ode na toalet, a ponekad to i zaboravi, ali  i to je umijeće-moći zaboraviti ono sto moraš.

Pa, kao i uvijek kad bi bio tužan, ruku duboko zavuče u džep, i poče kažiprstom bušiti rupu u postavi. Ili bi ruku stavljao na čelo, naprezao oči i pogledao, u nadi da će se mala točka uvećati, približiti i pretvoriti u lice. Gdje su djeca, pita se Jakov, vrti glavom, okreće se oko sebe, luta pogledom po sobi, traži i čudi se, što već nisu tu. Možda je ipak pogriješio. Djeca dolaze zimi, kad padne snijeg. Snijeg još nije pao. Možda je još uvijek jesen, pomisli.

Dobro jutro čika Jakove, reče mlada djevojka, nasmija se i pruži mu tablete za jačanje kostiju. On ih uze  i sakri pod jastuk, pa kad sestra napusti sobu, baci ih. Šta će mu jake kosti, kad se ionako više ne služi njima. Za ovo par koraka koje prevali  po sobi dovoljno mu je ovo malo kostiju, na kojima visi koža i usahli mišići. Za njegova života mogu mu biti.
Koljena mu prekrivena koper dekom, a noge usukane u velike vunene priglavke, koje je od domaće vune isplela njegova Janja.

Bockaju ga. Uspravi se i ustade. Napravi jedan korak, pa drugi. Svaki je težak i bolan. Možda je ipak trebao popiti tablete za kosti, pomisli i pocrveni u licu, kao dijete kad mu je nešto neprijatno.
Začu korake, mora da je njegova Janja, jeste evo je, ulazi, prilazi mu, saginje se i nešto mu šapuće. Riječi se odbijaju i padaju, uši neće da ih prime. On se napreže, kako bi čuo šta mu ona govori, ali uzalud. Čita sa njenih usana - oćeš kavu Jakove, pita ga.

Jakov se pretvara da čuje, zabija pogled u daljinu, kroz  zid, i sjeća se kad je jedne godine donio smreku sa Dančika, brda u podnožju Vučijaka, koje je bilo puno divljih svinja. A on se nije bojao, ni vuka ni svinje. Posjeko je najlepšu smreku da i njegova djeca okite „jelku“ za Božić.

On uđe, otrese snijeg sa gumenih čizama, i popravi zaleđene brkove, koji su stršili na njegovom crvenom licu kao dva ledenjaka. Janja, pristavi kavu, turi mu vruć crijep pod turove i ode po slamu, unese je u kuću, prostru je ispod stola, a na sto postavi pšenicu, zelenu i mladu, sa žutim svijećama koje su još uvijek mirisale ne med. Djeca su poskakivala od dragosti i brzo je okitili orasima, umotanim u pozlatu. Tako se  Božić useli u njihovu kuću i tu ostade sve do pravoslavnog.

Miris borovine, kuhanog graha, pečenog soma, gibanice, uh, Janja je pravila najbolju gibanicu u selu, pomisli, obliza se i pomokri, topla voda skliznu niz njegove staračke kosti. Stid ga, ali šta će, sad je gotovo.

Iz misli ga prenu kucanje na vratima. Pravio se da spava, da ne čuje. I dalje je ležao zatvorenih očiju. Na vratima je stajala sestra, priđe mu, položi ruku na njegovo rame, potapša ga i tihu progovori - Čika Jakove, probudite se Božić je, evo vašeg sina. Otvori oči, pogleda je začuđeno, uspravi tijelo, drhtavom rukom pridržavao se za gvozdeni krevet.

Stajao je kao kip. Da ga Janja sad vidi, rekla bi-šta ti je bolan što si se ukipio. De mrdni se, evo idu djeca, nemoj da te vide takvog.
Tek sad se sjetio da je rat završio i da su rekli da će doći po njega, na proljeće kad okreče kuću i posade jabuke.

Znao je on da ga njegova djeca neće zaboraviti. Šta bi sad rekle komšije koje su mu se smijale iza leđa, što je morao u domu čekati svoju djecu. Volio bi im sada pogledati u oči. A rekao je on njima-djeco samo vi radite, znam ja da vama nije lako, mora se živjet, ali ne zaboravite svoga oca i matere, poštujte ih da dugo živite i dobro vam bude na zemlji.

Stisnu usta u bolnu grimasu, jer se sjeti, da njegov najstariji sin Mladen, uprkos tome što ga je poštovao, ipak više nije bio među živima. Ko zna, pomisli, došla neka druga vremena, i božije namisli se promijenile.
Odkako mu je žena umrla, Jakov živi u domu, već peta godina, A on bi rađe volio da je on umro umjesto nje, ovako, živi je panj, ni kavu mu više niko ne donosi u njegovom debelom fildžanu sa mjesecom i zvijezdama na dnu, nego zamute neku mlaku vodu, tutnu pred njega, i de pij je sad sam. Kava se ne pije radi kave, nego radi ćeifa, a toga je vala bi u Bosni koliko te volja, pomisli i duboko uzdahnu.

-Čika Jakove, evo vaše djece, oglasi se Jelena, i uđe u sobu, noseći u ruci nakakvu metalnu kutiju.
 Oči mu živnuše, soba se poveća, ispuni svjetlošću, čak mu više ni po nogama nije bilo hladno. Znao je on da će doći njegova djeca. Gledao je prema vratima iščekujući sina i čudio se što  oklijeva, što ne ulazi, pa raširi ruke, kao nekad, kad je Petar bio mali dječak, i bacao mu se u zagrljaj kad se on vraćo iz lova.

-Sjedite čika Jakove, više  ne morate ustajati, reče Jelena,  otvori laptop i namjesti ga preko puta njega. Na desktopu se ukaza Petar, u pozadini se vidio okićen bor, pored njega palme, sunce je sjalo i ljudi su hodali u majicama kratkih rukava. Tek sad mu ništa nije bilo jasno, otkud njegov sin na televizoru.

-Hm, čudno i  u Kanadi više nema snijega, pomisli Jakov i počeša se po glavi.  
-Tata, tata!, začu ženski glas.
 Još više se iznenadi kad kad ugleda Marinu, svoju kćerku, otkud sad i ona u Kanadi? I  otkud u Kanadi palme?
Marina mu je mahala rukom, vičući - tata evo nas u Turskoj, svi smo skupa, i Petar je tu sa ženom i djecom! Tek tad spazi više glava. Pruži ruku da ih dotakne, prsti se zaustaviše na hladnom displeju i skliznuše u krilo.
Jakov zaplaka, i brzo se okrenu, kako djeca nebi vidjela njegove suze. Nikad nije plakao pred njima, osim kad su sahranili Mladena. Kćerka je i dalje vikala - tata, tata, ali on je više nije čuo. Vidjela je samo njegova leđa, tanka i suva, kao slomljena grana.
Jakov gurnu ruku duboko u poderani džep i prst upade u rupu.

Mora du su u noći došli miševi i izgrizli ga, pomisli, već će se on nekako riješiti tih štetočina. Stavit će komadić slanine i i čekat će cijelu noć, pa kad ih čuje - klap, udarit će šakom i gotovo, nema im više prežderavanja na njegov račun.   Ali miševi mogu pričekati, baš ga briga za njih, Marina ga čeka vani, mora se požuriti, dijete stoji na snijegu, i mrzne se, mora joj ugrijati ruke, i još otići u šumu da donese bor, da ove godine će donijeti bor umjesto smreke.

A, i Janja ga čeka, sigurno je ljuta što pred Božić hvata miševe po kući, dok ona pada od umora. Uhvati ga panika, brzo obrisa suze, tutnu pogužvanu maramicu u desni džep i njome zažepi veliku rupu. Okrenu se i pomilova Marinu, po kosi, a Petra uvede u kuću, da se više nikad ne mrzne na Božić.

Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević